Ptsp – ” Ne bojte se! Ja sam s vama! “

Objave PRIČE S RATIŠTA ZAGORA ME RODILA

Kako čovjeku pomoći u nevolji?
Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti. O ovoj problematici se mogu pisati knjige, diplomski radovi. Stara poslovica glasi: „Nije sramota ne znati već ne naučiti“.
Ponekad nam je teško tražiti pomoć, tvrdoglavo odbijamo pomoć računajući da smo u stanju sami naći rješenje. Ponekad nismo ni svjesni veličine svog problema, a dosta puta nas ego i  ponos blokiraju i pokapaju.
U jednom trenutku susreo sam se s problemom kojeg nisam mogao sam riješiti, a na ponuđenu pomoć od strane svoje doktorice reagirao sam burno i odbio sam bilo kakav razgovor o pomoći. Taj dio želim podijeliti ponajprije s onima koji još uvijek žive na rubu.
Poslijeratni život mi je prolazio u problemima koje sam „dijelio“ sam sa sobom. Problemi su se nagomilavali, otežavali mi život i funkcioniranje na poslu. Postao sam problem najviše sam sebi, loše sam spavao, opterećen s ružnim i krvavim ratnim snovima, postajao sam sve svadljiviji i razdražljiviji. To mi je naveliko otežavalo rad s ročnicima, i pucala je nit po nit. Taj dio moje priče se završio nakon dvije godine kada sam se našao u psihičkom rasulu. U pokušaju moje brigadne liječnice, koja je i sama vjerojatno bila ratnica, da me pošalje na pregled kod psihijatra ja sam burno reagirao odbijajući i samu pomisao na psihičku pomoć. Tada sam vjerovao da sam ja „normalan“ i da to meni nije potrebno, da mogu sam. Pobjegavši od pomisli na psihijatriju napustio sam vojsku u teškom psihičkom stanju i vratio se u Trilj, u krug obitelji. Istovremeno sam napravio odmak od obitelji i prijatelja. Okrenuo sam se prirodi. Šuma i samoća su mi postale nova obitelj. Sam sam se borio sa svojim strahovima, poniženjima, depresijama i „odbacivanjima“ društva.  Dvije godine sam živio na granici i samo Bog zna koliko sam bio blizu ponora. U tim teškim trenutcima moji najbliži su primjećivali da nisam uredu, ali nisu mi mogli pomoći jer sam odbijao pomoć. Zapravo odbijao sam bilo kakav oblik komunikacije. Ponašao se kao ranjena zvijer. Napokon sam se uspio zaposliti i to me održalo na životu. Malo me podiglo i počeo sam priželjkivati normalan život. Pošto sam bio samac nisam se borio niti brinuo za sebe, nisam tražio pomoć računajući da je drugima potrebnije. „Već ću ja nekako preživjeti, moći ću zaraditi sebi za život“, često sam pomišljao. Život s traumama je potrajao s većim i manjim oscilacijama.
Na žalost mnogi branitelji su živjeli i žive po istom scenariju i začahureni u sebe ne mogu naći izlaz. Mnogo put sam i sam bio svjestan da to nije život, da je to patnja, ali nekako nisam mogao prijeći granicu, samog sebe pobijediti da bi smogao snage i želje za traženjem psihološke pomoći.
Jednostavno sam odrvenio i otvrdnuo i  naučio sam sakrivati svoj život i probleme. No u jednom trenutku Bog je uskočio u pomoć vidjevši da sam ne mogu iznaći rješenje. Poslao mi je „dar s neba“ Parkinsonovu bolest. Nakon početnog šoka više mi nije bilo ništa teško „zasukao sam rukave“ i počeo živjeti, boriti se za život ma kako sve skupa grdo izgledalo. Odlučio sam potražiti i psihološku pomoć koju sam do sada odbijao kao i mnogi branitelji. Dolaskom kod doktorice na psihijatrijski odjel KBC „Rebro“ i nakon nekih pol godine liječenja rečeno mi je da bi bilo potrebno da se pridružim liječenju u grupi. U prvom trenutku sam ostao pomalo zatečen i bez reakcije. Liječenje sam  nastavio u Dnevnoj bolnici zbog potrebe za intenzivnijim psihoterapijskim tretmanom . Nisam znao što mogu očekivati od tog tip liječenja, što je to u stvarnosti.
Nakon prvotnog šoka i neizvjesnosti adaptirao sam se na novonastalu situaciju i intenzivno sam se uključio u rad grupe. Rad grupe se u biti najviše svodi na razgovor, na međusobnu komunikaciju unutar grupe s dečkima i curama koji imaju svatko svoje probleme s kojima su pristigli u grupu. Uz uzajamno poštivanje i pomaganje savjetima to postaje melem za rane koje nosimo u sebi. Ujedno u našoj grupi se „liječe“ i doktori koji nam pomažu i usmjeravaju nas stručnom potporom. Nakon dva i pol mjeseca ugodnog svakodnevnog liječenja i druženja sretan sam da sam dospio u grupu na liječenje, a ujedno mi je i žao koliko je bilo potrebno vremena da si sam sebi priznam da nisam lud, ali da mi je prijeko potrebna pomoć drugih da bi mogao funkcionirati.
Traume koje smo u ratu prošli nitko nam ne može izbrisati i neće nestati. Jedan dio nas je trajno „pokvaren“ ali možemo uz pomoć i potporu liječnika i društva funkcionirati i sve one crne stvari koje nosimo držati „pod ključem“ . Još uvijek jedno tjedno s velikim zadovoljstvom odlazim na grupnu „zabavu“.
Ovo iskustvo sam podijelio sa svima a ponajprije s onim dijelom braniteljske populacije koji nisu u stanju pobijediti samog sebe i potražiti pomoć. Znam kako se osjećaju i koliko je teško napraviti prvi korak. Susreo sam se s raznim upitima tipa: Što si do sada čekao?  Znaš li kada je rat završio ?   i raznim drugim propitivanjima koji su na mene djelovali u tim trenutcima porazno. No ne dajte se, ima i dobrih ljudi koji čekaju da vam pomognu.

Ujedno se zahvaljujem liječničkoj ekipi psihijatrijskog odjela KBC „Rebra“, mojoj „Puknutoj ekipi“ I sestri Ivanki Babić  koja me „zaprimila“  prilikom dolaska i traženja pomoći, s tolikom toplinom da je srušila i posljednji otpor u meni.