NOJEVA BOLEST

MALE I VELIKE PRIČE

“Imali nade za nas” , pita se Dražen Zečić u svojoj pjesmi. I  mi se svakog dana pitamo, isto pitanje si postavljamo slušajući ovu našu priču koju mane više znamo napamet, međutim odgovora je  preveć . Sto Hrvata, sto trenera i svaki je siguran u svoju taktiku Kako vrijeme odmiče političke analize i igrokazi sve su manje zanimljivi. Manje-više se zna koliki je čiji domet i tko je čiji igrač pa shodno tome i svatko ima svoj rog u koji puše.

“Psi laju karavane prolaze” je izreka po kojoj se ravnaju oni koji nam život kroje.  Neću nabrajati ni spominjati frakcije, boje ni putokaze koje nam nude. Nakon dvadesetak godina još uvijek je predstava ostala ista samo se ponekad glumci zamjene i s vremena na vrijeme uvedu se svježe snage da predstava bude koliko toliko zanimljiva. Tu se također ništa ne događa van scenarija, možda se ponekad utvrdi da je  nekom potrebno izmijeniti dio uloge zbog njegove  (ne) sposobnosti .

Kako onda utvrditi postoji li nade u sutrašnjicu i tu dolazimo do “poslovičnog” rješavanja po onoj  da nema kolektivne krivnje već svatko mora odgovarati za svoje postupke. Po tim smjernicama dolazi do raslojavanja društva na optimiste  i pesimiste. Optimisti još uvijek vjeruju u bolje sutra dok su pesimisti kolektivno krenuli potražiti neku sretniju budućnost s boljim scenarijom diljem Europe. Tu se sami pitamo jesmo li se za ovo borili i koliko ima smisla . U cijeloj priči samo političari, ponajprije oni u oporbenim redovima, znaju odgovore na sva moguća pitanja i na sve scenarije imaju odgovore, naravno sve se to potkrepljuje parolama, floskulama,  razno raznim spinovima kakao oni moderno kažu na tečnom na materinjem jeziku, koji se tematski i smišljeno puštaju u eter  već po potrebi i trenutku u kojem se nalazimo. 

Tko je kriv za sveukupnu poslijeratnu situaciju,  pitanje je na koje će svatko pa i političari sa stopostotnom sigurnošću odgovoriti. Oni su krivi to već zna i stara baka, Mi ni pod točkom razno ne možemo biti krivi i ne daj ti Bog da slučajno posumnjaš u nas.

U sveopćem ludilu u kojem se traži izlazi i rješenje,  točno se zna u čemu je kvaka, tko je taj koji koči kola. Rješenje je treća strana, treći put gdje se prikupljaju zgaženi i  istrošeni politički znalci i lideri uz potporu mladih snaga koje se koriste kao teško topništvo . Međutim i dalje psi laju karavane prolaze a predstava,  još uvijek ista, ide dalje  u još jednu sezonu prikazivanja.

Pitam se još jednom zar je tako moralo biti? Tko je kriv Mi ili Oni?

Iskustvo govori da medalja ima dvije strane i u svađi uvijek sudjeluje dvoje. U našoj je predstavi potrebno napisati potpuno novi scenarij a glumci će svoje role s vremenom uigrati. Dali je došlo vrijeme za novu predstavu  u kojoj ćemo pogledati stvarnosti u oči i svi skupa izvaditi glavu iz pijeska.

Nažalost povijest nas uči da baš ne volimo nove role i izazove, ne volimo nove staze već utabane prtine a za zlu kob uvijek ćemo naći krivca.  Imamo strašno veliko mišljenje o našim kvalitetama  i konstantno vjerujemo nekim stranim dobrim ljudima koji bi trebali umijesto nas vaditi kestenje iz vatre, no to nikako da se dogodi.

Manje-više kolektivno kao narod bolujemo od “Nojeve bolesti” koja se može i izliječiti ako uspijemo izvaditi glavu iz pijeska i prestati tražiti krivicu i krvnika u nekima stranim silama koje nas ne vole.  Ako uspijemo izvaditi glavu iz pijeska možda uspijemo vidjeti da se još uvijek nalazim u rovovima. Iako ne ratujemo, nema stvarnog dijaloga i težnje ka budućnosti koja će biti svjetlija i ljepša od turobne sadašnjosti prepune licemjerja i podmetanja nogu. Možda će se naša kolektivna percepcija tada okrenuti  za 180 stupnjeva.

Svi skupa smo krojači naše sudbine i krojimo je vrlo loše.

Za kraj  još malo poslovičarstva  „ Gospodo sišli smo s krovova, izađimo i iz rovova” krenimo ka budućnosti za koju smo se borili, za budućnost u kojoj će novi naraštaji ubirati plodovi s ove naše plodne oranice natopljene krvlju hrvatskog čovjeka i vojnika koji i u  svojim zadnjim trenutcima nije bio tužan, dao je život za buduće generacije da stasaju i žive u slobodi, da budu svoji na svome. Dao je život za svoje snove.