PAUKOVA MREŽA

Klajo

– Ajde Toni istraj komarce, da možemo spavati – Lovre će ozbiljno.

– Ajde momci izađite, mi moramo spavati – još ozbiljnije će Toni.

Dobro smo se nasmijali nakon Tonijeve ludosti i polagano nas hvata san.

Dan se budi, slavuj veselo pozdravlja sunce koje se osmjehuje s vrhova Kamešnice veseleći se još jednom danu u kojem će biti neprikosnoveni vladar. Pripremajući se za put u nepoznato, misli vrludaju oranicama i livadama, ali vrlo brzo odlaze put vojarne Dračevac.

Nakon psihološkog testiranja i detaljnih liječničkih pregleda dobio sam obavijest da se javim u vojarnu Dračevac 15. lipnja, kako bi se priključio profesionalnoj obuci u sklopu 4. gardijske brigade.

Uzimam ruksak s priborom za higijenu, dokumente, poneku sitnicu dok je grčeviti stisak vladar mog tijela pri polasku od kuće. U mislima prebirem po kadrovima iz američkih filmova, no filmovi su samo dobra priča u odnosu na stvarni vojničkim dril koji me očekuje u narednih 45 dana. Nešto prije 7 i 30 stižem pred ulaz u vojarnu i prijavljujem razlog svog dolaska službujućem na ulazu u vojarnu. Upućuje me do zgrade zapovjedništva, gdje je potrebno predati dokumentaciju i prijaviti se za obuku.

Nakon obavljenih formalnosti izlazim pred zgradu i pozdravljam ekipu koja je već u filmu obuke. Osmjesi na licima, uzbuđenje je prisutno kod svakog, adrenalin radi svoje. Priče kolaju, pojedinci koji su već prije bili na nekoj sličnoj obuci drže glavnu riječ i prepričavaju dogodovštine koje i nas vrlo brzo čekaju.

U vojarni je dosta mirno, subotnje je jutro, tako da osim naše grupe nema nekih događanja. Dok se prepričavaju razni scenariji nestrpljivo očekujemo polazak za Knin.

Ubrzo iz zgrade zapovjedništva izlazi dočasnik s papirologijom, vrši prozivku i utvrđuju nazočnost prisutnih polaznika obuke, te nam se predstavlja. 

– Ja sam zapovjednik kampa u kojem ćete biti na profesionalnoj obuci, od sad slušate moje zapovjedi!

– Odložite stvari iza sebe i zauzmite stav za sklekove, napraviti ćemo 50 sklekove. 

Još u civilnoj odjeći s osmjesima prihvaćamo zadatak, sve skupa izgleda kao dobar vic.

– Vidim, niste još svjesni da je obuka počela i da već sad može netko napustiti obuku – oštro i ljutito će zapovjednik. 

Ostadosmo u trenutku zaleđeni, iako je već poprilično zagrijalo. Nema više osmijeha, ni komešanja. Dolaze vojni kamioni, marke Daf, šutke ulazimo u kamion.

Ulaskom u prostor pod ceradom postajemo “nevidljivi” , pa se živost u grupi vraća, a polaskom kamiona pale se i cigarete. Zagušljivo je i sparno pod ceradom, ali ipak kada su kamioni izišli na vrh Klisa i ubrzali postalo je ugodnije. Atmosfera se popravila, ponovno se započelo s prepričavanjem dogodovština. Odjednom kamion pri velikoj brzini počinje naglo kočiti, gume škripe, kočnice cvile, a kod nas nasta gužva, sabijeni smo na prednjoj strani, tako da je došlo do nagnječenja i lakši ozljeđivanja. Dolaskom u vojarnu u Knin nešto iza 11 sati dočekuju nas “pauci”, koji će svatko na svoj način biti zadužen da nas uhvati u paukovu mrežu. Dobrodošlicu nam poželiše i cvrčci, dok žega pritišće kninsku kotlinu. 

Bez odmora krećemo na zaduženje opreme. Na suhom smo obroku, prvi vojnički grah iz konzerve za prvi obrok u kampu dobro sjeda. Krećemo na uređenje bungalova, pospremanje vojne opreme u ormarića. Ulaskom u svoj prostor malo smo odahnuli. Ne i zadugo, već nakon pet minuta jedan od zapovjednika glasno nas poziva na postrojavanje.

Žurno izlazimo i dobivamo upute kako nam je zadatak urediti cijeli prostor kampa. 

    – Dobro je, nema presinga! 

Izmjenjujemo prve dojmove i promišljamo o obuci koja nas čeka.

Dan se bliži kraju, tijela polagano osjećaju sva ona pražnjenja emocija pri polasku u nepoznato. Sparno večer je pred nama, hvatamo se kreveta i odmaranja, komarci kruže oko kreveta i ubadaju svoja oštra šila u umorna tijela.

Nedjelja prolazi u opuštenoj atmosferi i pripremi za ponedjeljak ujutro, kada stvarno počinje dril. Dobili smo detaljne upute za ulazni test u kojem svaka vježba nosi određeni broj bodova, koje je potrebno sakupiti za nastavak obuke.

U jutro nas očekuje trčanje osam kilometara, koje je potrebno istrčati ispod 60 minuta s punim borbenim kompletom, nekih 15 kg. Poslije tog na red dolazi trčanje 1200 metara, zgibovi, sklekovi i čučnjevi i trbušnjaci. 

Večere se spusta, tišina je zavladala kampom, dan odlazi u zagrljaju noći, a uzbuđenje se svakim trenutkom pojačava u iščekivanju jutra. Četvorka u sobi pokušava zaspati ali adrenalin radi svoje. Sad nam odjednom sve smeta, komarci dosađuju, krevet gori, ponoć se primiče, a san neće na oči.

– Ajde Toni istraj komarce, da možemo spavati – Lovre će ozbiljno.

– Ajde momci izađite, mi moramo spavati – još ozbiljnije će Toni.

Dobro smo se nasmijali nakon Tonijeve ludosti i polagano nas hvata san. Kao da smo spavali sat-dva vremena, učini nam se kad smo začuli prodoran glas. 

– Ustajanje!

Odjednom se sve uskomešalo, oblačenje, izlazak na tjelovježbu i prvi jutarnji dril. Jutarnja svježina nas izvlači od sline kojom je instruktor krenuo s vježbama. Nakon završetka razgibavanja odlazimo u bungalove namjestiti krevete i krećemo na doručak. Sve to zapovjednik kampa nadzire orlovskim pogledom . Nema osmjeha, tišina i pogled u prazno, promišljamo na sve što nas očekuje u idući 45 dana. Zapovijed je preuzeti svoj obrok, pričekati da i zadnji polaznik preuzme obrok stojeći na nogama. Slijedi zahvala, moleći Oče naš, Zdravo Marijo i Slava ocu.

– Imate pet minuta za obrok i postrojavanje ispred kuhinje – oštro će zapovjednik.

Nikom ne pada na pamet nešto pitati, na brzinu doručkujemo i dolazimo do svoje opreme pripremajući se za sat tračanja koji će odmah eliminirati ponekog. Sunce se podiglo visoko, već je dobrano zagrijalo, pripremajući nam što bolju simulaciju za odrađivanja prvog “ratnog” zadatka. Adrenalin je zagospodario nutrinom, svatko je u svom filmu pa ne obraćamo pozornost na žegu i sunce. Ispred mene je upitnik, kolike su moje mogućnosti, hoću li pobijediti neprijatelja koji se sakrio u meni?

Start je označen i 60-tak „komandosa“ kreće na prvi zadatak. Na samom početku 20-godišnjaci su poletjeli i bez većih poteškoća su nestali iz vidokruga. Kolona se nakon prvog kilometra razvukla, svatko je trčao svoju trku. 

Sunce žari, usta su svako malo kao suho korito. Oprema steže i smeta, a kaciga dodatno pojačava toplinski udar. Znoj izvire iz svake pore, dok prvi žuljevi dodatno otežavaju trčanje. Nekako uspijevam proći polovicu staze, već dobrano znojan i iscijeđen. Vrućina sve više pritiska, malodušnost se uvlači, ne znam ni koliko je prošlo vremena, najrađe bih se zavukao u debeli hlad.

Sustižem Ivana, kojeg je također uhvatila malodušnost. Sunce još žešće pritišće, u istim smo problemima, ali nekako zajednički lakše guramo. Malo priče nam godi i nekako se vraćamo u trku. Bolne noge osjećamo, ali smo stisnuli zube i zadnjih 500 – tinjak metre krećemo u finiš, izvlačeći maksimum kojeg u takvim uvjetima možemo dati. 

Teško dišući stižemo na cilj, skidamo opremu i gasimo žeđ dok znoj izvire iz svake pore. Nakon što je i zadnji polaznik istrčao dionicu lice zapovjednika kampa je poprimilo izgled neba pred oluju. Poziva na postrojavanje primamo kao pripremu za čitanje presude.

– Jadno i žalosno!

– Ovakve rezultate ni u najcrnjim scenarijima nisam očekivao.

– Prolazno vrijeme sam morao pomaknuti za deset minuta da vas pola ne izbacim iz kampa.

Pogled gnjeva i osude koji ubija. Tišina je u tim trenutcima nalegla na nas, naši pogledi ne pokazuju ništa, jednostavno su zamrznuti. Misli su zastale i svi iščekujemo presudu. Nakon pročitanih koji ostaju u kampu i desetorice koji odlaze, zavladalo je komešanje. Nitko od prisutnih nije siguran tko je gubitnik, tko dobitnik. Vrlo brzo dilema nestaje, brzinski se pozdravljamo s „gubitnicima“ i krećemo dalje. 

Sad izgledamo kao razbijena vojska, osjećajući bolne rane na nogama od novih čizama. Nakon ručka i kratkog odmora uslijedilo je skidanje čizama i utvrđivanje štete. Svatko ima problema, dok desetak polaznika obuke ima ozbiljnih problema s otvorenim ranama koje su vrlo bolne. Nakon prijavljivanja instruktorima, u dogovoru sa zapovjednikom kampa, omogućen je odlazak kod doktora da bi sanirali otvorene rane. 

Idući dan očekuje nas provjera trčanja na 1200 metara i ostatak vježbi, sklekovi, trbušnjaci, čučnjevi i zgibovi. Jutarnje buđenje prolazi burno s bolnim grimasama na licima pošto je došlo do upale mišićnog tkiva. Nema previše prostora za kukanje, izlazimo na jutarnju tjelovježbu koja se sastoji od 5-6 kilometara trčanja i splet raznoraznih vježbi. Bol u mišićima polagano popusta, ali izranjene noge svakim korakom postaju bolnije. Sunce najavljuje još jedan zvizdan, dan kada će znoj teći u potocima. Ulazimo u vojarnu gdje nas instruktori naizmjence razvlače i rasturaju setovima raznoraznih vježbi. Nakon pol sata iza nas ostaje pista sa znojnim otiscima i krećemo pod tuševe. Užareni i znojni ulazimo pod hladne tuševe, hladna voda nas u trenutku prekaljuje, tuširanje traje par minuta. 

Postrojeni poslije doručka prebrojavaju se ranjenici za saniranje krvavih nogu. Instruktori predaju spisak zapovjedniku kampa. Zapovjednik baci pogled na listu i ljutitim glasom kaže:

– Liječniku mogu samo oni koji moraju!

Čuvši presudu javlja se šestorka najkritičnijih i odlaze u ambulantu. Krećemo na nogometno igralište, gdje nas očekuje istrčavanje 1200 metara u sklopu ulaznog testa. Trčeći bol se svakim korakom pojačava i rane na nogama sve više osjećam. Nakon 10 minuta pristiže šestorka “ranjenika” s turobnim izrazom lica. Doznajemo da su dvojica obrađena kada je zapovjednik kampa ušao kod doktorice i naredio:

– Prekidaj s previjanjem!

– Više nema doktoru, tko može ide na stadion, tko ne može napušta kamp. 

Doktorica gleda zapovjednika u čudu pa napominje da su rane na nogama veoma teške, da postoji mogućnost zatrovanja.

– Tko je sposoban neka krene na stadion – kaže zapovjednik ne obazirući se previše na upozorenja.

U tišini se gledamo, sve nam je jasno, ostaje tek za vidjeti koji su najuporniji da izdrže gaženje. Nakon još jednog istrčavanja s bolnim ranama, na tridesetak stupnjeva, dolazimo do daha i zraka Nema odmora, skupina koja je odradila provjeru kreće u vojarnu na daljnje provjere.

Nakon dva dana provjera petorka napušta kamp. 

Sad smo i službeno polaznici obučenog centru, počinje stvarna obuka. Ne možemo kazati kako željno čekamo odmor, pošto uzbune i noćni dril ponekad znaju biti napornije od dnevnog. Dolaskom sumraka i odmora nakupljeni umor skidamo sa sebe, ne osjećajući komarce pošto imamo većih briga. Kako sanirati rane na nogama, izići na kraj s bolnim upalama mišića. U tim trenucima imamo ispomoć našeg sobnog liječnika Lovre, koji nam pomaže, daje savjete i tablete. Ivan ima problema s butnim mišiće, praktički ne može stati na nogu.

-Uzbuna, uzbuna, svi na pistu, postrojavanje – čuje se kroz noć. Odjednom u kampu postaje kao u košnici, svatko nabacuje borbeni komplet na sebe i izlazi van. U toj strci dolazi do zavrzlame oko jedne puške koja je u tom metežu ostala neraspoređena. Odmah se ne vidi tko je bez naoružanja, al ubrzo se javlja nesretnik kome je netko nehotice zamijenio naoružanje.

– Zašto si izgubio hrvatsku pušku – ljutito ga upita zapovjednik kampa prilazeć vojniku?

– To nije hrvatska puška, to je “ciganka”, moj je ćaća proda kravu na početku rata da bi je kupija – Stipe ljutito odbrusi zapovjedniku, ni kriv ni dužan što je u noćnoj gužvi ostao neplanirano bez naoružanja.

U trenutku nasta tajac očekujući reakciju zapovjednika, koji izdaje naredbu da uzmemo naoružanje s obje ruke. 

– Kad kažem jedan naoružanje je u donjem položaj , na dva je u razini grudnog koš, a na tri podižemo naoružanje iznad glave.

Počinje brojanje i promjena položaja naoružanja, a nakon desetak promjena brojanje zapne na dvojci. Zapovjednik nam polagano objašnjava kako je u školi bio loš đak, kako je imao većinom jedinice. Zbog tog jedinicu ne može smisliti i najsretniji je kada je dvojka u pitanju. Slušamo priču iz školskih dana dok nam ruke polagano drhte. Kičmeni stup pokušava primiti na sebe teret puške, naginjući se unatrag. Promjena drugih položaja je kratkotrajna, vrlo brzo se vraćamo dvojci. U tišini se čuju samo zvukovi koji izlaze nekontrolirano od napora, dok zapovjednik lagano prilazi od vojnika do vojnika. 

  – Jesi li se umorio? 

  – Hoćeš se odmoriti? 

Nitko ne odgovara, jer zna da nema ispravnog odgovora.

  – Odložite naoružanje iza sebe i legnite, jedan do drugog. 

Pri pomisli na ležanje pa makar i na betonu dobro zvuči nakon prebrojavanja ocjena u školi. Ipak, to je bio samo prvi školski sat. Sad ležeći na leđima slijedi ocjenjivanje nogu, također od jedan do tri. Dvojaka je i tu opaka ocjena, noge su ispružene pod kutem od 45 stupnjeva. Ponavljanje je majka znanja, ponovno je najviše pozornosti na dvojici kojoj se zapovjednik najradije vraća. Mišićni sustav maksimalno trpi, a zapovjednik pokušava savjetima pomoći pa svako malo naglašava kako se ne moramo patiti, u svakom trenutku možemo odustati. Ponoć otkucava na zvoniku, tišina vlada u kampu, tek se čuju pojedinačni zvukovi koje ispuštamo od naprezanja i glas zapovjednika.

– U svakom trenutku možete odustati, ako ne možete. 

Nakon drugog školskog sata očekuje nas gusjenica koju imamo sami napraviti.

– Prvi u redu se diže i kreće tako što će koračati s vojnika na vojnika preko mišića trbušnog zida. Nakon nekoliko vojnika koji su pretrčali svoju dionicu, dolazi do pada koncentracije. U tim trenucima svatko nema mogućnost mišićima prihvatiti i amortizirati teret od 80-tak kilograma. Nakon vojničke gusjenica koja je prešla preko svih, ustajemo se. Završetkom školskih satova i prelaska gusjenica tijelo drhti od umora i naprezanja.

Zapovjednik označava kraj uzbune i klimavi nogu odlazimo na odmor do jutra i novog drila.

Svježina zore koliko toliko ublažava bol koji je zavladao mišićnim sustavom. S prvim pokretima bol je toliko jaka kod pojedinaca da se čuju bolni krikovi. Jutarnja svježina nam je saveznik, pomažući nam pri zahtjevnom usponu iz kotline Knina na obližnja brda. Znoj nas je vrlo brzo probio, sunce od samog izlaska nemilosrdno žari dok je pred nama pol sata vježbi od sklekova do “vožnje kariole”. Sad već dobro natopljenih majica krećemo prema vojarni gdje nas očekuje drugi dio vježbi i hladni tuševi.

Iz dana u dan sve je više vježbi koje su psihički i fizički zahtjevnije. Umor se nakon nekoliko dana nakupio, a jake vrućine i sparina kninske kotline nas dodatno cijede. Odlazak na ručak ne veseli, za pet minuta koje imamo na raspolaganju najviše pijemo tekućinu.

Za nagradu “dobrog vladanja” očekuje nas nošenje stupa uz borbenu koračnicu. Svakim trenutkom stup postaje teži, tako da jednim djelom težinu stupa prihvaćamo tjemenom. Nakon sata “vježbanja” ide psihološka obrada.

 – Ima li netko da ne može?

 Tišinu probija naprezanje koje se čuje i izlazi u čudnim zvukovima. Zapovjednik prilazi pojedincima i provjerava izdržljivost psiho fizičkih struna.

  – Možeš li? – pita Damira unoseći mu se u lice.

U tim trenutcima znamo da nema dobra odgovora. Tišina vlada, samo se čuje glas koji nas uvjerava kako nije svatko rođen za vojnika i da u svakom trenutku možemo odustati. U tim trenucima dvojicu uspijeva izbaciti iz takta. Nakon njihova ljutita odgovora da mogu, oslobađa ih stupa i “gazi” ih fizički s vježbama koje brzinski mijenja. Nakon nekoliko minuta vježbi ponovno ulaze u sigurnu zonu i prihvaćaju svoj dio stupa.

Ruke više ne osjećamo sad već stup držimo tjemenom. Više ne osjećamo znoj ni glad, samo odrađujemo šutke situaciju za koju ne znamo koliko će trajati.

  – Sad idemo na ručak – obavještava nas zapovjednik.

Krećemo sa stupom prema kuhinji, a Stipan će potiho za sebe:

   – Samo da ne spavamo sa stupom.

Dolazimo ispred kuhinje i spuštamo stup da se malo odmori. Nikom nije do hrane, ulazimo i svojih 5 minuta koristimo ispijajući mlijeko koje godi. 

Stup nas čeka, a tu je i zapovjednik koji nastavlja s uvjeravanjima da možemo u svakom trenutku napustiti obuku ukoliko ne možemo dalje. Iz dana u dan uvode se nova uvjeravanja i provjera spremnosti da izdržimo sve nemoguće situacije koje su nam pripremljene. 

Osmog dana imamo na programu odmaranje u učionici. Imamo orijentaciju i snalaženje u prirodi. Veseli nas učionica i školske klupe da se malo odmorimo. Sparina, pritisak, grmljavina i vjetar najavljuju oluju koja se zakotrljala s Dinare. Sad nam je još draže što smo se prihvatili učionice. Nije bilo potrebno dugo čekati na prve kapi, koje su se vrlo brzo pretvorile u pravi pljusak.

Zapovjednika koji nam je objašnjava orijentaciju u prirodi baš u tim trenutcima kaže kako će nam vani praktično objasniti. 
  – Sad ćemo izići vani da bi pojedinačno svatko izveo vježbu orijentacije.
Gledamo se pomalo u čudu pošto vani pljušti. Uzimamo kabanice i pripremamo se za izlazak.
  – Bez kabanica idemo!
Čujemo i ne vjerujemo ali izlazimo na pljusak. Vrlo brzo smo bili mokri i počeli smo negodovati sebi u bradu. U meni se sprema oluja koja me počinje grčiti, počinjem se boriti sa samim sobom da ne prigovorim. Pljusak ne popušta, nekoliko polaznika izlazi iz stroja i napušta obuku. U tom trenutku puca i u meni, ne mogu šutjet pa priupitam zapovjednika:

  – Gospodine zapovjedniče, tko će nas liječiti ako obolimo?

  – Stojim i ja s vama na kiši – odgovori zapovjednik.

  – Stojite ali poslije ćete se presvući, dok će nas preuzeti drugi zapovjednik.

  – Stojim s vama zajedno – ponovo će zapovjednik.

  – Stojte i dalje, ja vas pozdravljam.

Napuštam grupu ljutit i mokar i krećem u bungalov. Ekipa zapovjednika stoje na suhom i smijulje se. 

Uzvraćam im pogledom koji govori više od riječi. 

Nas šestorica napuštamo kamp i nakon pića u gradu krećemo kući. 

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Next Post

ZA DOM I DOMOVINU NE DAMO GOTOVINU

Stihove čitala Ana Ćaleta Glavan   

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: