SMRZAVICA NA + 35

Onaj prvi dio, dok su vladale vrućine, sad izgleda kao najveći dobitak na lotu dok u hladnoj i mračnoj atmosferi proživljavamo smrzavicu očekujući jutro i prve zrake sunca. Duga hladna noć nikako da prođe, svaka minuta se čini kao vječnost, a naša nova smjena započinje ujutro u 4 sata s prvim znacima svitanja. Bura se jutrom primirila i s velikim nestrpljenjem čekamo prve zrake sunca koje se pojavljuju na samim vrhovima Dinare, miluje naša iscrpljena tijela, svaka zraka je kao jedna ruka koja nas milije i pokušava zagrijati i ugrijati naša promrzla tijela kruta i hladna.

 

Još jedan dan, još jedan teren je pred našom satnijom. Jutarnje okupljanje satnije je u Sinju ispred vojarne. Sunce već diže temperaturu i dok čekamo ukrcaj u kamione hvatamo se hladovine. Pritisak i vlaga u zraku se već osjećaju, dišemo na škrge. Ulazimo u užarenu atmosferu kamionskih koševa s ceradama. Znoj se cijedi, kamioni polaze, krećemo u pravcu Vrdova i Deblog brda, nama već dobro poznat dio prve crte na kojem imamo preuzeti položaj od druge satnije. Silaskom na makadam prašina se diže i prianja na naša znojna lica.

Put nas vodi preko Dubovi vrata i Ravnog Vrdova do Jukića staja. Pri preuzimanju položaja na predjelu Jukića staje, jedna dio ostaje u bazi kod Jukića staja i  ima zadatak motriti i kontrolirati golet u smjeru Bračev Doca gdje se nalaze četnički položaji. Nakon što uzimamo CSO za jedan dan, naša polovina satnije kreće kosinom na Debelo brdo. Ispred nas je uspon od nekih sat vremena pješačenja, iz baze Jukića staje, s 900 metara nadmorske visine na Debelo brdo koje se proteglo na 1200 metara nad morem.  Pješačeći sad već po užarenoj atmosferi i kamenjaru krećemo pojedinačno, jedan po jedn svakih 5 minuta, zbog sigurnosnih razloga, pošto je jedan veći dio uspona vidljiv s četničkih položaja. Uspon je na početku blag ali od polovine se naglo mijenja, postaje dosta strm i zahtjevan. Drugi dio iziskuje dosta napora i znoja da se dokopamo samog vrha i male kotline u kojoj se nalazi smještaj, koji samo izgleda kao kuća.

Dolaskom do tog zdanja i skidanjem opreme ipak nastaje znatno olakšanje. Polagano trošimo male količine vode s kojom raspolažemo da bi koliko toliko osvježili već pomalo dehidrirana tijela. Prva dvojka odlazi na izvidnicu koja se nalazi na samom vrhu. Tu mijenjaju preostalu dvojku iz druge satnije koja napušta teren. Na samom vrhu imaju posebno paklenu atmosferu kamenog bunkera i zvizdan koji je nemilosrdan. Dva sata na izvidnici na Debelom brdu,  na “siromašnom” terena,  na kojem nema ništa osim bunkera i naše barake, nigdje buška ni hladovine. Kada se čovjek nađe u tako paklenoj situaciji i k tome ima ozbiljnu zadaću, nadzor terena prema Opsenjaku, susjednoj uzvisini s koje vreba opasnost, ne zamara se previše razmišljajući kako izdržati.  Opasnost je ta koja vreba i samim time koliko toliko pomaže da se izdrži u kamenom paklu. Kućica kojoj su zidovi nekakve deke, naša je sudba u tom vrućem paklu. Ulaskom u kućicu naša tijela trpe dodatni šok. Sparina koja vlada unutra pomiješana s ustajalim zrakom je luda kombinacija. Ipak prvi trenutci bijega od sunca čine svoje.

Znojni i iscrpljeni polako se osjećamo grogirani od velike vrućine u koju smo uskočili u Sinju, ulaskom u kamione i koja nas je dopratila do prve crte. U takvoj situaciji hvatamo se za slamku spasa, kuha se kava i pali prva cigareta. To je naš luksuz i komfor koji nam daje snagu da izdržimo. S približavanjem poslijepodneva vrućina i sparina su kombinacija koja doslovno obara s nogu. Samo cvrčci ne popuštaju, još glasnije pričaju svoju priču.

Nad vrhovima Dinare stidljivo se pojavljuju mali oblačci. Počinje se osjećati strujanje, vrlo ugodan osjećaj mada se radi o miješanju vrelog zraka. Reklo bi se poklonjenom konju se ne gleda u zube. Sad već oni mali oblačci poprimaju jednu tamniju nijansu i udružuju se, formiraju oblačnu masu koja prijeteći izgleda i sve skupa vremenska situacija se vrlo brzo mijenja. Nakon kratke ugode koju donosi strujanje vjetra pred nam priroda priprema svoju novu predstavu, sprema se ljetna oluja. Vrući lahor hvata zalet i pojačava. Vrlo brzo se sve odvija i sada se nalazimo pred olujnim nevremenom. Vjetar, munje i grmljavina su kulisa pred ljetni pljusak koji je sad već pitanje minuta. Od užarene atmosfere do grmljavinskog nevremena prošlo je nepuni sat vremena.

Prve krupne kapi kiše padaju na užarenu zemlje koja vapi za vodom. Osjet prvih kapi pri dodiru s našim tijelima djeluju kao melem i hvatamo svaku kapljicu. Ugoda kratko traje a nevera vrlo brzo nestaje, naprosto iščezava s obzora. Kako je naglo došla, tako se naglo i razbila, zemlji podarila nešto malo kišnih kapi nedovoljno da spere prašinu. Oblaci su netragom nestali, ostaje sam bura koja nema namjeru prestati. Bura je vrlo brzo spustila temperaturu za desetak stupnjeva i sad krećemo u potragu za dugim rukavima. Nalazimo se u problematičnoj situaciji koju nismo mogli predvidjeti, da će usred ljeta tako naglo zahladiti a kada se spusti noć i temperatura će još padati. Sa sumrakom se sklanjamo na „sigurno“ u kućicu a straža je dobila nekakve jakne koje su se našle otprije na terenu. Burno i vjetrovito vrijeme poslijepodneva se nastavilo, ulaskom u noćne sate nalazimo se u bitno izmijenjenoj priči ali za nas ponovno traumatičnoj.

Nakon velike vrućine i toplotnog udara sada se doslovno nalazimo pred smrzavanjem. U noćnim satima pojačavaju se naleti bure i hladnoća je sve izraženija. Osim poneke košulje nemamo nikakav drugi deblji komad odjeće. Sada veće dobrano pothlađeni nalazimo se u kućici koja se u trenutku pretvara u hladnjak. Straža je povučena sa smog vrha i držimo stražu nadomak kućice. Nakon dva sata na buri vraćamo se u hladnu kućicu i jedini preostali komfor i pokušaj nekakvog harakirija ili prve pomoći da bi uhvatili san, uzimamo gutljaj – dva žestice koja nas trenutno malo trgne, zagrije bar u misima naše tijelo. Ulazim pod deku ali smrzavica vlada. Ne čuje se ni riječi, smo dvojka koja dolazi sa straže prozbori koju riječ i pokušava uhvatiti malo sna. Nakon kratkog sna kojeg smo „kupili“ žesticom vrlo brzo se budimo s osjećajem da više nismo u hladnjaku već da su nas u snu premjestili u zamrzivač. Tijelo ohlađeno i pothlađeno, osjet koji se ne može u stvarnosti zamisliti, djeluje kao strašno loš san.

Onaj prvi dio, dok su vladale vrućine, sad izgleda kao najveći dobitak na lotu dok u hladnoj i mračnoj atmosferi proživljavamo smrzavicu očekujući jutro i prve zrake sunca. Duga hladna noć nikako da prođe, svaka minuta se čini kao vječnost, a naša nova smjena započinje ujutro u 4 sata s prvim znacima svitanja. Bura se jutrom primirila i s velikim nestrpljenjem čekamo prve zrake sunca koje se pojavljuju na samim vrhovima Dinare, miluje naša iscrpljena tijela, svaka zraka je kao jedna ruka koja nas milije i pokušava zagrijati naša promrzla tijela, kruta i hladna. Sami pogled na sunce sad djeluje poput eliksira koji nas vraća u život.
Planina je ćudljiva kao najćudljivija žena, nikada ne znaš kad će zagrmjeti, kada te zagrijati a kada hladiti. Zato uvijek kada kreneš u planinu budi spreman na svakojaka iznenađenja.

%d blogeri kao ovaj: