SNJEŽNA OLUJA

PRIČE S RATIŠTA


Zima i snijeg su okovali Dinaru, bura i snijeg plešu svoj ples. Temperatura je ispod -30 °c, udari bure na mahove dostižu brzine već od 180 km/h. Bojišnica miruje i svatko brine svoju brigu. Dio pješadijskih snaga koje se nalaze na prvoj crti i u takvim uvjetima su primorani izići i davati stražu.  Sve ostale snage miruju i pokušavaju ugrijati prostore u kojim preživljavaju.  Bura se igra sa svima i kroz najsitnije pukotine  prodire u prostorije tako da se konstantno mora voditi računa i izbacivat snijeg van. Svako malo je potrebno otvarati vrata kako bi spriječili da nas mećava ne „zarobi“. Inženjerijska ekipa i u takvim trenutcima je primorana da djeluje, ako dođe do nekih nepredviđenih situacija.  U takvim situacijama se više ne pita koliko je ispod nule i koliko vjetar udara. Osnovna zadaća u takvim uvjetima je osiguranje komunikacijskih puteva. Jutro je proteklo dosta mirno samo je snijeg nesmiljenom žestinom sipao cijelo prije podne. Novog snijega je već prije podne napadalo više od pol metra pa su putevi za komunikaciju bili neprohodni. Očekivali smo zapovjednika voda da stigne iz Sinja, samo nismo znali kako će doći u ovakvim uvjetima kada vidljivost praktički ne postoji. Čovjek ne može vjerovati kolika je moć prirode kada podivlja. Zazvonio je telefon i dobili smo dojavu da je kamion logistike zapeo u snijegu i da je potrebno poći utovarivačem u pomoć. Nekako u tim trenutcima se pojavio i naš zapovjednik Tuna. Malo se bura primirila i druga ekipa je krenula s „osmicom“ probijati snježne nanose u drugom smjeru. Nas dvojica smo dobili zadataka da se probijemo pješke do terenca koji je također ostao u snijegu. Zapovjednik je krenuo terencem u 8 sati iz Sinja.  Iako je došao blizu baze, nekih 15 minuta vožnje u normalnim uvjetima, bio je primoran vratiti se u Sinj i promijeniti rutu prema nama.  Kako rat nije normalno stanje tako smo  i mi bili primorani ponašati se „nenormalno“. Tuna je krenuo puno dužim putem, ali putem gdje udari bure nisu toliko jaki a samim tima i vijavica je manja. Taj put je dugačak oko 130 km. Kada se sa druge strane Dinare približavao našem taboru nanosi snijega su postajali sve veći.  Izašavši iz djela šume na čistinu naišao na još veće nanose snijega. Terencem nije mogao dalje pa je krenuo  pješke. Sad je na nama bila zadaća da se probijemo ponovno do terenca i spustimo se u Sinj.  Pošavši oko 13 i 30 sati nismo previše razmišljali o putu koji je pred nama jer se situacija mijenjala svakim trenutkom.  Snijeg i bura su ponovno pojačavali. Ubrzo smo naišli na našeg rukovaoca koji se već ukipio od hladnoće. Grijanje je radilo, ali se to nije previše osjećalo. Nismo točno znali koliko je udaljen terenac i koliko će nam biti potrebno pješačiti. Glavna  preokupacija je bila ta da ne zalutamo,  put se vrlo slabo nazirao. Bili smo primorani praktički zatvorenih očiju hodati koliko je bila nelagoda bockanja snježnih „iglica“ u očima.  U takvim uvjetima potrebno je provjeravati da nam se trepavice ne zamrznu. Putanju smo sve teže nazirali, te nam je poznati put zapravo postajao put u nepoznato. Imali smo problem održavati se na nogama prilikom jačih udara bure tako da je postojala  opasnost da ne upadnemo u jaruge koje su bile zatrpane snijegom. Ne znam točno koliko nam je vremena bilo potrebno, ali smo se ipak uspjeli dokopati se terenca  koji je bio dobrano zatrpan pa smo pristupili „oslobađanju“ od snijega. Nekako smo se uspjeli okrenuti i krenuti prema šumi, koja je bila “sigurna” zona. Stanje se promijenilo pa su snježni nanosi i u šumi bili veliki. U svakom zlu ima i nešto pozitivno, imali smo terenca koji se mogao nositi sa nanosima. Po nekoliko puta smo se zabijali terencem u nanos i tako probijali nanos po nanos. Spustivši se u polje snijega je bilo nekih par centimetara ugaženog tako da smo „zaplovili“  put Sinja. Da ne bude sve kako je planirano „pobrinuo“ se terenac kojem je otkazao mjenjač i bili smo primorani do Sinja voziti se u prvoj brzini. Kako su to bila vremena bez mobitela nismo bili u mogućnosti javiti nikome stvarno stanje tako da je naša ekipa bila u velikoj nedoumici. Imali su vezu s vojarnom u Sinju i nitko nije točno znao što se s nama događa. Zbog oluje koja je vladala na Dinari čak su sumnjali  i na najgore moguće scenarije. Tokom zime smo dobro upoznali ćudi Dinare. Pri samom ulasku na prostore Dinare u akciji „Zima 94“  dio vojnika je zadobio teške ozebline. Nakon šest sati stigli smo u vojarnu u Sinj, a našoj ekipa na Dinari smo se javili pa su i oni mogli odahnuti.

Na spomen  istinskom  čovjeku i domoljibu.
Antun Guvo – Tuna     1954  –  2010
Laka ti bila Hrvatska gruda.