“Mirisi” djetinjstva

Jutros mi se desilo nešto što me podsjetilo na djetinjstvo. Došavši na posao, kolega je podgrijavao mlijeko, no začitavši se, mlijeko mu je iskipjelo. Sav bijesan, skočio je i naravno nije prošlo bez psovke. Ja sam se nasmijala. Ne zbog njegove nezgode ili reakcije, već sam se sjetila kako je divan miris iskipljenog mlijeka na šparetu na drva. Podijelila sam s njim to sjećanje, a on se također nasmijao uz riječi; “Stvarno,već sam zaboravio na to.” I vjerujem da nije jedini. A sjećanja nam blijede jer se u stanovima ne grije i ne kuha na drva. Ja to zovem “mirisom” djetinjstva. Pomalo mi i žao što današnja djeca, rođena u gradovima nemaju priliku osjetiti mirise s kojima sam ja i generacije ispred odrastale. Sve manje, nove generacije imaju dodir sa seoskim životom, a i taj život nije kao prije. Nisam nostalgičarka, već sam samo sretna što nisam odrastala uz kompjutore i mobitele, što sam imala priliku kretati se izvan gradske vreve i upoznavati život vlastitim očima, a ne preko slika ili televizije.
Sada trenutno ne mogu se sjetiti koji bi me još sve mirisi mogli vratiti u djetinjstvo. Ali kako je ovih dana kiša glavno vremensko obilježje, jedino mi pada na pamet miris kiše.
Sad bi mnogi rekli; kako kiša može mirisat!? E, pa može. Sjetite se ljetnih vrućina i onih iznenadnih i naglih pljuskova. Prve krupne kapi podižu čestice prašine s ulica i travnjaka, te se zrakom isprva osjeća miris kiše..kako ga ja zovem. Možda je to neobičan naziv,ali vjerujte…osobe s urođenim hendikepom, gluho-nijeme samo po tom mirisu znaju da pada kiša. Naravno, pod uvjetom da su negdje pod krovom, a ne pod vedrim nebom 🙂 A mirisom djetinjstva ga nazivam stoga jer ga prvi puta pamtim kao dijete.
Dalo bi se još na tu temu, ali neću..kasno je i treba poć leć. Sutra je novi radni dan, a tko zna..možda me i ponovo inspirira nečim.