OSMJEH TI DARUJEM

Život prolazi, prijatelji ostaju.

Nekoć u osvit rata bilo smo klapa, bili smo mladi puni ideala, emocija vitamina i adrenalina. Voljeli smo život i ljubili. Mladost sa sobom nosi silnu energiju, s kojom ponekad imamo problema jer je imamo preveć, naprosto pršti, iskače iz nas. Mladost je dio života kada nam se čini da ni mjesec nije tako daleko.

Naprosto mladosti treba živjeti i uživati, iskoristiti vrhunac energije koju čovjek posjeduje, s kojom raspolaže u tim trenucima. No kada se rodiš u „pogrešno“ vrijeme od tebe se traži da pišeš povijest. Sve ono lijepo što je ispred svakog, pred tobom nestaje, prisiljeni smo zaboraviti i krenuti krvavim stopama.

Moja mala klapa je kao i svaka druga živjela i disala punim plućima sve do 1. svibnja 1991.

Taj dan je upisan kao naše zadnje druženje, uz rijeku Cetinu se gradelavalo i zabavljalo, živjelo bezbrižnim životom. Nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu selu ništa nije više bilo kao prije, dvojica su dignuti u pričuvni sastav policije, moja cura se dan prije 31. 4. 1991. vratila u Švicarsku na posao, Sandra se stavila na raspolaganje Zboru narodne garde, nas dvojica smo ostali neraspoređeni doma. Sve se to odigralo vrlo brzo i počeo je život pod puškom, pod uzbunama, zamračenjima, naprosto naša mladost je zbrisana s lica zemlje.

Rat kao rat, kome rat kome brat, nekima je bilo krenuti preko grane, a nekima je zadaća bila na ćukama vidati rane. Svi skupa smo osjećali da se događaju velike povijesne prekretnice u svijetu pa tako i kod nas. Nismo bili spremni ni pripremani na rat i strahote koje rat ostavlja za sobom. Rat smo gledali samo u filmovima gdje se sve događa kontrolirano, sveukupno rat bez krvi i baruta.

Mali dio u samom početku je takoreći „imao sreće“ da bude u sastavima policije i ZNG-a zbog nedostatka naoružanja. Jedan od tih „sretnika“ bila je i Sandra koja je krenula među prvima i stavila svoj život na raspolaganja svojoj domovini. Ratni početci i prva vatrena krštenja su za sve bili traumatični i susretali se sa činjenicom da je rat uživo sasvim drugačiji u odnosu na filmsko platno i rat na njemu.

Sandra je jedna od mnogih žena koje su bile od samog početka na bojišnici, ulijevala sigurnost svojim prijateljima, u zadnjim trenucima životnog puta im osmjeh darivala.

I danas osmjeh na tvom licu nestao nije, samo ga ponekad suza i bol prekrije.

Sandri Vukinić Bulj i mnogim zaboravljenim medicinskim sestrama, heroinama Domovinskog rata od srca HVALA.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.