Nešto me ovih dana hvata tjeskoba pri pomisli na majku…čak sam se i dobrano isplakala. Držala sam 8-mo mjesečnu kćerku u naručju, pjevušila joj i samo me steglo u grlu. Nema te majko da zagrliš svoju unučicu. Da je poživjela, jučer bi navršila 77-mu godinu života. Kako je nema zapalila sam za nju svijeću. A sutra će biti točno dvije godine i tri mjeseca kako nas je napustila. Prihvatila sam život bez nje,al fali…jako fali. U spomen na nju podijelit ću s Vama stihove koje sam sama napisala. Pola godine nakon što smo je ispratili na vječni počinak glavom su mi se motale riječi; Nikad više tvoje oči…nikad više… I tada sam sjela za komp i ostatak pjesme samo je iscurio
Volim te majko jednakom jačinom kao da si još sa nama…i kad gledam slike osjećam te u svojoj blizini…ta pozitivna energija i toplina prožima mi tjelo….tako si stvarna,a nema te. I eto opet suze u mom oku 🙁
Tvoja Renata
