NOĆNA SMJENA

MALE I VELIKE PRIČE

U trenutku je donio odluku o neslanoj šali koju je priredio Marici.  Probudio je Maricu i krenuo na počinak. Marica kao robot bez razmišljanja krene u jutarnji ritual prije posla.

 

Život s godinama ulazi u mirnije vode, diktiraju ga obaveze i rad u smjenama. Raditi u takvom ritmu nije ugodno, još pritom kada supružnici rade u suprotnim smjenama pa im  ostaje malo vremena za zajednički život.  Nije jednostavno izdržati i uživati, no ljudi vedra duha si ponekad daju sami sebi oduška da bi razbili mrtvilo i monotoniju  koja gazi i ubija.   

U obitelji Matić se odvijao baš takav scenarij. Marica i Jakov su radili u tvornici namještaja koja je poslije nekoliko godina recesije počela hvatati daha i zamaha. Poslovi su se gomilali  tako da se već drugu godinu počelo raditi u tri smjene da bi se rokovi ispoštovali.

Jakov je radio na sklapanju namještaja, dok je Marica radila kao pomoćno  osoblje i bila je svima na udaru, jednom riječju bila je Marica za sve. Svatko je imao svoj plan i red vožnje. U takvim okolnostima radeći u smjenama Jakov je imao popusta kod kuće. Marica je i doma bila Katica za sve, pa je imala nadzor nad djecom, Vladom i Markom osnovnoškolacima. Nisu bili problematični, više zaigrani a pubertet je polagano lupao u njima.

Nakon rada u noćnoj susretali bi se uz put i izmjenjivali kućne informacije i zadatke za taj dan. Ponekad bi Jakov po potrebi znao i produžiti da bi se završila narudžba,  a znalo je biti i rupa u procesu kada bi prije vremena odradili zadano pa bi krenuli  prije doma.   Kada stignu zimski dani noć bi samo nakratko danu prepustila svjetlosti, tek toliko da predahne te bi već rano poslijepodne najavljivala povratak.

U tom ritmu Jakov i Marica bi se često sretali po mraku. Kuća im je bila na pol sata pješke od tvornice pa su auto koristili za lošeg vremena.  Jednog dana Jakov je pošao u noćnu s autom pošto je krenulo jako nevrijeme. Nije bilo nagovještaja da će biti kratkog daha pa ako bude potrebno ujutro će Maricu prebaciti u tvornicu. Nevrijeme popraćeno jakom kišom je trajala cijelo poslijepodne ali u kasnim večernjim satima je počelo popuštati i do jutra se sve smirilo.  Radeći Jakov nije razmišljao o vremenu već o narudžbi koju je trebalo odraditi.  No, ne lezi vraže, netko je greškom pri narudžbi naručio sve bravice za lijeva vrata umjesto pol pol, pa se nije moglo nastaviti prije jutra i zamjene djelovao kod dobavljača.

  – Sve nam zlo u tom bilo – bilo je reakcija Stipice, šefa radione.

Tri sata ja otkucavalo kad je Stipica odluku obznanio radnicima.

 – Nastavljamo sutra, za noćas je gotovo.

Dok je Jakov je stigao kući u njemu je proradio onaj dječji duh i potreba da starenje malo zaustavi. U trenutku je donio odluku o neslanoj šali koju je priredio Marici.  Probudio je Maricu i krenuo na počinak. Marica kao robot bez razmišljanja krene u jutarnji ritual prije posla. Spremanje, wc higijena, kava da je razbistri misli od sna i sve u jednom ritmu koji je već uigran do sitnica. Svaki je pokret točan u sekundu, nije potrebno ni na sat pogledati.  Bez zastajkivanja je krenula na posao pa će za razgovor uz kavicu prije posla ostati više vremena.  Izlazak vani na hladnoću ne ostavlja previše izbora osim što prije doći do tople svlačionice. Dolaskom pred ulaz u  krug tvornice pozdravlja Ivana portira.

– Dobro jutro Ivane!

Ivan ostaje  u trenutku bez riječi i pozdrava.

– Marice kuda ćeš?

Marica se trgnula kao da je nagazila na trn. Pitanje i ton koji je čula odmah je razbudio, ali još ne shvaća pitanje.

– Na posao kao i svaki dan – izgovara Marica u čudu gledajući Ivana.

Na trenutak ostaše u čudu i Marica i Ivan, jedno drugom se čudeći.

– Pa Marice, sad su četiri ujutro!

Sad je Marici sve skupa još manje jasno i gledajući na sat ostaje u nevjerici tražeći potvrdu da je sve to samo san. Dok pogledava na sat odjednom joj cijeli film prolazi kroz glavu.

Vraća se i ona unatrag u djetinjstvo i obuzima je bijes što je baš kao u danima djetinjstva nasjela neslanoj šali svog supruga Nakon kratkotrajnog  šoka i nevjerice nabacuje osmijeh i kaže Ivanu.

– Kad malo uđeš u godine nije više ni pamet što je bila.

Pozdravlja Ivana i s osmjehom kreće odraditi Jakovljeve sate spremna da mi vrati milo za drago kada se ukaže prilika. Dok ulazi u praznu svlačionicu sama za sebe će u pol glasa.

 – Tko se zadnji smije, najslađe se smije!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.