Slomila se stina

“Pljujući u šake laća se mašklina
pod žuljavon rukon drobila se stina.”

Stihovi u izvedbi klape Cambi, koji u pjesmi tako lijepo zvuče, pričaju o borbi koju je čovjek vodio s prirodom, koji govore mnogo o životu u stare zemane. Tko se rodio u kamenu i od malih nogu promatrao tu tešku borbu svojih djedova i očeva, borbu s prirodom za opstanak na prostorima krša može dublje proniknuti u svu silnu tih riječi. Čovik je bio osuđen na savladavanje svakojakih prepreka u životu sirovom snagom svojih mišića, nije bilo ljepote već iz dana u dana samo borba za život i opstanak na škrtoj zemlji i kamenjaru kojeg nije bilo lagano lomiti.

 

Da bi opstao na tim prostorima bila mu je potrebna zemlja koju je stvarao lomeći l krčeći kamenjar i tako stvarajući male obradive površina zemlje crvenice. Ta krčevina, kako je u narodu nazivana, bila je komad škrte i propusnu crvenice zemlje koja je bila prijeko potrebna da bi se prehranio. To je bio život koji je iziskivalo svakodnevnu borbu s prirodom, njenim čarima i ćudima, koja nije ostavljala prostora za uzmak i povlačenje.

Slike iz djetinjstva su još tu unutar pohranjene i povremeno s nekakvim detaljem ožive. Ti naši djedovi i očevi, žuljave ruke, tvrde i čvrste toliko su bitaka vodile, tolike dobile. Pogledom na čovjeka tog kamenjara, gorštaka, na njegovo tijelo i lice prepuno bora možemo “pročitati” svu tu borbu i surovost života ali možemo vidjeti na tom licu toplinu i ljubav koja ga je krasila i davala mu snagu prijeko potrebnu da opstane. Ta tijela naizgled mršava i neuhranjena bila su tijela atleta, ljudi sazdanih od mišića bez ikakvih nakupina masnih stanica .
Ruke tvrde i čvrste, prepune žuljeva i ožiljaka toliko su bitaka vodile, a opet tako mekane. Imale jednu svoju posebnu energiju i toplinu s kojom su nas darivale.