PLAČ BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Klajo

 

Gospin plač ili ‘Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Blažene Djevice Marije matere njegove’ u pjesmu je 1753. složio fra Petar Knežević, rodom iz Kapitula kraj Knina, svećenik franjevac, član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, a Fratar Milovanov – fra Stanko Petrov, svećenik franjevac iste Provincije, preuredio 1951. godine ‘Gospin plač’ za pučko pjevanje.

Pjevanje ima tri dijela: Uvodno ponukovanje, Muka Gospodina našega Isusa Krista i plač blažene Djevice Marije i Posljednje ponukovanje. U uvodu poziva vjernike da s Gospom oplakuju Kristovu muku i smrt. U drugom – glavnom dijelu opjevana je Kristova muka i Gospine boli od Getsemanskoga vrta do Kristova pogreba na Kalvariji. U zaključnom dijelu pjesnik poziva vjernike da se pokaju za grijehe ‘uskrsnuće čekajući’.

Donosim vam Plač BDM kako su naši stari pivali i slavili muke koju je za nas je Isus Krist podnosio da bi veliko djelo učinio. Svojom mukom na križu za nas je otkupio je grjeh. 

Dijelove Plača BDM pijeva moja majka Mara Klarić. 

 

 

Muka Gospodina našega Isusa Krista i plač blažene Djevice Marije

Skup pjevača:
Vri’eme došlo jur budući,
Da Sin Božji – hotijući –
Same naše rad ljubavi
Svoj vi’ek svrši svijet ostavi.
Htjede prije s učenicim,
Svojim vjernim nasljednicim,
U ljubavi večerati
I jaganjca blagovati.
Još za stolom On sjeđaše
I nauke njim davaše,
Kada Juda sam ustade,
Mislit svima s tim zadade.
U grad odmah tad poteče
I glavarim ovo reče:
Juda:
Što rekoste meni dati?
Noćas ću ga vam predati!
Skup pjevača:
Jer je prije kod njih bio
I sve s njima utvrdio,
Samo ovu noć čekaše,
Jer zgodnijom nju smatraše.
A kad njega saslušaše,
Pogodbu mu tad predaše,
I sva ci’ena preopaka
Bi: trideset srebrenjaka!
Od njih četu još je htio,
Jer od puka strah ga bio:
Juda:
Noćas s njome poći ćemo
I našav ga svezat ćemo.
Skup pjevača:
Što god iska, sve mu daše,
Jer to željno dočekaše.
I noć mrka jur je bila,
Kad se četa uputila.
Jer se ići ne viđaše,
Mnogi fenjer svoj nosaše,
Drugi zublje imađahu
Ter goruće prednošahu.
Strašno bi’ehu oružani,
Mačim, štitim, buzdovani’,
Nožem, sabljam, sulicama,
Harbam, štapim, sjekirama;
Da na vojsku udariti
Il’ grad koji razoriti
Iz temelja hotijahu,
Žešće sprave ne imahu!
On pred njima gredijaše,
Jer vrtao znadijaše;
On je tamo dohodio
Većkrat s Meštrom i molio.
Znak im još je htio dati,
Po kom će ga prepoznati:
Juda:
Ja ću k njemu pristupiti,
Uz pozdrav ga poljubiti.
Skup pjevača:
Na molitvi Isus bješe,
Kada k vrtu već prispješe.
Juda tada sam poteče,
Poljubi ga pak mu reče:
Juda:
Evo sam se povratio,
Meštr’, iz grada, gdje sam bio,
Zato li’epo pozdravljam te
I srčeno cjelivam te.
Skup pjevača:
Ovo kako reče Juda,
Navališe odasvuda,
S konopim ga utegoše
I nemilo povedoše.
Tada Gospa doma staše
Ter u srcu sve predaše,
Jer predobro znadijaše
Došlo vri’eme da bijaše:
Pa u smetnji sva budući
I često se obzirući.
Vid’ Ivana, učenika,
Isusova ljubljenika,
Kako njega tužno zgleda,
Sva se strese, na smrt bli’eda:
A kad vidje, da cviljaše,
Dosjeti se što bijaše.
Al’ hoteći bolje znati,
Htjede njega upitati;
Poče, dakle, njeg’ tješiti,
Ovako mu govoriti:
Riječi Gospine:

Nut se dragi moj, ustavi,
Ter mi zbiljne glase pravi,
Što s’ od Sinka moga zgodi,
Gdje je, što l’ se njem dogodi?
Ali, jer te plačna gledam,
Sva se tresem i sva predam,
Da će glas to tužan biti
I srce mi prostri’eliti!
Riječi Ivanove:
Kad već, Gospo, želiš znati,
Pravo ću ti sve kazati,
Što se zgodi Sinku tvomu,
A predragom Meštru momu.
Sinoć, netom večarsmo
I s njim janjca blagovasmo,
Da bi primjer nama dao,
Svim je noge on oprao.
Pak pođosmo put Siona,
Prešav potok od Cedrona,
A kad potok taj pri’eđosmo,
U vrtao uniđosmo.
S nama Juda ne bijaše,
Ali mjesto znadijaše.
Jer je u njem većkrat bio
Skupa s Meštrom ter’ molio.
Ostavivši druge stati,
Trojicu nas htje obrati:
Mene jadna, kog milova,
Sa mnom Petra i Jakova.
Do sred vrta s njim odosmo
Pak tu sva tri ostadosmo;
Malo dalje on poteče
Ter na golu zemlju kleče.
Na svoj obraz tu je pao,
Svom se Ocu molit stao,
Krvavo se tad znojeći,
Ove ri’eči govoreći:
– «Oče čudne veličnosti,
Pun ljubavi, pun milosti,
Ako može kako biti,
Ne daj m’ ovu čašu piti;
Ako l’ hoćeš pak inako,
Pripravan sam svakojako;
Sve što ti bi, Oče, htio,
Od srca bih ispunio!» –
Na molitvi dok on staše,
Nam se vrlo svim dri’emaše,
Od sna bjesmo oteščali
I domalo svi pospali.
Trikrat, brižljiv, nas pohodi,
Da se komu što ne zgodi;
Poče potom nas buditi
Ter ovako besjediti:
– «Što spavate? Ustanite,
S pomnjom bdijte i molite,
Da među nas ne udari
Napast i kog ne prevari!
Nuder, dragi, dignite se
I moleći čuvajte se,
Jer premda je duša spravna,
Nevoljna je put mlohavna.» –
Ovo netom on izreče,
Vrativši se opet kleče;
Tad od Oca primi svoga
Poklisara nebeskoga,
Koji smjerno pozdravi ga
I prejako pokri’epi ga,
Davši njemu razumjeti,
Da mu valja smrt trpjeti.
Još on tako tu klečeći
I još vruće sveđ moleći,
Eto Juda pred svim prvi,
Za njim vojska žedna krvi:
Svi bijahu razjareni,
Ko vukovi razdraženi;
Al’ se svaki njih pomete,
Kad im reče: – «Kog ištete?» –
K zemlji dole svi padoše
I bez svi’esti ostadoše;
Kad im potom oblast dade,
Na noge se svak ustade.
Juda tada k njem’ poteče
Te: – «Zdrav, Meštre!» – njemu reče,
Pa himbeno njeg cjelova. –
A reče mu Meštar ova:
– «Prijatelju, što s’ došao?
I to li je tvoj posao?
Tako l’ ljubeć men’ izdaješ,
Zlotvorima sad predaješ?» –
Tad svak na njeg’ nasrtaše,
Uhvate ga i svezaše.
A dok to se događaše,
Učenici pleća daše.
Od tuge bi pukla sti’ena
Gledajući izbijena
Tvoga Sinka rukam jakim
I oružjem svakojakim!
Da ti ga je ugledati
I kakav je pogledati,
Rekla bi mi: – «On to li je?
Ah, ne, Sin moj ovo nije!» –
Smućena bi ti ostala,
Možda mrtva k zemlji pala,
Videć’ kako svi ga psuju,
Ruže, biju, pogrđuju.
S njim se tada podigoše
I k Ani ga povedoše
Nemilosno turajući
I bezdušno lupajući.
Hodi brzo, sa mnom idi,
Za života još ga vidi,
Jer svak od njeg hlepno žudi,
Da ga sudac na smrt sudi.
Učini mi sad na volju,
Umiljeno ja te molju,
Da ga živa zatečemo
I štogod mu bar rečemo.
Skup pjevača:
Kad ču Gospa tužne glase,
Od žalosti uzdrhta se
I ništa mu tad ne reče,
Već na zemlju suzna kleče.
Na nju pade teška tuga,
Da joj ravna nije druga,
I tako joj muku dade,
Da za sebe već ne znade.
I ne može uzgor stati,
Sad će k zemlji upadati;
Kad pritrča Mandaljena,
Ter je primi na koljena.
Zatim sestre priskočiše,
U plač ljuti udariše
U tom stanju nju vidjevši,
Na njezinu bol misleći.
A kad Gospi svi’est se vrati,
Sestrama se tad obrati
Ter započe suze liti
I ovako govoriti:
Riječi Gospine:
Ah, moj Bože, bolna ti sam,
Sestre mile, tužna ti sam!
Ove glase čuvši sada,
Kako mili Sin moj strada!
Kakva tuga mene bije,
Razumi’et vam teško nije,
Radi Sinka dragog moga,
Uhvaćena bez razloga. 

 

 

 

 

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Next Post

MUKA I KRIŽ, ISTINA I ŽIVOT

Korizmeno je vrijeme za nama. Darujući nam sebe, svoju muku i križ, Isus Krist nam daruje novi život. Jasna je poruka, za velika djela prije […]

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: