PTSP I RATNI PUT

 

Na početku svakog prosuđivanja polazimo od srži problema. Pitanje je jesam li kriv, kako se osjećam?

Nakon svega mogu kazati da nisam kriv, da se sjećam se zgaženo i poniženo.

20-tak godina poslije rata i hoda po trnju, od nemila do nedraga, nakon tri  Dnevne bolnice i jednog bolničkog liječenja dolazim pred vrata, no ostaju zaključana, a  iznutra se čuje refren pjesme:

“Kucaj, kucaj al nećeš uć”

Čekala su me tri kruga procjenjivanja, da bi procijenili koliko su me ratne traume okrznule. Svaki krug je trauma za sebe i poslije svakog kruga sam se sve više osjećao kao dio poraženih, a ne pobjednika. Nažalost taj dio puta je simbolično krenuo porukom zapovjednika  moje 126. brigade. Baš na taj dan  u dnevnom tisku šalje poruku da smo obični kokošari, nama koji smo se drznuli nešto tražiti nakon toliko vremena.     Pa mogli bi ponajprije danas nakon odmaka svi  započeti razmišljati  o svojim djelima i o  onima koji više nisu s nama, a koji su bili vojnici.  Svatko, a ponajprije zapovjednike je taj koji odgovara za svoju vojsku po zapovjednoj odgovornosti.

Došavši pred “lice pravde” morao sam UKRATKO objasniti svoju problematiku. Na moju žalost, uopće nisam bio u stanju u takvoj situacijama reagirati.

Poslije tog prvog kratkog pregleda osjećaj stresa se izrazito pojačava. To sam  izbacio iz sebe na papir.

http://klajo-blog.com/procjena-stete/

Dolazak na drugi krug detaljnog pregledavanja  problematike čak ne mogu kazati ni toliko da me je dotična trojka doživjeli kao osobu, više kao nekog kog moraju arhivirati kao slučajnu nepogodu. Moj pokušaj da se “branim” završava po mene s još većim stresom i ogorčenjem. Uopće ne žele čuti, a pošto sam “bolestan” jednostavno nisam u stanju više ni govoriti, dižem se i teškom mukom napuštam ” bojišnicu”.

[sociallocker id=”10131″]

Napuštam Tvrtkovu, a u meni vlada haos, bura osjećaja koji me lome. Osjećaj zgaženosti se pojačava, a u tim trenutcima se borim s nemani koja je došla na svoje. Teška je to borba koju vodiš sam sa sobom kada pada mrak i želja da sve utihne. Želja da zatomim ogorčenost koja u tim trenutcima vlada mojom nutrinom. No, hvala Bogu nije zavladala potpuna tama, iz prikrajka se probijaju zrake mog malog sunca, koje me u tim trenucima brani i čuva od tame.

http://klajo-blog.com/ptsp-cetri-slova-il-bajka-nova/

Stiže rješenje da sam bolestan, ali to nije ratani stres. Nakon odbijanja i pomisli da bi sebi dozvolio luksuz još jednog detaljnog uvjeravanja da sam bolestan onako usput, ipak pristajem nastaviti taj put. Drago mi je iz prostog razloga, jer sam se uvjerio koliko  je sve to manje više farsa i mrcvarenje, a ne stvarni pokušaj sagledavanja jedne veoma složene problematike.  Došavši u Mihanovićevu 3. u pratnji svoje sestre, mg. pharm. Ivanke Klarić Jakšić, ponovo dolazim pred “porotu”.

Glavni doktor mi se obraća i obavještava kako su određeni da pregledaju  moj predmet i daju svoju presudu.

–Gospodine Klarić, mi smo vašu cjelokupnu dokumentaciju  detaljno pregledali. Nismo utvrdili iz vaše liječničke dokumentacije i ratnog puta da bi sve to išlo zajedno u smjeru pozitivnog rješavanja vaše žalbe po pitanju oboljenja povezanog s ratnim PTSP-om.

Nakon toga, slušam informaciju od doktorice psihijatrice kako je vidljivo da sam bolestan, al da sam se kasno počeo liječiti te je moje papirnato pokriće veoma tanko.  Obavještavam ih da u mom liječničkom kartonu imam napismeno,  od svoje doktorice iz  33. Inž brigade, zapisano staje u lipnju 1999. godine na osnovu kojeg me pokušala uputiti na pregled kod psihijatra.

 

 

U jednom  vrlo teškom stanju ne samo da odbijam pomoć već napuštam posao u vojsci što se također vidi iz dokumetacije, naravno ako netko stvarno želi sagledati cjelokupnu dokumentaciju, saslušati i doživjeti me kao osobu.   Kada sam glavnog doktora upitao što piše u mom ratnom putu reče da piše da sam se nalazio u stresnim situacijama  s datumima kada sam pristupio do datuma skidanja iz garde.

Ostajem zatečen činjenicom da gospoda koja odlučuju o mojoj sudbini uopće nemaju nikakvog  saznanja o mom ratnom putu, osim daje bilo stresa. Nekom je stres i nemogućnost odlaska na Wc.

Ma znate, oni vam to napišu uopćeno – kaže doktor.

Doktori moji, ne znam koliko ste mogli moj problem  detaljno sagledati, ako pol priče nedostaje i to vas nimalo ne brine.

 

ŽALOSNO DA ŽALOSNIJE NE MOŽE BITI.

 

P.S.

Samo znam jedno, nakon svega da se više ne osjećam dijelom pobjedničke vojske već samo još jedan od pogaženih koji se u bitku uključio TEK 1993. što je strašno.

Kako to da se nisi odmah uključio?

Ja sam  krenuo 1991 –  kaže doktor.

Iskrene čestitke doktore!!!

 

 

 

 

[/sociallocker]

 

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.