Mojoj majci

Nešto me ovih dana hvata tjeskoba pri pomisli na majku…čak sam se i dobrano isplakala. Držala sam 8-mo mjesečnu kćerku u naručju, pjevušila joj i samo me steglo u grlu. Nema te majko da zagrliš svoju unučicu. Da je poživjela, jučer bi navršila 77-mu godinu života. Kako je nema zapalila sam za nju svijeću. A sutra će biti točno dvije godine i tri mjeseca kako nas je napustila. Prihvatila sam život bez nje,al fali…jako fali. U spomen na nju podijelit ću s Vama stihove koje sam sama napisala. Pola godine nakon što smo je ispratili na vječni počinak glavom su mi se motale riječi; Nikad više tvoje oči…nikad više… I tada sam sjela za komp i ostatak pjesme samo je iscurio

Nikad više
Nikad više, tvoje oči
nikad više, tvoji dodiri
nikad više, tvoj miris
i blage riječi.
Ostaje mi samo sjećanje
na tvoj pogled,
kretnje i glas.
Njegujem svaku tvoju boru,
savjet i osmjeh.
Držim glavu gore
kako bi ti htjela.
I ne plačem puno.
Samo pokoja suza
u mom oku.
To što te fizički više nema
samo je bol.
Bol koju ću zauvijek nositi
u grudima svojim.
Najteže od svega
je ne dijeliti stvarnost sa tobom.
Ne dijeliti planove za budućnost.
Teško je bez povjerenja i razumijevanja
koje nas je pratilo kroz život.
Tvojim odlaskom u nebo
nisam izgubila samo majku.
Ostala sam bez životne podrške
i bez najbolje prijateljice.
Zgb.,27.10.2009.g.

Volim te majko jednakom jačinom kao da si još sa nama…i kad gledam slike osjećam te u svojoj blizini…ta pozitivna energija i toplina prožima mi tjelo….tako si stvarna,a nema te. I eto opet suze u mom oku 🙁
Tvoja Renata