PRAVI BALUN OD KOŽE

 

 

U proljeće 1977 godine u selu Strmendocu, gdje se svake godine održavala seoska olimpijada, bila je zakazana prijateljska nogometna utakmica između kluba „Trudbenik“ iz Strmendoca i vozača firme „Jadrantrans“. Ja i brat smo prisustvovali utakmici došavši s tetkom koji će nastupiti za Jadrantrans. Predviđeno je da se utakmica odigra u skraćenoj verziji, dva put o 30 minuta, a poslije utakmice druženje će se nastaviti u prostorijama kluba. Smisao same utakmice je više druženje i izlazak u prirodno okruženje i relaksacija te dobra zakuska nakon utakmice

Nama je sama utakmica bila manje važna, mnogo važnije je treće poluvrijeme kada ćemo nas dvojica nastupiti i po prvi puta u životu igrati se pravim kožnim balunom. Kada su igrači pošli na „zasluženi“ odmor dokopali smo se baluna. Naša utakmica se odigravala po sistemu: „Na male branke jedan na jedan, tko prije deset golova taj je pobjednik“. Nakon što smo završili našu utakmicu igrajući pravim kožnim balunom što je za nas događaj za pamćenje, bili je vrijeme da pogledamo kako teče drugi dio utakmice za stolom u prostorijama kluba. Tu je bila vesela atmosfera i nitko više nije ni spominjao utakmicu, bile su na rasporedu poslovne priče iz firme. Malo je sve to duže potrajalo tako da nam je postalo i dosadno, čekajući kad ćemo poći kući. Ipak bili smo prezadovoljni jer smo okusili kožni balun, inače glavno jelo koje je bilo na našem dječjem meniju svaki dan, s tim da smo se igrali s probušenim plastičnim balunom. Naše utakmice su se svakodnevno odvijale na guvnu ili na ledinama dok smo čuvali blago. Nije nam bilo briga koji teren je u pitanju. Igralo se u ljetnim mjesecima kada smo bili na školskim praznicima svakodnevno od jutra do sutra i nikada nam nije bilo dosta. Sanjali smo naše nogometne idole sa Starog placa i uživali u svom svijetu sa gumenim balunom .
Jednog ljetnog jutra, nedjelja je bila, dok sam se izležavao u krevetu iznenadno mi se misao zaustavi na utakmici koja je odigrana u Strmendocu. U mislima u kojim se sve vrti oko baluna, prostruji jedna misao koja me baci u grozničavo razmišljanje. Sjetih se ponovno baluna s kojim smo se igrali nakon utakmice. Radeći rekonstrukciju događaja došao sam do zaključka da je balun vjerojatno još uvijek na istom mjestu gdje smo ga ostavili nakon naše utakmice. Pošto smo se namjeravali vratiti ponovno igri ostavili smo balun uz ogradu te pošli pogledati kada ćemo krenuti kući. No nekako se to sve odigralo drugačije i mi se nismo vratili na teren. U stanju pozitivnog šoka, još u nevjerici pitajući se dali je to moguće da je balun osta nespremljen, a moguće je jer se ekipe nakon svega nisu više mogle koncentrirali na balun.U tom, za mene „ludom“, stanju budim brata i kažem mu šta mi je palo na pamet. Nakon kratkog razmišljanja usuglasili smo stavove i nije bilo više dileme. Iz kreveta onako još nerazbuđeni krećemo pješice najkraćim putem u Strmendolac bez da smo u kući nekoga obavijestili. Bilo nam je potrebno oko sat vremena da dođemo do igrališta. Igralište je bilo ograđeno betonskim zidićem iza kojeg se trebao nalaziti „naš“ balun. Približavajući se igralištu i samoj ogradi događa se vrhunac uzbuđenja, samo jedna je misao u glavi. Da li ćemo vidjet balun gdje smo ga ostavili nakon igre? Pomalo nam ipak djeluje nestvarno ideja da ćemo naći balun i pomišljamo dok se krećemo prema ogradi da nas je naša silna želja prevela žedne preko vode.
Dolazi trenutak istine, ulazimo u krug igrališta i naše oči ugledaše balon koji se nalazi baš tamo gdje smo ga i ostavili. Iako u nama nastaje eksplozija radosti i sreće pomalo nas je strah da je sve to san, da će sve u trenutku nestati ali kada smo ga dodirnuli više nije bilo dileme, pravi je. U tim trenutcima nismo ni pomišljali da bi balun trebali vratiti pravom vlasniku. Prevelika je bila želja i ljubav prema balunu da bi na takvo nešto pomišljali. Povratak kući i pješačenje nazad sada je bilo pravo uživanje, sad smo već sanjali naše dječje utakmice na ledinama s ekipom i pravim kožnim balunom. Za sve nas u zaseoku to je događaj sezone i bezgranično smo uživali. Utakmice su bile još češće svaki trenutak se koristio za igru. Samo je bilo potrebno poviknuti „Ajmo na baluna“ i za trenutak bi svi bili na guvnu spremni za igru „Na male branke“.
Nakon nekog vremena kod nas dolazi u posjetu tetka i tetak i mi se dječji naivno hvalimo kako smo pronašli balun iz Strmendoca niti ne pomišljajući da bi to moglo biti ujedno i kraj naše prelijepe priče, igre s pravim balonom od kože. Čuvši našu priču tetak nam kaže: „Balun se mora vratiti u Strmendolac“ . Nakon što smo čuli presudu nismo u stanju ništa reći. Stojimo u šoku ukipljeni i pogledom tražimo majčino lice, tražimo njenu reakciju na presudu: „Ajde donesite balun i dajte tetku da ga vrati“ kaže majka. Iako u šoku i nevjerici pokrećemo se jer majčina riječ se bespogovorno izvršava. Tuga i šok vlada, kao da nam je cijela obitelj nestala, osjećaj je nakon što smo ostali bez baluna. Dugo nam je trebalo da prebolimo i zaboravimo taj veliki gubitaka. Još nam je duže bilo potrebno da oprostimo tetku što nam je „ukrao“ balun.