RODIJAČKE VEZE

 “Bolje da nestane selo, nego običaji!”

Danas kada smo zakoračili u dvadeset prvo stoljeće svjedoci smo nestajanja sela onakvog kakvo je nekada bilo, a bilo je lipo, reći će baba Luca, Boga se molilo, starije poštivalo, igralo i veselilo.

Današnjica nam nudi jednu novu sliku sela u kojoj nema više one radosti i opuštenosti. Nema mnogo toga što je selo i seljaka predstavljalo izvorima života i čuvarima kulturne baštine koja je sa selom živjela.                       Danas selo u tišini umire, a sa selom se polagano gase i običaji koji su davali jednu posebnu draž selu. Običaji su se razlikovali od sela do sela, ali svatko je svoje običaje čuvao i njegovao kao najvrjednije bogatstvo koje su mu predci ostavili. Ti običaji još uvijek žive i stariji ih rado prepričavaju, no generacije koje nadolaze sve manje mare za te priče jer su bombardirani instant običajima.  Svrha noviteta je gubljenje identiteta, svega onog što čini razliku čovjeka od čovjeka, sela do sela.

Globalizacija piše svoje scenarije i sve više ljudi sa sela kreće u gradove, “oaze blagostanja”, gdje se stapaju sa sredinom u koju dolaze.  Vrlo brzo pod diktatom satnice života nemaju mogućnosti ni vremena za njegovanje običaja i tradicije, već iz dana u dan odrađivati zadaće svakodnevice.

Došavši u Zagreb ušao sam u žrvanj kao i mnogi, ali sa sobom sam u memoriji ponio mnogo toga i nisam nikako mogao ni želio zaboraviti svoj rodni kraj, selo i običaje. Krv nije voda, uzrečica od davnina koja sve govori, a u selu se držalo do rodstva, znalo se kazati kako se s nekim obiteljima “rodamo” od davnih zemana. Rođaci su krvna veza koja se poštivala i do koje se držalo, a rodovsko stablo je bilo bogato i široko tako da je svatko imao rodstva u desetom selu.  Danas se to bogatstvo rodoslovlja baca pod noge, obezvređuje i proglašava jednom vrstom rak rane društva.

Moj dolazak u metropolu je urodio plodom pa sam svoje rodovsko stablo uspio još dodatno proširiti. Nije to baš ni neki veliki problem kada imaš iskustava u “rodanju”, a možda je na sve to imala utjecaja i globalizacija koja je sa sobom donijela i sapunice u kojima je glavna matrica pronalaženje “izgubljene” djece, daljnji i bližnji rođaka.

Našao sam dva nazovi rodijaka ili kako bi se reklo rodijaka po poštenju.

Prvog nađoh na radnom mjestu, a drugog na bolničkom krevetu, Antu i Anelija.

Kao vozač u firmi bio sam konstantno na cesti, pa sam tako jednog dana vozeć cestom od Lučkog kroz Ježdovec izdaleka primijetio pješaka koji je imao hod malo nakrivljen što bi se tu kazalo da je malo spigan. Vidjelo se da je u pitanju bolest, a približavajući se po izgledu i hodu bi se moglo kazati da je u pitanju čovjek koji je proživio infarkt pa je to ostavilo traga na tijelu i hodu. Došavši u firmu na istovar sretnem svog radnog kolegu iz firme koji je također preživio infarkt i ima specifičan hod kao i pješak iz Ježdovca.  Onako u šali mu kažem:

– Ante vidija sam ti rodijaka u Ježdovcu!

– Ma kakvoga crnoga rodijaka – priupita pošto mu ništa nije jasno.

– Vidija sam jednoga hoda isto kao i ti pa ste rodijaci po bolesti.

Smijemo se obojica i nastavljamo iskrcaj tereta, a nakon što sam obolio od Parkinsonove bolesti i počeo također hodati spigano kao i Antin rodijak zaključio sam da smo i nas dvojica postali rodijaci.

Uzmem mobitel i pozovem Antu da mu to kažem.

 -Znaš li ti Ante da smo nas dvojica rodijaci?

-Ma kavi rodijaci? – smije se Ante.

-Pa sjeti se kad sam ti prije nekoliko godina pronaša rodijaka u Ježdovcu.

-Eto sad sam i ja spigan pa smo i nas dvojica postali rodijaci.

Opet smo se dobro nasmijali a di i nećemo kad smo postali rodijaci.

Drugoga rodijaka sam pronašao u bolničkom krevetu u Vinogradskoj kada sam bio na pretragama zbog Parkinsonove bolesti.

To su bili veoma teški trenutci jer kada su mi u 45 godini kazali da vrše pretrage jer sumnjaju na Parkinsonovu bolest, to je bio veoma težak udarac i stres a pri tom se cijela priča odvijala u blagdansko vrijeme Božića i Nove godine. Da bih tu priču lakše podnio i prihvatio pobrinuo se Bog i poslao mi je još jednog rodijaka Anelija.

Toliko smo bili slični i imali zajednički tema da smo cijelo vrijeme pretraga priču počinjali u ranu zoru u 6 sati i nismo prestajali do 10 uvečer. To je bio pravi melem na ranu. Od tog dana smo nas dvojica postali rodijaci po bolesničkom krevetu.

Do današnjeg dana se s Antom i  Aneliom “rodam”, poštivamo se i pomažemo, doduše oni više mene nego ja njih, ali tako mora biti.

FacebookTwitterEmail

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.