Posjet triljskom muzeju  bio je ujedno povratak u prošlost, u moje djetinjstvo. Jedan manji dio muzejskih eksponata je iz nama bliske povijesti.  To je ujedno i dio mog djetinjstva, kojeg sam proveo u Čaporicama  selu Dalmatinske zagore. Šetajući  po muzeju  u mislima sam se vratio u svoje djetinjstvo kada su se manje više ovi predmeti koristili kao dio namještaja, djelovi kužine i razno razni alati koji su se koristili.

Prolazeći i razgledajući pribor koji se koristio u kužini vrti se film kako se u stapu nekada dugotrajnim fizičmim procesom melo mlijeko i dobivala metenika.  Drvena vučija s kojom se za ljetnih mjeseci svakodnevno odlazilo na izvor  Surdup i donosila voda za piće. rna tava na kojoj su cvrčali uštipci dok ih je moja baba pripremala na kominu.

Pogled na vile s kojima se nekad pritresalo žito na gumnu dok bi se  konjima vrlio. Vraća sjećanja na užarena gumno, na starije koji su znojni odvajali  žito od slame i prikupljali ga na hrpu.  Prikupivši žito poslije podne bi se  provijalo žito, odvajanje plive i nečistoće iz žita.

Razgledajući dio postava muzejskih vraćam se u dijetistvo i gledajući sve  osjećam miris djetinjstva, mirise prirode.  Sjećanja naviru na jedno drugo vrijeme koje je nudilo surovu borbu za opstanak , borbu za svako zrno žita, za svaku kap vode.

Danas je neko drugo vrijeme, gdje se to blago prikuplja po muzejima, da bi budući naraštaji mogli “pogledati” u prošlost. Pogledati u selo i pokušati shvatiti kako su živjeli naši stari jer selo iz prošlosti jednostavno nestaje. Ostadoše samo prazna sela i kameni spomenici prošlog života koji tiho umire.

Selu sunce zalazi, a život se nastavlja po gradovima, svjetla grada se pale.