PTSP – ČET’RI SLOVA IL BAJKA NOVA

PTSP


Kako je kada nakon rata živiš u košmaru a snovi su poput horor filma kojeg ne želiš više nikada u životu gledati a on se na žalost vrti i vrti…
I na kraju svakog filma čuješ reklamni slogan
“Pa što bi vi još htjeli imate besplatnu kino predstavu!”

 

Što je to Ptsp?
Jesu li to loši snovi , košmar u glavi, ratne traume, gaženje po našoj duši, srcu, ponosu, nerazumijevanje sredine i društva, težak odnos unutar obitelji zbog svega toga.
Kako se dokazuje Ptsp?
Po standardima i mjerilima danas je jedini siguran način da branitelj dokaže posjedovanje te cijenjene povlastice taj da izvrši suicid. Tada društvo u srcu, mislima i molitvama odaje dužnu počast još jednom ratniku koji je spasio zajednicu i sam proračun od pucanja.
Sve nas manje ima tu, tu na sivom kamenu. To je refren pjesme kojeg je potrebno marketinški obraditi i upakirati tako da pored svih počasti odlazimo s pjesmom na drugi svjet.
Razmišljate li o suicidu? Ne, ja ne razmišljam o suicidu, ja se borim cijelo vrime da ne razmišljam o suicidu.
Jesam li ja pts-pijevac ili pts pijavica?
Doktorica me na prvoj grupnoj terapiji u razgovoru pokušava „urazumit“, pozvati na odgovornost, pa čak u jednom trenutku dovesti u sumnju moje matematičke sposobnosti kada mi je pokušala objasniti: da imam obitelj, da moram brinuti i živjeti zbog njih i za njih, da je od rata je prošlo dvadeset godina. Sve to znam i sam. Nažalost moja granica bola je dosta visoka pa samim tim mogu dosta tog istrpjeti al osjećaj je kao da plivam konstantno sa zavezanim kamenom oko vrta.
Borim se i plivam i ne dam se ali sam strašno umoran i tužan kada vidim kako nas promatraju kroz brojke, zbrajaju, množe i dijele nas.
Borim se ne slušati priče o pravima i povlasticama branitelja koja su praktički na svakom koraku aktualne. To je ubitačno jer kad čovjeku kažeš da si branitelj onda si za njih “lažan”, povlašten, pijavica, sišeš ovo društvo do maksimuma, još imaš i obraza nešto tražiti nakon 20-tak godina.
Pa što bi vi još htjeli, pitanje je mnogih koji nas tako doživljavaju.
Za njih smo nepotreban teret bez kojeg bi puno bolje živjeli. Sve zbog pojedinaca koji su izišli izvan zakona i okoristili se na račun sustava. Takvih ima i bit će ih u svim porama društva, svi djeluju i rade na isti način. Kriminal nije povlastica jedne grupacije kao braniteljske, kriminal nema ni imena ni prezimena, ni stranke ni instituciju.
Možda bi me sve to manje diralo da nisam okrznut ratom, da sam gledao svoja posla i gradio svoj život i obitelj, možda…
Neću kazati da mi je netko drugi kriv i odgovoran za moj život i postupke no, boli odnos i razmišljanje cjelokupnog društva spram nas kojih je svakim danom sve manje , sišu nam snagu, ponos i želju, u tišini i boli ponosni umiremo, nestajemo…
Proživjeli smo ratne strahote, netko manje netko veće, zavisno koliko tko može istrpjeti i primiti na sebe, a za taj dio života koji je istrgnut iz nas poput listova iz knjige, čujemo pitanje mnogih znanih i neznanih:
Pa što bi vi još htjeli?
Sve ste dobili i još ste nezahvalni.
Takvo pitanje ubija , a čujemo ga od mnogih koji su ležali u toplim krevetima, od mnogih koji su znali zapitati prilikom poziva za gardu:
A jeli tamo opasno?
Ton s kojim se susrećemo je za mene kao i za većinu porazan i otrovan. Pa nismo mi potpisali kolektivni ugovor pa bi ga sad malo mijenjali.
Upitat ću mnoge:
Znate li kako je to kad ti život visi o koncu?
Kad prijatelju zadnje otkucaje brojiš, poklanjaš mu zadnji osmjeh u zamjenu za bolnu grč na njegovom licu, kada se navikneš na miris smrti?
Kako je kada imate u ruci ponos, a boriš se protiv tenkova?
Kad nemaš šanse i pritom te gaze, gubiš one koji su se zakleli šutnjom da će u zadnjem trenutku biti uz tebe, u najtežem trenutku ti priskočiti i život ti spasiti?

Kako je kada nakon rata živiš u košmaru a snovi su poput horor filma kojeg ne želiš više nikada u životu gledati a on se na žalost vrti i vrti…
I na kraju svakog filma čuješ reklamni slogan
“Pa što bi vi još htjeli imate besplatnu kino predstavu!”
Može li se to nadoknaditi i naplatiti POVLASTICAMA, zaliječiti na psihijatriji, razmrsiti. Ne može.
Zato se nekako najbolje osjećam kad funkcioniram sam i kad uđem u tišinu noći parkova i ulica velegrada, kada je sav pošten svijet u svojim krevetima,. Vjerojatno mi je to nadomjestak za onaj gušt s prve crte, samo sad umjesto puške imam foto aparat a dok šetam u meni još uvijek radu onaj isti radar, radi i skenira ispituje slučajne prolaznike. Mnoge koji hvataju zagrljaj noći su moguća opasnost, vjerojatno tako dobijem potrebni adrenalina da nahranim tu zvir unutar koju neki zovu PTSP a netko PTSPIJAVICA.

ZVIR IL NEMIR

Sunce zalazi večer pada
U meni nemir vlada
Nemir u utrobi, nemir u duši,
toliko nemira da me guši

Dal je zvir il nemir
Dal spava zimski san
Tko zna možda sutra
Želi ukrasti mi dan

Pada noć u krevet mi je poć
Ipak ostajem i čuvam stražu
Neprijatelj nkad ne spava kažu
U sebi osjećam nemirnu gnjavažu

Zvir i nemir ulaze u tamnu noć
Tjelo u borbi i grču priča svoju priču
Noć je duga zoru dočekati triba
da bi jutrom rješija se briga

Zvir il nemir, koga više briga?
Ničija smo mi briga.
Strvinari brigu brinu.
Dal zbog nas potrošit kunu