Posjet triljskom muzeju bio je ujedno povratak u prošlost, u moje djetinjstvo. Jedan manji dio muzejskih eksponata je iz nama bliske povijesti. To je ujedno i dio mog djetinjstva, kojeg sam proveo u Čaporicama selu Dalmatinske zagore. Šetajući po muzeju u mislima sam se vratio u svoje djetinjstvo kada su se manje više ovi predmeti koristili kao dio namještaja, djelovi kužine i razno razni alati koji su se koristili.
Prolazeći i razgledajući pribor koji se koristio u kužini vrti se film kako se u stapu nekada dugotrajnim fizičmim procesom melo mlijeko i dobivala metenika. Drvena vučija s kojom se za ljetnih mjeseci svakodnevno odlazilo na izvor Surdup i donosila voda za piće. rna tava na kojoj su cvrčali uštipci dok ih je moja baba pripremala na kominu.
Pogled na vile s kojima se nekad pritresalo žito na gumnu dok bi se konjima vrlio. Vraća sjećanja na užarena gumno, na starije koji su znojni odvajali žito od slame i prikupljali ga na hrpu. Prikupivši žito poslije podne bi se provijalo žito, odvajanje plive i nečistoće iz žita.
Razgledajući dio postava muzejskih vraćam se u dijetistvo i gledajući sve osjećam miris djetinjstva, mirise prirode. Sjećanja naviru na jedno drugo vrijeme koje je nudilo surovu borbu za opstanak , borbu za svako zrno žita, za svaku kap vode.
Danas je neko drugo vrijeme, gdje se to blago prikuplja po muzejima, da bi budući naraštaji mogli “pogledati” u prošlost. Pogledati u selo i pokušati shvatiti kako su živjeli naši stari jer selo iz prošlosti jednostavno nestaje. Ostadoše samo prazna sela i kameni spomenici prošlog života koji tiho umire.
Selu sunce zalazi, a život se nastavlja po gradovima, svjetla grada se pale.
