MOJE MISLI, MOJE PRIČE

Moje misli i moje priče su moj život, moj križni put na kojem sam kušan i iskušavan. To je put kojim osobno svjedočim vjeru i Božju prisutnost i to želim podijeliti s vama. Moje izražavanje kroz pisanu riječ je počelo s dolaskom u Zagreb, s nekoliko kraćih tekstova . Tada nisam ni u bunilu pomišljao da bi moga napisati nekakav ozbiljniji tekst, pomisao na knjigu nije ni postojala. Vjerojatnost je bila veća da bi se mogao ukrcati kao slijepi putnik u svemirski brod nego da bih jednog dana napisao knjigu.

Čovjek snuje, Bog odlučuje i naše potajne želje ispunjava kada ih srcem i dušom poželimo. U ranoj mladosti, u samoći dugih noći pisalo sam romane u glavi. Jutrom kada bi se budio to bi bio naj ljepši san koji bi otvaranjem očiju nestajao. No, kad stvarno poželimo i zamolimo Svevišnjeg, uvijek je od volje da nam pomogne , pa je tako i meni priskočio u pomoć, kada sam u teškim trenucima imao strašno veliku želju da mnogima kažem što ih ide. Da nas prekinu gaziti i omalovažavati, a posebno našu mrtvu braću.

U tim, za mene veoma teškim životnim trenucima, poslao mi je cijelu vojsku dobrih ljudi sa svojim vjernim slugom don Josipom Dukićem i njegovim zamjenikom don Draženom Hladuvkom. Želja je bila zapisati pokoju priču i tako kroz događanja svakom ponaosob posvetit neku od zgoda i nezgoda u ratnom vihoru.

U meni kao i u mnogim braniteljima gori vatra ljubavi prema ovom našem malom zemaljskom raju. Tu vatru u mnogim od nas gasi gorčina koja nas zapljuskuje iznutra i izvana. Teško se ne prisjetiti s tugom da je ta gorčina kod mnogih vatru ugasila. Ostala je samo svjetlost svjeća koje palimo, sa sjetom i tugom se prisjećamo njihovih golgota.

Te tužne priče i sudbine, kojim su mnogi bili izloženi, potaknule su u meni veliku želju koju je Svevišnji blagoslovio i podario mi moć izražavanja. Pokloniti se i trajno zapisati imena moje braće, uzdignutih ih iz kaljuže današnjice, pokloniti se abrahamskoj žrtvi kojom su darivali svoj dom i domovinu, umirući u vjeri svojih pradjedova. Kada pogledamo kroz biblijske okvire vidimo veliku vjeru koja nas je vodila kroz strahote rata, a za one koji nam naniješe zlo i bol možemo samo zavapiti:

“OČE, OPROSTI IM, NE ZNAJU ŠTO ČINE!!!”

Susrećući se sa surovom brutalnošću koja je naš narod u ratnom vihoru zapljusnula, teško možemo shvatit da to može napraviti čovjek, bliže smo uvjerenju da je čovjek postao zvijer. No, čovjek nije i ne postaje zvijer, već je sotona u tim osobama izgradila hramove smrti, u kojim uzgaja mržnju, hrani ih mržnjom i ogrće ih plaštem smrti. Zato bih zamolio sve vas da molimo, zazivamo Božju Providnost da pokida lance mržnje koja je okovala duh i srce mnogih ljudi.

Trebate biti prijavljeni za objaviti komentar.