OJ CETINO U TEBI SE ZVIZDAN GASI

Objave ZAGORA ME RODILA

Zora sviće,  budi se novi dan matere bude najmlađe da bi krenuli s blagom na ispašu.  Ustajanje ranom zorom s prvim zrakama svjetlosti djeci pada teško. Još sanjivi i krmeljavi očiju lino se izvlače iz postelja, moraju istrat blago na ispašu dok ne zagrije zvizdan. Zora okrepljuju, a miris rosne trave osvježava.  Prve zrake sunca najavljuju još jedan dan bez oblačka i vitra. Jutarnja svježina godi, koliko toliko osvježava iscrpljena tila koja trpe iz dana u dan sve više. Lito i žega ne popuštaju, zemlja se užegla, gori zrak. Nakon jutarnje ispaše kada je vrućina i sparina  zagospodarila  vrime je da se blago vrati kući. Kroz oblak prašine  naziru se dičija lica, prašnjava i znojna tjerajući krave i ovce, šuškalicama  stvarajući buku ne bi li natjerali blago da se pokrene brže, da ih  što prije sprate u staje i torove.
Stariji se vraćaju iz vinograda i vrtača, žene nose na sebi brimena pokošene trave  dok muški nose kose i motike. Čvrčci pivaju poznatu pismu na kamenu i suncu. Svi su nekako užurbani da se što prije rasterete i krenu u ladovinu na odmor i spas od žege koja već nemilice prži.
Komšiluk  zauzima mista u debeloj ladovini ispod dvi murve. Na jednoj strani Kaužići a na drugoj Velegići. Svako zna svoju poziciju ispod murve, poštivaju se stariji koji zauzimaju bolja mista. Samo dica ne posustaju, ne mare za žegu i zvizdan, nastavljaju dalje da se vrte na guvnu oko baluna. Nikad dosta trke i igra u njihovim nogama, ne staje se,  zvizdan prži svon slinom a oni su još žešći.  Nakratko  samo zastanu da se napiju vode iz sića na bunaru i nastavljaju utakmicu i jurnjavu  na male branke. Brišući znojna i prašnjava lica prsti im na licima oslikavaju indijanske ratne boje. Svom silinom se unose u igru, nikom nije drago gubiti pa ni na baluna iako se igra iz dana u dan. Po završetku utakmice iscrljeni i užareni kreću na odmor prije poslinpodnevnog poketa s blagom na ispašu. Kad malo popusti žega, iza pet sati,  polazi se put Cetine da bi se blago napojilo jer su odavna lokve prisušile a u bunarima ostalo malo vode za piće, jedini spas je Cetina.
Izgoneći krave i ovce  nastaje silno nadvikivanje, žamor i  strka,  podvikujući nebili ubrzali krave i ovce.  Vrućina je  još velika pa se blago sporo kreće,  sa svi strana se sakupljaju krave  i ovce i sve se stapa u jednu kolonu koja nema ni poćetka ni kraja.  Kolonu prate muve i obadi neumoljivo dosađujući i blagu  i dici cilin putem. Obadi su posebno neumoljivi, svoja oštra šila zabadajući i sišuć krv. Nakon pol sata  “borbe” s blagom dolazimo nadomak kanjona Cetine.  Prestoji nam najlakši dio puta,  20-tak minuta spuštanja  strmin serpentinama ka Cetini. Huk rijeke koji očarava, pogled na vodu koji nas “diže”, mirisi i svježina koja dopire do nas kako se približavamo rijeci su zaslužena nagrada koju s nestrpljenjem očekuju. I samo blago reagira na taj huk, osjeća vodu, miris Cetine i polagano ubrzava,  žeđ je ta koja ih goni da ubrzaju. Sad im već ni obadi više ne smetaju, Cetina privlači dicu i blago svojim hukon, mirisom i svježinom.
Svakim trenutkom  približavajući se Cetini  osjećaj žedi je jači, stvarniji.  Ne mogu dočekat trenutka kad će uć bosonogi u vodu  i osjetiti udar svježine dok prvi gutljaji gase žeđ. Studena voda godi i ugrijana tila osvježava, spušta temperaturu, u tim trenutcima se zaboravlja na zvizdan i žegu. Nakon što su krave i ovce utažile žeđ krenule su na ispašu dok započinje još jedna utakmicu na male branke do sumraka. Sad je to već ugoda i uživanje uz Cetinu a sa zalaskom sunca kreće se u prikupljanje blaga i povratak kući.  Spušta se noć čvrčci neumorno nastavljaju svoju priču a dica veselo poskakuju uživajući u svježini ljetne noći pri povratku kući.