OLUJA

Klajo

 

“Ljeto 95” je završilo.  “Oluja” se sprema.

Vojne postrojbe nakon uspješno određene akcije pripremaju se za novu, odlučni udar s ciljem oslobađanja Knina. Pomisao na kraj nakon duge četiri godine rata pomalo djeluje nestvarno, ali ipak, koncentracija postrojbi koja se nalazi u prostoru dovoljno govori da shvaćamo da sve to nije san. Ponovno se pripremaju startne pozicije, svaka postrojba ima svoj zadatak i zauzima svoj dio prostora. Pokreti i pregrupiranja su u tijeku i ujutro u zoru sve mora biti spremno za udar. Nakon deset dana na Dinari i sudjelovanja u prethodnoj akciji dobivamo predah i drugi dio našeg voda ulaz u akciju. Prije polaska na završni brifing u zapovjedništvu brigade, zapovjednik Tuna nam daje upute gdje je naša nova pozicija za bazu. Sakupljamo našu opremu i naoružanje, ulazimo u kamionski koš i krećemo put grahovskog polja. U košu vlada uzbuđenje i vesela atmosfera, sve smo bliži trenutku kojeg smo toliko dugo čekali.                                                                        Silaskom s Dinare i ulaskom na cestu Livno – Grahovo uskoro nailazimo na prizor koji nas vraća u surovu ratnu stvarnost. Vidimo autobus parkiran uz cestu i dobrano izrešetan gelerima s krvavim tragovima. Trenutni tajac prekida granata namijenjena nama, ali nije pronašla svoj cilj. Shvatili smo da se taj jedan mali dio puta fizički vidi sa Stare Dinare odakle su četnici zaigrali ruski rulet. Nažalost, ekipa iz autobusa nije imala sreće, bilo je mrtvih i ranjenih. ( Zbog vremenskog odmaka nisam u mogućnosti doći do podatka kojoj postrojbi su pripadali stradali. ) Uskoro smo stigli pred Grahovo i pred kuću koja je određena da nam bude baza, odakle ćemo u svakom trenutku moći vrlo brzo uskočiti u akciju, ako bude potrebno.     Nakon dolaska i razgledavanja prizemnice, novije gradnje s lijepom okućnicom, nekako smo bili neodlučni, kao da nam je svima neki unutarnji glas govorio „Nije to kuća za vas, idite potražite drugu kuću!“  Kroz razgovor smo došli do ideje da pogledamo i ostale kuće pa ćemo onda odlučiti o useljenju. Pregledavajući ih, pronašli smo jednu stariju jednokatnicu za koju smo se odlučili. U prizemlju je bila ostava koja je bila rasturena i u neredu. Po podu je bilo kukuruza i pšenice pomiješanih s kravljim izmetom. Kante i bačve su bile prevrnute i sve je bilo razbacano dok su životinje bile u potrazi za hranom. Završivši s useljenjem ispijamo kavu i teče razgovor – svatko iznosi svoj pogled na jutro i početak akcije. Osjećam se kao mali dječak dok iščekuje novi dan i poklon koji ima dobiti, pa ima problem kako zaspati. Iako je trenutak koji će se upisati u povijesne knjige vrlo blizu i dijeli nas samo nekoliko sati do njega, još uvijek djeluje pomalo nestvarno, kao da će nas netko probuditi iz lijepog sna i pokazati nam surovu stvarnost.

Pola noći prolazi, ali san neće na oči, nemir je u nama, tijelo je u grču. Razgovor još traje, no, naš um i naše misli čekaju  zoru i trenutak topovske pripreme prije prvog pješačkog udara. Tijelo se ipak uspjelo “otkopčati” od uma i uhvatiti malo sna. Zvuk ispaljivanja prvih topovskih granata nas budi i kao jedan iskačemo iz „kreveta“, izlazimo iz kuće i slušamo za nas najljepše taktove koji se mogu napisati… Osjećaj ushita, uzbuđenosti koji vlada među ekipom se ne može opisati… jednostavno, to se doživljava!!! Adrenalin pomiješan sa zvukovima našeg topništva u nama proizvode emocije koje nas nose, ne daju nam ni trenutak mira! Sada smo svjesni da je ipak došao i taj dan odluke, lakše se diše!!!

Nakon topničke pripreme koja je trajala nekih pola sata pješačke snage su krenule u povijest. Naši topnici su uzeli kraći odmor i u tim trenutcima četničko topništvo dobiva zraka. Još pod dojmom, začujemo kratak fijuk granate. Nismo uspjeli ni pomaknuti se, a granata je već eksplodirala! Vrlo brzo smo se „prešaltali“ ponovno na stvarnost i na brzinu smo uletjeli u ostavu u prizemlju. Iako je pod bio prljav, sad nismo više o tome razmišljali jer je doletjela i druga granata, sada malo kraćeg dometa. Kroz prozor pogledavamo gdje je pala i vidimo da je dosta blizu nas, u samoj blizini kuće u koju smo jučer trebali useliti. Shvatili smo da će sljedeća granata biti još kraća, da će pasti još bliže, da smo u opasnosti. Moramo potražiti bolji i sigurniji zaklon! Krenuli smo trčeći do trokatnice i u pol puta čujemo fijuk treće granate. Bacamo se na zemlju te poslije eksplozije ponovno nastavljamo trčati do zaklona. Ušavši u zaklon začuli smo još nekoliko eksplozija ali više ne tako blizu i poslije tog naše topništvo ponovno počinje s djelovanjem i preklapa cjelokupni prostor.

To je bio kraj djelovanja topništva s neprijateljskih položaja. Poslije smo po izlasku iz zaklona pregledali teren utvrdivši da su granate pale oko jednokatnice koja je nama bila namijenjena za bazu. Tada smo se sjetili onog glasa koji nas je upozorio da krenemo dalje, da to nije kuća za nas.

HVALA TI, MAJKO, ŠTO SI NAS ČUVALA I SAČUVALA, I BILA S NAMA, BRANITELJIMA, U NAJTEŽIM TRENUTCIMA!!!

 

Next Post

MOJ RAZGOVOR S BOGOM

Poslije ljetnih žega prve jesenje kiše gode i rashlađuju užareni kamenjar dubrovačkog zaleđa. Ugoda se miješa s dozom zabrinutosti, nije baš ugodno pod otvorenim nebom […]

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: