POVUCI I POTEGNI

Klajo

„Kada sjašeš s konja i uzjašiš magarca nije dobro.“
Poslovica od davnina koja kao i mnoge ima svoj poantu iznjedrenu iz muke naroda kroz životna bespuća. Međutim kada je obrnuta situacija onda bi mogli kazati onu narodnu:
-„Dobro je, teče mu med i mlijeko.“
Moja obitelj se preselila u novu kuću na periferiji Trilja, ispod Stazinka, iz sela Čaporica. Kada bi uspoređivali životne uvjete u staroj kamenoj kući u Čaporicama i u novoj kući u Trilju mogli bi kazati da smo sjašili s magarca i uzjašili konja.
Rastanak s Čaporicama nije bio lak i svima nam je bilo teško rastati se od prijatelja, susjeda, utabanih staza i ljepote krša, ljepote u kojoj je smještena rijeka Cetina. Rastanak s kanjonom koji očarava svojom ljepotom i hukom rijeke kojeg smo poznavali kako najbolju glazbenu podlogu u našem život. No, život ide dalje, piše nove stranice i nove scenarije kojih se moramo pridržavati. Nova kuća nam se činila kao najljepši dvorac kada smo doselili u Trilj, bolje rečeno u Gardun. Tako smo znali govoriti dok smo iz Čaporica išli raditi zemlju, pošto je taj dio katastarski spadao pod selo Gardun.
Ipak sve nije bilo kao u bajci pošto smo uselili u kuću bez infrastrukture, nije bilo vode ni struje ali znala je majka kazati, snaći ćemo se, doći će i struja i voda, bitno da smo mi preselili. Oduševljenje s novom kućom je bilo veliko, sve je bilo novo imat ćemo i svoju sobu. Krenuli smo u novi život koji je nudio mnogo ali bilo je i mnogo nepoznanica.
– “Kad će doći struja i voda?”
To je bilo pitanje koje je bilo centar svih naših misli. Za vodu smo znali da ne možemo ništa dok se planski ne riješi vodoopskrba djela na kojem se nalazimo. Tu smo bili mirni i pripremili smo se za duga sušna ljeta kada kišnice nema. U susjedstvu smo imali rođake koji su nam izišli u susret i svesrdno pomagali ponudivši nam opskrbu vode do daljnjeg.
Struja je ipak bila prioritet pošto je ne možemo nabaviti ni kod susjeda, ni kod rođaka. Bilo je potrebno obratiti se Elektro Dalmaciji i čekati. Nad umire zadnja pa se nismo prestali nadati da bi struja mogla ubrzo stići. Tu je bilo povuci potegni al struja nikako da stigne. Uvijek je nešto nedostajalo da bi se taj projekt realizirao pa se sve otezalo i rastezalo. Bili smo primorani kopati sami rupe za struju, dva uzemljenja dugačka po 60 metara i sve to nije bilo toliko problematično koliko se situacija rastezala od strane Elektro Dalmacije pošto im je “kronično nedostajalo” kabela pa je to isplivalo kao nepremostiv problem. Rupe za stupove i uzemljenja je bilo potrebno kopati na privatnom zemljištu pa je bilo potrebno dobiti suglasnost vlasnika zemljišta. Tu nije bilo problema pa smo to odradili sa zadovoljstvom, pošto je to predstavljalo jedan korak bliže cilju. Cijela priča se rastegla na nekoliko mjeseci zbog nedostatka kabela. Tada majka dobiva upute po privatno prijateljskoj liniji da otiđe u tvrtku Brodomerkur u Split i da se obrati direktoru, pozivajući se na ime našeg rođaka, i da potraži sama kabel.
Dolazak u Brodomerkur kod direktora tvrtke,nakon ispričane priče i zatražene pomoći, dobije obavijest da kabela za prodaju ima i da nema problema za kupiti. Nakon tog razgovora maka je sva sretna jedva dočekala jutro da bi krenula put Sinja i “vlastodršce” obavijestila da kabela ima u Splitu i da će ga sama nabaviti te dopremiti u Sinj. Na to dobije odgovor:
– „Nema potrebe evo smo i mi upravo dobili kabel.“
Čuvši odgovor majka ostaje u čudu kako se odjednom baš sad stvorio kabel i kod njih a prije ga nije bilo tri mjeseca. Nije bilo potrebno previše razbijati glavu o toj problematici. Sada je trebalo pričekati par dana i idući ponedjeljak će napokon otpočeti radovi.
Nije sve gotovo iako se činilo da su kockice posložene pošto kod nas u nedjelju izjutra stiže čovjek iz obitelji vlasnika zemljišta na čijoj se parceli uz sami rub, na dubini od 60 centimetara, nalazi već iskopan kanal za uzemljenje.
– „Ne možete postaviti uzemljenje na našu zemlju.“
– „Zakopajte kanal i vratite sve u prvobitno stanje.“
Čuvši tu informaciju u kući nastaje tajac, majka ostaje u trenutku bez reakcije. Ne vjeruje u ono što je čula ali čovjek nasuprot ozbiljna lica je ipak posjetnik da nije san već zbilja koja se pretvara u ružan san kojeg proživljavamo svi skupa otvorenih očiju. Nakon kratke stanke majka pokušava razgovorom argumentirati cijelu priču ali nema pomoći. Odluka s kojim je stigao kod nas nije za raspravu već činjenica koju nam je poštivati. Kratko se zadržavajući napušta naš kuću a majka ostaje u stanju šoka. Nakon nepunih šest mjeseci i svakojakih smicalica ponedjeljak je dan kada su radovi trebali početi. Sad ponovno mora u Sinj izvijestiti da se mora pronaći nekakvo drugačije rješenje za uzemljenje i ponovno ishodovanje dozvole od strane novih vlasnika da bi iskopali nove kanale za uzemljenje. Koliko smo se tih dana veselili početku radova sada smo ostali  šokirani novonastalom situacijom.
Nakon ponovnog odrađivanja parcela za uzemljenje i dozvole za kopanje od strane vlasnika pristupili smo ponovno kopanju dvaju kanala dužinski 120 metara. U stisci s vremenom uspjeli pronaći stroj kojim smo riješili iskop kanala za uzemljenje i napokon riješili sve zavrzlame oko struje.
Bilo je povuci potegni ali na kraju je ipak prosvijetlilo ispod Stazinke, nakon šest mjeseci. To je bilo još jedan skok ka boljem životu. Nakon pet godina gašenja žeđi došlo je i do priključivanja na vodovodnu mrežu.
Nakon tog perioda se može sa sigurnošću kazati da smo sjašili magarca i zajahali prekrasnog konja.

Next Post

KAKO SE PROBIJALO KROZ DINARU

Mali osvrt na nedavni tekst u Večernjaku povodom proslave operacije “Oluja” https://www.braniteljski-portal.com/nadljudski-pothvat-uoci-oluje-u-10-mjeseci-inzenjerija-hv-a-sagradila-je-100-km-cesta-preko-dinare-u-nemogucim-uvjetima Dobar tekst samo previše rupa. A rupetina nad rupetinama je da se spominju […]

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: