DNEVNA BOLNICA

MISLI

 

 

Dolaskom na liječenje na psihijatrijski odjel radimo prvi i presudni korak ka pomoći koja nam je prijeko potrebna.  Stresne situacije koje su negativno djelovale na nas dovode nas u poziciju, figurativno rečeno, kao da smo riba na suhom.

Za mnoge je sam dolazak na liječenje stresna situacija jer ne znaju što očekivati od takvog načina liječenja i kakve efekte će postići tijekom boravka i terapije.  Velika dilema postoji kod pojedinaca kada je u pitanju takav način liječenja postavljajući si sami pitanje:

– Pripadam li ja toj i takvoj skupini?

-Što mogu očekivati od liječenja?

Reakcije su različite, neki gledaju na liječenje kao izlaz iz škripca prihvaćajući objeručke prijeko potrebnu pomoć, dok pojedinci još uvijek razmišljaju o tom kao nužnom zlu koje je potrebno progurati. Ulaskom u grupnu psiho terapiju, prije svega ulazimo u jedno posebno poglavlje svog života. Tu imamo priliku, slušajući razne sudbine, koje su zadesile pojedince, sagledati u velikoj mjeri svoju priču koja se pomalo naslanja na većinu priča.  U takvoj situaciji svoj problem doslovno imamo izložen kao na pladnju, imamo mogućnosti sagledati ga iz svih kuteva, sa svih strana.

Tijekom grupne terapije imamo pred sobom vrijeme i mir koji nam je prijeko potreban da se možemo opustiti i slušajući razne priče i sudbine razmišljati o svom problemu, sagledavati ga dublje. Pruža nam se prilika progovoriti bez krzmanja o svojim problemima, bez da razmišljamo o tome hoće li nam se sutra to obiti o glavu, hoće li nas ostali dio ekipe ismijati. Pričati otvoreno o problemima je velika stvar i znači mnogo na planu samopouzdanja i jačanja svojih kapaciteta ali još je značajnija stvar u cijeloj priči da nas netko sluša, ne  toliko da prođe vrijeme već s velikim zanimanjem.  U tom raspoloženju klupko naših misli se počinje odmotavati. Neke stvari odjednom vidimo u drugačijem svijetlu. Svakim danom provedenim na grupnoj terapiji mnogo znači u izgradnji novog doživljaja budućnosti i odnosa prema drugima.

Životni put je teško putovanje koje je prepuno padova i boli. Nakon svega je bitno shvatiti što nam se dogodilo, gdje smo griješili da ne bi ponovno radili iste pogreške. Za život i uspjeh je prije svega potrebna vjera, vjera u svoje sposobnosti i kapacitete. Da bi pokrenuli svoja posrnula kola potrebna nam je ljubav, taj eliksir života, prije svega ljubav prema samom sebi. Preslagujući kockice svog mozaika,  frustracije i stres koje smo donijeli sa sobom, izbacujemo i postajemo jači i svjesniji svojih kvaliteta koje će nas pogurati snažnije u budućnost. Shvaćamo koliko sami sebe ne poznajemo. Koliko su neke traume duboko u nama zakopane da ih ni sami više ne primjećujemo. Tek kada netko sa svojom pričom probije naš oklop i izazove lančanu reakciju u nama shvatimo koliko smo duboko pospremili neke traume. Prolaskom kroz grupnu terapiju polagano uviđamo koliki je pomak napravljen u okviru terapijskog procesa iako odlazimo s pitanjem

-Koliko sam napredovao?

-Jesam li spreman za ponovni priključak u stvarnost?

Na ta pitanja nemamo točne odgovore ali sa sigurnošću možemo potvrditi da smo ojačali i da smo jedan dio problematike koja nas je pritiskala odbacili. Koliko je netko uspio riješiti i izbaciti nataloženog mulja iz svoje nutrine ponajprije ovisi kapacitetima pojedinca da se otvori  i pročešlja po svojim problemima.  Nekima je potrebno nekoliko puta prolaziti liječenje da bi se u potpunosti otvorili i pogledali istini u oči, bez straha pogledali sami sebi u oči.

Jedna je činjenica nesporna da smo u svom presjeku slični presjeku stabla. Godovi stabla u potpunosti imaju izgled kao i naši slojevi problema koji su se nataložili godinama. Samo je pitanje koliko smo godina skupljali probleme i koliko smo slojeva sakupili.