Mrtav sam, al sam živ!

PRIČE S RATIŠTA

Olujni dani su iza nas, još uvijek se osjeća adrenalinu žilama, još uvijek sve naoko izgleda kao dobar san. Na novinarsko pitanje:
  -Što nakon oslobođenja Knina?
zapovjednik 4. gardijske general Krstičević odgovara vojničkim rječnikom, jasno i glasno:
  -Dalje u oslobađanje Lijepe naše!
U sklopu akcije “Maestral” naša brigada kreće u nove zadaće i vrši izmještanje ljudstva i tehnike na nove položaje, priprema se za novu zadaću. Inženjerijski vod ima zadatak da s tehnikom krene preko Knina put Like. Svatko svoj dio posla odrađuje, labudice prebacuju inženjerijske strojeve da bi idući dan bili spremni odgovoriti na novo postavljene zadatke.
Svoj dio opreme potreban za život na teranu smo ubacili u kamionsku prikolicu, sami se prevozeći do odredišta u prikolici. Polazak iz vojarne je oko 9 sati a na odredište stižemo nakon dva sata napora koje iziskuje vožnja u kamionskom košu.
Previše ne smeta pošto nismo naučeni na mekane i udobne stolice. Odmah po izlasku iz kamiona pristupamo razmještanju da bi ujutro bili spremni za nove zadatke. Tehnika na labudicama i kamioni stiže u intervalima tako da smo već u ranim poslije podnevnim satima gotovo kompletirani. Očekujući zapovjednika s detaljima novih zadataka pripremamo ručak i u opuštenoj atmosferi razmišljamo što nosi novi dan i nova zadaća. Pred sam ručak stiže zapovjednik i bez okolišanja nas obavještava da smo dobili novu zapovijed. Zbog novonastale situacije na djelu bojišnice iznad Grahova prema Drvaru hitno se moramo ponovno vratiti na taj dio bojišnice. Sve skupa još jedna vožnja, koje iziskuje nekoliko sati dodatnog putovanja.
U popodnevnim satima dio tehnike ponovno pripremimo za ranojutarnji transport, da bi svi skupa zorom krenuli u pravcu Bosanskog Grahova. Utovarivači i kombinirka će krenuti samohodno u pravcu Knina da bi tako smanjili putanju za vozače labudica. Spustila se noć, ubrzo smo nakon napornog dana i putovanja utonuli u san. Potrebno je ponovno ranom zorom ustati i krenuti natrag.
Buđenje u zora i doručak su obavljeni na brzinu s nogu. Iako još uvijek ljeto jakne su dobro došle, svježe jutro i lagana izmaglica nas vrlo brzo dovode u normalu i ispraćaju na put. Ljudstvo razmješteno po vozilima i strojevima kreće na put. Vozač kamiona i nas dvojica krećemo te nakon desetak minuta izlazimo iz šume na lokalnu cestu u smjeru Knina. Nakon izlaska na asfaltnu cestu nas dvojica polagano hvatamo trenutke odmora i sna na prekide. U jednom trenutku u polu snu čujemo polu ozbiljni glas vozača:
   -Eno četnika!
Ne predajući veću pozornost toj obavijesti, nakon kratkog pogleda u smjeru kretanja, nastavljamo odmor hvatanjem sna na mahove. Iza nas je rukovaoca samohodno vozio utovarivač. Izlaskom iz krivine rukovaoc utovarivača primjećuje da je netko uskočio u napušteni automobil. Odmah smanjuje brzinu kretanja utovarivača i s automatskom puškom u ruci približava se napuštenom vozilu. Približavajući se primjećuje pogrbljenu osobu u nekakvo pokušaju prikrivanja. Dolaskom do automobila zaustavlja se i gasi stroj a skrivač podiže pogled, pomalo prestrašen i izlazi iz automobila. Rukovaoc primjećuje da se redi o osobi koja ima problem s jedno nogom na koju vidno hramlje. Na upit odakle je, saznaje daje iz prostora Obrovca. Pošto je za vrijeme Oluje, kao hendikepirana osoba, zaostao za zbjegom prebacivao se pješke šumom u smjeru Bosne. Vidno u lošem stanju, u pol dehidriranom stanju od rukovaoca dobiva sok da se napije i nakon par trenutaka nastavlja putovanje sa “zarobljenikom” do Knina gdje ga predaje policiji.
S kamionom se vraćamo u Sinj a sljedeće jutro se kreće za Grahovo dok vozači labudice i rukovaoci imaju cijeli dan pred sobom da bi kompletna tehnika bila prebačena tijekom dana na područje Grahova. Dolaskom u vojarnu nakon kraćeg raspremanja razilazimo se do ponovnog susreta ujutro.
Nakon povratka iz zone ratnog djelovanja, putovanja i tuširanja odlazim na kavu, misli i osjećaji rade salto mortale. Pogled na ljude koji se privikavaju na život bez ratne opasnosti djeluje relaksirajuće, stanovništvo se privikava na mirnodopsko stanje. U tim trenutcima susrećem susjeda iz sela koji mi se nekim čudnim tonom obraća:
    -Nu, ti si živ!
Još uvijek u dobrom raspoloženju, s osmijehom na licu priupitam ga:
    -Kako misliš da sam živ?
Sad već na njegovom licu primjećujem da to njegovo pitanje ipak ima težinu i da nije šala. Dobivam dodatno objašnjenje da je kroz selo netko pronio vijest da sam poginuo, da cijelo selo o tom priča.U tim trenutcima kroz mene prolazi nekakva nelagoda, osjećam kako se moje tijelo grči, iako se izvana ne može primijetiti velika promjena. Velika promjena se odvija u meni, unutar mene se uselio nemir pomiješan sa strahom i bijesom. Mozak u trenutku počinje ubrzano raditi, film se sam od sebe vrti. Osmjeh je nestao,razmišljam o tome tko je to izjavio i kakve bi posljedice na moje roditelje imala takva informacija da je došla do njih. Zbog novonastale situacije i naglog povratka kući stigao sam prije te informacije do roditelja te im nije prouzročila traumu.
U meni se budi bijes i želja da saznam tko je glasnik koji se na jedn grub način poigrao sudbinom moje obitelji. Tko je taj glasnik koji bez razmišljanja zadire u ljudske sudbine, koji jednom takvom neprovjerenom informacijom može nanijeti nemjerljivu štetu i zamrznuti srca i osmjehe, u tim trenutcima izazvati strahoviti šok.
Teško je razumjeti i prihvati takav jedan čin ljudske gluposti koja se ne može ničim opravdati.