NEMIR VLADAR TIŠINE

Polaskom na Tijaricu gdje je u sklopu manifestacije “Dani komina, pure i bronzina” zapjevao i Mate Bulić u meni su oživjela sjećanja na dane kada sam proživljavao vrlo teške trenutke. 

 

 

Put poslijeratnoga poniranja i posrtanja tih dana je dosegnuo vrhunac, u meni se odvijala drama. Kao i mnogi, vrativši se s ratišta gubio sam tlo pod nogama, dostojanstvo je zapelo u glibu, rebatinke i šupalj džep su bile surova stvarnost. Osmjeh ne da naslutiti bol koja para nutrinu. Oko sebe gledam kako se ljudi se vesele, zastave vijore.

U grad na kavu prijatelji zovu, krijem tugu, suze gutam, a grč kao vladar utrobe pristišće bez milosti.

Nekada sam nestrpljivo čekao subotu i izlazak, a danas čekam sa strepnjom i željom da me svi zaborave, na miru ostave. Krijem se od svih, ali od sebe ne mogu, ne mogu skrit bol i tugu izbaciti..

Na počinak je teško poći, tišina čeka i postavlja pitanja.

Jel kraj daleko, koliko još noći moram proći, jesam li osuđen na život u samoći?

Dani prolaze, ništa dobra ne donose. Dobijem poziv za svatove i veselje, al kako poći, kako se veseliti, grč je vladar mog bića, sada još nemilosrdnije steže.

Pokušavam napisati scenarijo u kojem ne bih glumio, al ne ide. Kako krenuti bez osmijeha u svatove, koji nestaje pri pomisli da moram biti pristojno obučen? Još jedna od noćnih mora, kako se pripremiti za svatove kada nemaš ni za cigarete. Majka se dala u potragu za odjelom. U meni krik koji ubija dostojanstvo, toliko da skoro ne čujem i ne vidim nikog i ništa oko sebe.

Samo čujem glas koji pita zašto, zbog čega?

Sam sebe mrzim, u meni je želja da nestanem. Želja da si skratim muke, svakim danom sve je jača. Kako se taj dan približava omča oko mene se steže, dok slušam priče o svadbi, o cifri koja se vrti kao na lotu. Palim cigaretu, povlači dim, gutam ga, mrzim dan kada sam ostavio pušku i krenuo u život, koji nije ništa doli poniženje.

Zora je još jednom najavila pobjedu svjetlosti nad tamom, no u meni je teški mrak, emocije se sudaraju. Pogled na mladost u skupocjenim automobilima , zastave i pjesma, dokazani recept domoljublja, razaraju me i trgaju na komadiće.

Koliki li su samo barjaktari krenuli preko grane brati banane da ne bi zadobili teške rane.

Čudni filmovi se vrte u mislima, dok izgledan sasvim pristojno u tuđem odjelu . Vrte se i šlajfaju bjesne mašine, miks adrenalina, guma i benzina. U mislima imam samo jedan scenarij, kako i kada nestati da ne gledam oko sebe, da srce ne pati.

Jedini sigurni prijatelj u tim trenucima je cigareta, gori jedna za drugom, borim se s gorčinom koja se ne vidi, ali rana se svakim danom širi. Kada u grlu suze osjetim, sagnem glavu, tupim pogledom zurim u asfalt, da u oku suzu nitko vidio nebi.

Dok u sali gori gora, gori borovina, dok se mladenci vesele budućnosti i novom životu, krećem u noć, nitko neće ni primijetiti da me nema. Odlazim i nosim gorčinu sa sobom, teškom mukom je nosim, al ipak uz mene je na sigurnom. Osjećaj bola i praznine razara i ubija. Odlazim tamo gdje je najteže, odlazim u svoju sobu, tamo gdje je nemir vladar mira i tišine.

 

 

 

 

 

 

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.