MOJ RAZGOVOR S BOGOM

Poslije ljetnih žega prve jesenje kiše gode i rashlađuju užareni kamenjar dubrovačkog zaleđa. Ugoda se miješa s dozom zabrinutosti, nije baš ugodno pod otvorenim nebom previše uživati u kišnim kapima. Nalazimo se na koti 788, samo stotinjak metara od četničkog položaja. Jako jugo priprema teren za kišu, nanosi oblake, ni najmanje nije ugodno. Osjećamo se polagano razdražujuće. Jugo udara jako, potrebno je izdržati. Prividni mir koji ponekad zavlada na ratištu zna čovjeka umrtviti. Tijelo ipak ne odmara,  stražari i osluškuje. Čeka sljedeće ispaljenje, kratki i parajući zvuk granate. Svu tu napetost tijelo itekako pamti, čuva i zapisuje u svoju memoriju. Ponekad se čovjeku dobrano nakupi i zna biti veoma problematično, rekao bih razarajuće. U nekom trenutku dolazi do pucanja, slabosti, dilema. Tih dana moja se memorija polagano ali sigurno popunjavala, sveukupno imao sam velikih problema. Nisam se baš mogao otvoriti i povjeriti nekom od suboraca, jednostavno sam se povukao u sebe računajući kako će ipak sve to proći. Želučana kiselina me dodatno frustrira. Njule, stari i iskusni vuk, je zapazio da nije baš sve u redu pa me upita.

– “Treba li ti pomoć, je li sve u redu?”
– “Kiselina me nagriza, doslovno prži.” – “Ne mogu živjeti!”

Na položaju nismo imali nikakvih lijekova, a noć je već padala. Savjetuje me da pokušam popiti čašu vode sa šećerom ne bih li si tako ublažio kiselinu koja me razara. I pomoglo mi je.

Kiša, jugo i niski oblaci su igrali neku svoju igru. Oblaci gonjeni jakim jugom na trenutak su se pojavljivali pa nestajali. Noć je tiha, nema pucnjave, nas nekolicina smo se uvukli u vlažno sklonište napravljeno pri stijeni, koja je svojom kosinom ujedno bila sastavni dio skloništa. Straža je u noćnim satima odrađivala svoju zadaću motrenja i osiguranja. Ubrzo je došlo i moje vrijeme za stražu. Izašavši na vrh kote pogledom pokušavam utvrditi kroz polu tamu je li sve u redu, bolje reći ima li nešto što remeti naš noćni snimak terena koji smo pohranili u naš ratni hardver. Ipak glavni oslonac i orijentir svake straže je sluh koji se tijekom noćnih stražarenja toliko izoštrio da mogu zatvorenih očiju stražariti. Nije bilo nikakvih događanja samo još uvijek jugo nesnosno udara. Zauzimam pogodnu poziciju za osmatranje i umirim se. Pomolim se i u mislima prevrćem po svemu onom što me tih dana grizlo i opterećivalo. Mnogo je toga, osjećam se tužno i razbijeno, usamljeno kao da sam na kraju svijeta, nigdje nikog, samo smrt u susjedstvu. Nije lako ostati miran. Bogu se molim i mislim na obitelj i dom.

U jednom trenutku osjetim da nisam sam, nikog ne vidim ali osjećaj usamljenosti više ne postoji. Nisam previše uzbuđen, naprotiv osjećam nekakvu dodatnu sigurnost, u tom trenutku osjećam Božju prisutnost. Iako nikog nisam vidio osjećam da se mogu ispovjediti, svom Bogu reći sve ono što me tih dana stiskalo i pritiskalo. Priča je iz mene potekla kao rijeka, izrekao sam sve svoje strahove i frustracije, svu patnju i bol koja se u meni nakupljala. Pričajući, nemir je nestajao, osjećao sam rasterećenje i opuštenost tijela. Sav onaj teret koji sam nosio u sebi u trenutku je nestao.
Završetkom razgovora više nisam imao osjećaj da je netko tu pokraj mene. Nisam više razmišljao o problemima i nemiru koji su me tih dana opterećivali. Osjećaj radosti širio se mojim bićem..

 

“Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom.”