MIRIS SIJENA I PROLJETNE KIŠE

Klajo

Prija odlaska u staju  pomust krave, mater budi Ivana i kaže mu da se polagano diže, da krene u Brig privrćat sjeno. Svježina jutra i miris pokošenog sjena su nagrada za iscrpljujući dan koji dolazi u susret. Sunce koje obasjava jutarnju rosu godi Ivanu dok se proteže i razgibava nakon izlaska iz postelje. Za jednu uru triba poć okrenit travu, nakon što je sunce dobro prožeže.
Osma je ura nadomak, a Ivan još sanjiv, tromo kreće pričicom s vilama na ramenu prema Brigu.
Sunce se odavno probudilo i diglo na visoko pa prži i pokošenu travu i Ivana. Početkom  okrćanja trave Ivanovo lice probijanju prve kapi znoja.  Dok protresa i okrće sjeno Ivanove nosnice su pune mirisa sjena i prašine koja sve više guši i smeta.
Na licu se stvara sloj prašine natopljene znojem, suva usta vape za vodom. Uskoro očekuje i ostatak ekipe s traktorom, taman nekako sa završetkom privrćanja sjena. Oko desete ure pristižu,  Ivan zajapurena lica očekuje mater s marendom da doručkuje. Dobija svežanj u tavjolu, u koji je mater pripremila jaja utvrdo, slanine i pomidora, ulazi u ladovinu da odane i prizalogaji.
Sad su se i čvrčci uštimali, pa čvrče u svi šesnaest, a di i neće kad je prižeglo.
Mater sa Maron i Lovoron privaća odma prikupljat sjeno na naviljke, dok je susida Vinka dovatila grablje u ruke, pa iza vila grablja i prikuplja ostatke trave.  Vrućina je velika, ali niko ne mari zato, svi su već znojni i prašnjavi, znoj curi niz kičmu. Počinju se pojavljivat i prvi oblaci nad planinom.  Samo je pitanje u koju će uru zagrmit i kud će vitar protrat  oblake.
Proliće je ćudljivo, učas zagrije, učas okreni nevrime. Svi to znamo, pa smo se uvatili žurnije prikupljanja i nabacivanja sjena u prikolicu. Oblaci bili ka snig, polako minjaju boju, postaju tamniji i mrgodni, ka da se mršte i negoduju zbog prašine koja se podigla oko nas. Skupili se navri planine, pa se dogovaraju kud će koji krenit.  Lagani vitar je počeja donosit dah svježine koja je godila, razbijala omarinu koja je nemilice pritiskala svo vrime. Oblaci se uvatiše ruku pod ruku pa se zavrtiše u kolo, koje se svakim trenom širilo.
Vitar donosi miris kiše koji se miša sa mirisom sjena i predstavlja pravu blagodat za nosnice pune prašine. Počeli smo utrku s vitrom i kišom, koja se zametila na Kamešnici. Ostalo je još četri – pet naviljaka za nabacit na prikolicu. Više niko ne osjeća umor ni znoj, već prišimo da nabacimo sjeno na prikolicu prija pljuska, koji je sa planine krenija i počeja se spuštat u polje. Grmljavina i munje naveliko kolo vode, natječu se ko će bit brži, glasniji, dok se salaukovina zakotrljala sve brže i brže. S prvim krupnim kapima nabacujemo zadnje naviljke. Mara i Lovre trkom poletiše po najelon koji postavljamo povri sjena. Bacamo konope i uža da bi što bolje privatili najelon, da ga vitar ne razbuca. Počinje pljusak, a mi se uvlačimo pod prikolicu držeći užad i privezujemo konope. Jaki pljusak je sa sobom nosija vlagu koja je godila nosnicama.
Stapaju se mirisi kiše i pokošenog sjena koje dobija još jači miris, a sve je začinjeno sa znojem  koji se  ćutija s naši tila, više nego obično. Pljusak je za desetak minuta protutnja sa svom svojom svitom, vitrom, gromovima i munjama i produžija put Mosora. Izlazimo ispod prikolice i krećemo sa sijenom kući, a popodne nam ostaje drugo polovrime. Triba se malo odmorit, pa kad popušti žega uć pod užarenu ciglu i do sumraka sjeno ubacit u pojatu. Sa sutonom  zgotavljamo rađu, sijeno je ubačeno, a svježina proljetnog sumraka razgaljuje tila i vrlo brzo se zaboravlja trka i žega, već sutra čeka nova rađa i nova utrka s prirodom, a umorna tila će brzo utonit u zasluženi san.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Next Post

HAJUKOVO NOVO RUHO

Bajke su najljepše priče, vjerojatno iz razloga što se u bajama sve uvijek završi sa sretnim završetkom. Pitam se odakle su protekle bajke i koja […]

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: