PUSTITE ME DA JE VOLIM

MISLI

“Pustite me da je volim”, stihovi su pjesme kojom bi zavapio i zamolio mnoge koji bez krzmanja sude i presuđuju našu domovinu. Hrvatska je komadić zemlje s tisuću i jednom ljepotom ali smo bogati i s drugim bogatstvima koje bi mogli slobodno patentirati kao autohtoni hrvatski proizvod. To je blaćenje i gaženje po samima sebi, svojoj domovini. Mnogi su definirali da ovo nije ona Švicarska o kojoj smo si 90-tih godina sanjali i od milja joj tepali, za koju smo krenuli u borbu za bolju i sretniju budućnost naše djece, budućih naraštaja. Na žalost rekao bih, nije to to. Daje li to zapravo čovjeku da bude destruktivan, da rasipa energiju na mržnju, ljutnju i frustraciju. Ne daje i nisu u pravu. Nasuprot njih ima onih koji još uvijek vjeruju da će Hrvatska biti sretnu  i zdravu zemlja. Ljube ovu i ovakvu Hrvatsku, ma koliko strgana i blaćena bila, ljube je i vole kao majka svoje čedo. Za te zaljubljenike će kazati da su bedaci, da im fali nešto u glavi, možda pokoja daska. Da fali im, tu si ne mogu pomoći jer vole i ljube, a onaj tko ljubi ima snagu sanjati, opraštati i vjerovati. Imaju snagu živjeti i uhvatiti se u koštac s problemima. Ti ljudi nisu, nogometnim rječnikom rečeno, napadači već stoperi, obrambeni blok, čuvaju i brinu za svoj dom.

Danas je moderno jadikovati i kukati, prebacivati krivnju na druge, za sve je netko drugi kriv. Kada malo zastanemo i pogledamo sa strane na tu priču i situaciju možemo vidjeti čovjeka nezadovoljnog, frustriranog, čovjeka bez snova, bez cilja i čovjeka koji nije siromašan da bi mu dijagnozu mogli pripisati neimaštini. Siromaštvo njihova duha i manjak ljubavi su neman koja ih razdire i ubija radost i osmjeh na njihovom licu. Jednom u životu sam u virtualnom svijetu upoznao curu, Marušku od Dubrovnika grad i neću je zaboraviti nikada, mada sam upoznao samo njena slova putem četa. Nabrajajući mi probleme i bolesti s kojima se bori pomalo sam ostao zatečen kolikom lakoćom to priča. Ostao sam zapanjen s njenim duhom koji ne plače nad sudbinom i problemima već se raduje životu. Iskreno tada nisam mogao dublje pojmiti tu dimenziju duha, tu borbu koju je vodila. Djelovalo mi je kao da cura voli pričati viceve s naglaskom na crni humor. Danas s odmakom od deset godinai, susrevši se s bolesti i probleima,  dobio sam tu mogućnost i tu dimenziju da mogu tu priču osjetiti i vidjeti na jedan drugi način. Poslovica kaže da bolestan čovjek ima samo jednu želju a zdrav čovjek tisuću i jednu želju. To najbolje ocrtava tu priču. Veliki dio ljudi koji su se sudarili i susreli s bolesti shvate da to nije kraj svijeta, da im je to signal i poruka da krenu, da se bore, da ne plaču i jadikuju jer nemaju razloga više za to, više nisu zdravi ljudi. U bolesti se rađaju mnoge pozitivne stvari, dobiva se smisao i cilj, želju za fajtom i borbom do posljednjeg metka. Svima koji kukaju nad sudbinom koja se poigrala s njim i „primorala“ ih da žive tu u „žabokrečini i truleži“ za koju se nije isplatilo boriti mogu potraže svoj mir i sreću negdje drugdje, gdje će se više cjeniti njihove kvalitete i njihovo gundranje. Nama koji volimo i ljubimo, ćutimo ovi dol, ovo brdo, more i ravnicu za koju smo dali mladost, krv, znoj i suze, za koju su naša braća ugradili svoje živote dopustite tu privilegiju da budemo bedaci, dopustite nam da volimo svoju domovinu, našu lijepu Hrvatsku. To je jedina privilegija za koju smo se borili.