Odlazak na južno ratište

Klajo

Polazak satnije na dubrovačko ratište zakazan je za 22 sata s autobusnog kolodvora u Sinju. Nalazimo se po kafićima u gradu da alkoholom „ubijemo“ grč u želucu i napetost koja nas sve jače pritišće. Pogled na civile koji bezbrižno uživaju u večernjem izlasku dodatno aktivira stanje koje se  ne može opisati. Razgovarajući međusobno, spoznajemo da se manje-više svi čudno osjećamo. Nešto kuha u nama. Čeka nas 12 dana ratišta, grča, strepnje i napetosti protkano velikim vrućinama i prljavštinom. Idemo na prostore gdje su život i smrt prvi susjedi. Pokušavamo ubiti taj čudan osjećaj, ali nam i ne polazi za rukom. Polaskom na kolodvor stanje postaje još gore, eksplozivnije. Skupljamo se sa svih strana i u jednom trenutku prolomi se rafal, koji je u nama odjeknuo kao krik. Zatim se kao po zapovijedi, sa svih strana začuju pucnjevi. Svatko od nas svojim „krikom“ pokušava izbaciti bol, frustraciju i osloboditi se grča koji nas guši. U tim trenutcima nismo bili u stanju ni vidjeti ni osjetiti strah sugrađana koji smo  izazvali rafalnom  pucnjavom. Na našu žalost, ni oni nisu mogli na našim licima pročitati svu silinu nevere koja se odvijala u nama. Građani su burno izrazili negodovanje zbog novonastale situacije tražeći  od policije da privede sudionike narušavanja mira na gradskim ulicama. Vojna policija je stigla na kolodvor s nakanom da utvrdi činjenice i odradi zadaću privođenja sudionika u pucnjavi. Nakon razgovora sa zapovjednikom bojne te vizualnim pogledom na „izgrednike“ odustali su od bilo kakve intervencije, shvativši da bi  pokušaj intervencije moglo dodatno zakomplicirati već uzavrelu situaciju. Nije bilo u pitanju privesti petoricu vojnika već cijelu satniju. Shvatili su da je pucnjava bila ispušni ventil, pokušaj rješavanja grča koji je postao gospodar naših utroba, grča koji nas je lomio.  Vratili su se neobavljena zadatka, a mi smo krenuli u pravcu južnog bojišta. S kraćim zaustavljanjima u Cisti Provo i Gradcu kod Makarske.

Stižemo pred Ston oko dva sata u noći gdje nas čekaju kamioni za prijevoz u brda iznad Stona. Ostaje nam još sat i pol putovanja prašnjavim makadamom do baze. Nakon pol sata vožnje kamioni se zaustavljaju, gase svjetla i krećemo jedan po jedan kamion s sigurnosnim  razmakom jer je dio makadama kojim moramo proći, nekih  500 metara, vidljiv s četničkih položaja. Oko pet sati ujutro stižemo na odredište. Dolaskom u ratnu zonu zaboravljamo na sinoćnju neveru koja se odvijala u nama. Bili smo umorni, neispavani, prašnjavi i pomalo „drveni“ od putovanja, no polovica satnije mora dalje. Predstoji još jedan dio puta prevaliti s kamionima, a ostatak pješke do prvih crta gdje mijenjamo ekipu iz 141. brigade. Dio satnije ostaje u selu i ima zadatak preživjeti tri dana borbe s dosadom, muhama i nesnosnom vrućinom. Vrijeme sporo prolazi. „Ubijamo“ ga odlaskom na piće u Dubrovnik. Naravno i tu dolazi do sraza civila i vojnika koji frustrira. Četvrtog dana u rano jutro krećemo zamijeniti našu ekipu. Ulazimo u prostor prve crte bojišnice. Stižemo do Semafora, baze odakle zapovjedništvo satnije nadzire stanje na bojišnici. Na Semaforu se rastajemo po grupama i svatko kreće na svoju ćuku. Dobivamo obavijest da je jedan dio puta kuda moramo proći miniran tako da pazimo da ne skrećemo van staze. Dolaskom na ćuku pošli smo se detaljnije upoznati s novim položajem. Na nekih sto metra od nas nalaze se četnički položaji. U nama se pale lampice, budi se instinkt za preživljavanjem. Sva čula se maksimalno otvaraju, posebno u noćnim satima kada ušima „čuvamo“ prostor. Tijelo se prebacuje na specijalni režim,  skeniranje međuprostora tijekom noćnih sati se vrši sluhom, osluškujući i raspoznavajući zvukove i tonove koje prikupljamo. Budi se nagon za opstankom koji u jednom trenutku prebacuje funkcije s normalnih mirnodopskih n funkcije progonjene zvijeri. Grč koji je zagospodario tijelom na polasku od kuće, ne popušta samo se mišićni sustav adaptirao na novonastalu situaciju. Život na prvoj crti se ne može predočiti ni opisati, to se osjeća i ostaje zapisano negdje unutar nas. Grč i nemir koje nam vjetar u noći ponovno donese, pali lampice, ponovno radi duboko u nama darmar, pokušavamo ponovno skenirati prostor oko sebe.

Next Post

Adventski vijenac

                             

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: