Puni krevet u konačištu

ZAGORA ME RODILA

U Dalmatinskoj zagori se od davnina teško živilo.  Zemlja škrta, kamen oštar i drača ljuta, to je “bogatstvo” s kojim se živilo i umiralo. Gladni usta je bilo najviše, tribalo se domišljat i boriti za goli opstanak obitelji. Nije bilo velikoga  izbora, oni koji su bili sposobni za teški fizički rad bili su primorani na odlazak od kuće nebili priskrbili obitelji opstanak u surovoj stvarnosti. Za tu surovu borbu ljudi su znali kazat:

 “Nebo je visoko a zemlja tvrda!”

 Jedina opcija u takvom odnosu snaga je bilo uvatit se u koštac sa sudbinom i živit. Odlazilo se na sve strane svita, samo je bilo upitno di su već postojale kolonije naši koji su svoje pomagali i povlačili svježe snage željne rada u borbi protiv gladi. Sudbina ljudi Cetinskog kraja je odavnina zapisana,  za koru kruva mora se borit i rukama i nogama.

Glad je bila zaštitni znak naroda krša , jutrom pričikala i na počinak ispraćala, iz dana u dan. Mnogi su krenili priko oceana u Južnu Ameriku, Ćikagu i Navijork, kako je stari svit te nove riči privodija po naški. Te tri Amerike, bile su oslonac i nada obiteljima koja su ostajale.  Neki su odlazili diljem kontinenta, opet kako je ko koga ima i di je ko posla nalazija, šta je zavisilo od položaja di se živilo.

Stanovništvu brdovitog dila Zagore, sa  obronaka Dinare i  Kamešnice Bosna je bila sjedstvo. Trgovalo u susjednim gradićima Livnu i Tomislav gradu, novcem i razminom robni dobara. Diljem Bosne se znalo odlazit u potragu za poslom koji je život značija zarađujući za svoje obitelj. Nije bilo previše razmišljanja , mladići s 15- tak godina su  bili su upućivani da bi i oni privridili obitelji, pošto su nadnice bile male. Stanko je imao nepunih 15 godina kad mu majka reče:

 -Sutra ti valja krenit, uz Božiju pomoć, put Sarajeva di ti radi ćaća i stric i ostali iz sela.

 -Kad dođeš gori valja ti nać ćaću koji radi u gazde Marka, kojeg ti gori svi znaju, sami pitaj za njega.

 Bez prevelike tuge i opraštanja golobradi momčić Stanko se priprema po prvi puta krenit u bili svit, to je bilo nepisano pravilo:

 “Kad tić  nareste,  mora isprlati iz gnjizda.”

Sukljene gaće, zobnica o ramenu s malo kruva, vina, rizom slanine i dva jaja Stanko kreće na put. Nekoliko planinskih prijevoja je bili ispred Stanka do Sarajeva. Kad dođe u Sarajevo pronaći će ćaću i seljane koji će mu pripomoć da ostavi dječaka iza sebe i krene u mladost, privati surovu borbu radeći u iznimno teškin uslovima.

Stanku je do Sarajeva bilo potribno tri  dana pribacujući se svkako, od pješačenje do konjskih zapreka koje bi ponekad uhvatija.  Sa sumrakom trećeg dana dolazi u  Sarajevo. Ne mogavši pronaći svoje mora je pronać  negdi  konačište, da bi jutrom ponovo krenija u potragu za svojima. Noće se spuštala kad je pronaša nekakvo konačište i sigurnost od ladnoće koja je vladala  vani. Golobradi mladić ulazii u konačište i po prvi puta vidi i doživljava konačište o kojem je za kominom slušao priče starijih koji su odlazili i noćevali na konacima i prenoćištima.  U mislima je već sa svojima koje ujutro mora pronać, no sad je najbitnije prileć i odmoriti se od naporna putovanja da bi ujutro spremno zakoračija u novi život.  Priupitavši u konačištu za sobu od gazde dobija potvrdu da slobodni soba ima.  

 -Hoćeš li sobu sa punim ili praznim krevetom?  – priupita ga u gazda.

Stanko zbunjeno gleda  i razmišlja šta mu je za odgovoriti,  koju sobu odabrati.

 -Kako ću na ovu ladnoću izdržati  u praznom krevetu, vjerjatno na nekim daskama di ću do jutra promrznit?  – u mislima pokušava razlučiti šta odabrat.

Razmišlja Stanko i odlučuje, pošto ima za puni krevet da je ipak pametnije noć provest pod nekakvim jorganom ili barem suknom. Sutra će bit naspavan i odmoran za sarajevsku zimu. Plaća puni krevet i kreće za gazdom koji ga vodi do sobe. Ulazi u sobu, vrata se zatrvarju a Stanku srce zakuca jače, ugledavši pravi pravcri krevet s jorganom veseleći se toplu krevetu i snu  nakon neprospavani noći .

Bez gubljenja vrimena svlači se i ulazi u krevet, radost i toplina su neizmjerni. U tim trenutcim oduševljenja koje mu doslovno nedaju da utone u san, na zasluženi odmor, otvaraju se vata i pogled mu pada na žensku osobu koja ulazi. Pošto nije uopće razmišlja da  bi mora još s nekim dilit krevet, ostaje zatečen situacijon . Po prvi puta je krenija iz rodne kuće i nije vidija ni svita ni konaka, samo je ponešto načuja iz priča od stariji pa promisli u sebi:

 -Zima je, nema puno soba  da bi svak spavao sam u krevetu.

 -Žena je isto platila spavanje i odmor ka i ja.

Pomalo stidljivo se okrene na svoju stranu kad se žena počela svlačiti. Legla je u krevet a Stanko se nalazi u situaciji koju nije moga do danas ni snjati, zamislit da dili krevet s nekom nepoznatom ženskom osobom. U tim trenutcima koji su za njega bili vječnost osjeća kako ga neznanka počima milovati što u njemu stvara dodatnu konfuziju, te se otresa i odmiče koliko je moguće. Ti trenutci za Stanka su bili puni nepoznanica na koje nije ima nikakva odgovora. Po prvi put je “gubija glavu” ne znjući šta se događa, ko je neznanka. Nakon još jednog približavanja  i pokušaja kontakta Stanko se još jednom otresa ne shvaćajući što se zbiva. Nakon par minuta neznanka izlazi iz kreveta, oblači sei i izlazi iz sobe.   Stanko dolazi pomalo sebi, od šokantne situacije koja ga je snašla a koju kao golobradi mladić nije razumija . Pošto se situacija primirila a niko nije više dolazija u sobu on ubrzo utonu u san. Duga zimska noć je djelovala okrepljujuće na Stanka ali mu se ipak činilo da je bila kratka, da su sati brzo odbrojani. Nakon što je u  končištu nešto prizalogaija, krene vanka na snig i zimu, u potragu za svojim jatom di će  ipak biti kao kod svoje kuće. Neki sat vrimena bijaše mu portibno naći svoje, di ga sačeka ćaća .  Nakon trenutaka sriće i oduševljenja, koji su za Stanka značili sigurnost, ćaća ga povede u nekakvu kolibu di noćevaju i žive dok su u Sarajevu, da se raspremi i da krene raditi. U tim trenutcima je neizostavo pitanje kako je kući i ima li bure i sniga kod nas, te Stankove poruke pozdrava od obitelji i sela. Priupita ga ćaća kako je putova, jeli bilo vele problema putem, a  Stanko mu ukratko isprča kako je putova i događaj iz konaka koji mu se dogodija. Ćaća se nasmija od srca a  Stanko ga zabezeknuto gleda ne znajuć šta se dogđa a posebno šta ima toliko smišno. Kad se ćaća prista smijati Stanku objasni da je neznanka bila “žena  od zanata”  koju je platija zajedno s kreveton. Stanku odjednom pada maka na oči, bijes i očaja zavladaše njegovim bićem. Nevjerica koja ga je držala u tim trenutcima doslovno ga je paralizirala, no ćaća prikida tu agonija grubim i oporim glasom naređujući Stanku:

 -Ajmo Stanko radit, nisi doša u Sarajevo spavat i odmarat.

Novi svit i novi život su počeli s gorčinom i žalom zbog propuštene prilike koju sebi nije nikako mogao oprostit. No, kako kaže stari svit:

“Bit će dana za megdana!”