POVRATAK U BUDUĆNOST

MISLI
Hej braćo mila, poslušajte što vam govorim.“
Tako Miroslav Škoro zbori u pjesmi pa ću i ja koju prozboriti o trenutku našem svagdašnjem, koji je i težak i sumoran i oblačan ali ipak da ne vidim nekakvo svjetlo, da ne vjerujem da postoji rješenje i izlaz ne bih ni započinjao bilo kakvo razmišljanje o kruhu našem svagdašnjem za koji se borimo.
Kada malo zastanem i pogledam naš narod prva asocijacija je brak. Postoje dva pola, dvije grupe, koje čine većinu Hrvatskog naroda. Postoje dvije percepcije koje se razlikuju praktično u svemu, postoje crni i bijeli. Sad već možemo pričati o djeci partizana i ustaš. Promatrajući te dvije grupacije kao nekakve partnere u okviru zajednice možemo vidjeti mnoge probleme koji se proživljavaju i unutar jednog braka koji ne funkcionira. Osnova svega je u takvim situacijama optuživanje druge strane kao glavnog krivca za pucanje veza i nefunkcionalnost veze. Rijetko kad se događa situacija da je jedan partner u vezi krivac a drugi da je dobrica.
Kažu da je za mnoge stvari potrebno dvoje. Za sreću, za ljubav, za izgrađivanje boljeg odnosa, za sve je potrebno zajedništvo i ponekad kompromisno odustajanje od nekih dijelova da bi se našli na pol puta. Za loše odnose je također potrebno dvoje, i jedni i drugi snose dio krivice za neuspjeh i loš rezultat na kraju. U takvim situacijama je najteže zaustaviti kotač, pokušati razgovarati, ne da bi kupili mir i vrijeme, već sjesti za isti stol u zdravoj namjeri za postizanje boljeg odnosa, potražiti one dijelove koji su u toj priči veza, pronaći zdravu bazu da bi počeli graditi bolje društvo. Nikako nećemo krenuti dok se taj trenutak ne dogodi.
Danas pljušte optužbe i jednih i drugih bez ikakvog razmišljanja na posljedice. Razdvaja nas prošlost, kako dalja tako i bliža. Stradanja u drugom svjetskom ratu nismo ni pokušali stvarno dirnuti a već je iza nas i Domovinski rat koji sa sobom nosi također stradanja, krvave i tužne sudbine.
Optužujući mnogi gaze preko grobova i mrtvih kostiju. 
Takvo stanje iscrpljuje, mnogima je muka od takvih prebrojavanja, označavanja i osuđivanja za sve strahote koje se dogodiše. Zagovaraju mnogi rješenja tog nesnosnog stanja u kojem živimo pa kažu:
Zar nije više dosta ratova, mrtvih, optuživanja?
Nikom nije rat ni stradanje opcija koju bi izabrali kao način života, no kada se ratovi dogode mnogi u tim trenutcima doživljavaju trenutke prepune boli, gubitka najdražih. Teško se okrenuti  ponovno životu i prihvatiti poslije ratnu stvarnost pod formulom:
  “Dogodilo se, rat je bio i tu se ne može više ništa, mora se živjeti dalje.”
Da, ne može se mrtvog uskrsnuti, obiteljima osmjeh na lice vratiti ali ne može ni izbrisati bol koja ne prolazi nikada a posebno kad se živi u društvu gdje postoji više istina i kada svatko svoju istinu priča.
Teško je biti velik i prihvatiti činjenicu da nema više istina već jedna i jedina, bolna i prepuna tužnih priča. Teško je biti velik i u ime svojih djedova i očeva prihvatiti istinu, zbog bola kojeg drugima nanesoše. Doći, mrtvim kostima se pokloniti, obitelji stradalih moliti mogu li im oprostiti.
Teško je biti velik i licemjerja se odreći ali jedino tada ćemo zajednički moći sjesti za isti stol i početi tražiti točku odakle možemo zajednički krenuti u budućnost, kreirati bolju i sretniju budućnost za buduće naraštaje.
Nije se jednostavno držati zapovijedi koje su davno napisane a i danas tako realne za primijeniti.
“Ljubi i poštuj svoje!”
“Ne prozivaj druge!”
“Ne mrzi!”
“Ne osuđuj!”
“Poštuj svoje roditelje, poštuj čovjeka!”
“Sve što bi želio da ti drugi daruju, daruj drugima!”
Današnjost nam nudi Istanbul i Brisel, jučer Beograd, konvencije i propise, no sve su to slova na papiru . Kada iskreno krenimo tražiti i moliti a ne optuživati sretnije ćemo živjeti.
Do tada nam ostaje raslojavanje, preslagivanje i samouništenje dok pokušavamo dokazati drugoj strani krivicu, tražeći svoju pravicu.
Koliki još uvijek kamen nose, na bludnicu ga ne baciše?