Redikula, zabavljača, lipote i lipotica, hajdučkoga srca, svega ima, samo triba doć čut, poslušat ćakule, ti šušur di niko nikoga ne ferma, svak more bit trener Ajduka, ma svak bi moga bit i poteštat Splita, a od mali nogu se dica bruse i oštre na bilu boju i Dalmaciju ljubav svoju.
Nema to nigdi na svitu i okolici, mora se bit u utrci makar bili nigdi i igrali protiv zadnjega na tablici.
Ma svak je pametan i niko neda nase, kako je reka šjor Pjer Jelaska dok je jema svoji pet minuta na radio Splitu.
-Nikomu nedan nase, more jedino moja Karmela.
Domaći svit ima svoj kantun, svoju kalu, portuni i svoj balun, a ekipa sa Matejuške iz prikrajka promatra furešte. To su gušti koje triba razumit, ositit, ćutit i guštat u natjecanju, svak igra svoju utakmicu. Triba vidit ko je komu namistija baketinu. Na svakom kantunu ćutit ono šta je u nika davna vrimena krasilo I nosilo igru Ajduka, pozitivni bezobrazluk , samo triba imat srca i ono malo među nogan za bit taki , bit mangup i kazat:
-Nije gotovo kad je gotovo, vengo kad ja kažen da je gotovo.
Krenija sam polako s noge na nogu, na rivi sreja ekipu, Željka Petka i njegova ratna dva brata. Priko Matejuške i Zapadne obale, koju su obukli u lipi novi veštit, krenija san priko ACI-ja na lokubran i stine, bacit pogled na Split i Dalmaciju, da me nostalgija mine.
Puca pogled na pučinu, na Brač, Mosor i bijakovsku veličinu , a Split i palača ka na dlanu, pogled na lipotu, još jednom veliko fala caru Dioklecijanu. Kampaneja svetoga Duje, kojega se još uvik moli i štuje, sve to sa visine budno gleda , mora bit nikog reda. Sija san na stine , guštan u lipoti modre pučine, slušan kako se val razbije o kamen, kako se grle, pričajuć svoj price ispraćajuć brodove, ribare i kaiće.
Pale se ferali veliki i mali, svitli grad, meni se čini ka nikad do sad. Sumrak polako pada, noć se prikrad a ja guštan u mirisu mora i šumu vala, koja je za mene likarija velika i mala. Vatan kadrove palače i rive, splitske noćne lipote.
P:S:
Ma i u Wc kad čovika stisne, razgovor ne utihne, možeš čut razgovore sitne. Saću s pjace uvatit uru i i krenit u malu avanturu laškat pritisak sebi i mijuru. Dolazin u Wc, a gospođa veli da je velika 4 kune, mala 2 kune, platiš i guštaš i rugaš se sa ciln sviton.
Olakšan peren ruke na lavoru, kad dolazi još jedan sa aparaton i potribon nužnon.
Koliko je Wc?
-Šjor, Wc ti je širok pojam, daj malo skrati.
-Kratko – reče fotograf, plati dvi kune i krene do pisoaara
Ja san puka od smija, jer nisan nikad čija za taku nužnu potribu. Izlazin iz Wc-a i slušan primopridaju dužnosti zaposlenica.
-Ova plastična kanta vanka ti je naša!
-Nemoj da ti ko baca smeće !
-Neka bacaju di got oće, al tu neće!
Slušan, smijen se i gledan kako baca na pločnik nike dvi vrićice otpadaka. Vako nešto nema nigdi na svitu ima samo u našem Splitu.
-Ludega li grada – reka je šjor Svitlost.
Trebate se prijaviti za objavu komentara.