SRCE OD KARTONA

PRIČE S RATIŠTA

 

Nema priče,  ali ima emocija izlivenih i ispisanih na kartonu. Na brzinu preleti preko riječi, koje nemaju ni početka ni kraja, priču bez sadržaja ali te riječi pričaju o onom istom nemiru, osjetu i tuzi koju ponese  sa sobom polaskom od kuće.

Jesen se uvukla u krošnje već odavno, lišće polagano pleše svoj zadnji ples a Svilaja čeka prve snježne pahuljice da zalepršaju najavljujući  zimu s bijelim ogrtačem. Čeka i pričekuje  Svilaja svako malo i nas ćukaše .

Svi sveti su na pragu ali bez obzira nama je  poći ponovno  na prvu crtu.  U meni vlada nekakav nemir, u grudima stišće, u grlu grop.  To su dani za svakog posebni, kada slavimo i tugujemo s nebom i mrtvima. Dani kada zastanemo, na trenutak u mislima otplovimo na drugi svijet. Svatko se tih dana domu vrati, obitelji se prikupe, zajednički krenu na grob zapaliti svijeću, cvijećem svoje mrtve darivati..

Mene kao i moju satniju ipak čeka Svilaja a ja čekam sestru iz Zagreba prije polaska na Svilaju da se zagrlimo i svi zajedno bar na trenutak za stolom okupimo. Taj trenutak je poseban al za mene kratkog daha, već nakon ručka krećem put  Potravlja i zaseoka Kunci  gornji gdje se nalazi moja satnija.

Nad  vrhovima Svilaje nadvio se crni oblak najavljujući sivilo i kišne dane. Satnija je  krenula dan prije tako da su već u ratnom rasporedu  u kojem više ne postoje dani, ni blagdani, samo ratni vihor, prva crta i duge noći. Moja grupa je u bazi i čeka svoju dionicu koji treba odraditi na prvoj crti. Tu smo ali s nekom sjetom razmišljamo o obiteljima koje obilaze naše mrtve.  Stišće u grudima ali imamo ati-stres pilule koje smo ponijeli da se riješimo tog razmišljanja, tog grča.  Alkohol je najbolji u tim trenucima da ubije i zadnju misao, da otpusti kočnice, da bi grč nestao.

Ulazimo u noć, svatko čeka da odradi svoju stražu, uvukli smo se u stare kamene kuće koje su našim dolaskom oživjele. Svoj su kameni osmijeh ponovno nabacile , veseleći se životu koji je stao u trenucima kada su seljani bili primorani  napustiti ognjišta,  u samom početku ratne 91′. Stare  ali tople kužine  imaju jednu posebnu čaroliju dok vatra pucketa. Večernje sate ubijamo igrajući na karte uz nezaobilazne  cigarete, alkohol i kavu.  Vrijeme ide ali noći nikad kraja, duga i mračna s kišicom koja rominja i lagano svira kišnu simfoniju, odzvanjajući  po crjepovima i olucima.

I kiša se sa svojom muzičkom podlogom  uklapa u cjelokupni  ambijent koji pritišće. Ipak, naše igre bez granica s kartama, alkoholom i cigaretama pomažu ubiti emociju. Cigareta za cigaretom, gutljaj za gutljajem, noć prolazi u kužini sad već dobrano zadimljenoj ali to nas previše ne zamara. Nas četvorica smo ostala za stolom igrajući na  karte te nakon završetka Bubi odlazi na spavanje,  ja se pripremam za stražu dok  Čupo i Ćoka ostaju za stolom. Neda im se u krevet, pijuckaju, puše i pretresaju po sjećanjima.

Dva sata su posije ponoći, izlazim izvan sela, dolazim na stražarsko mjesto  i  zamijenjujem  Marka. Nije ugodno, južina probija te se polagano hladim.  Toplina vatre koju ponese ubrzo nesta, ostaje smo vlaga, hladnoća, automatska puška u ruci i mrkla noć.  Dolaskom na stražu osjet tišine i samoće stvaraju jedan poseban doživljaj osamljenosti.  Kapljice koje padaju i klize niz kabanicu i jugo koje se igra s kapljicama su zvučna  podloga koja vlada prostorom. Sklopljenih očiju stojim, a uši su preuzele  brigu i stražarske dužnosti. Nakon dva sata dobro pothlađen očekujem Vatru koji me mijenja a ja se veselim toplini kužine koja bi trebala biti još uvijek koliko toliko zagrijana, pošto su svi već u krevetima.

Približavajući se kući vidim slabo svjetlo kroz škure. Ulaskom u kuću skidam kabanicu i pušku a iz kužine čujem nekakav čudan smijeh. Ulaskom iz hodnika u kužinu u prvi trenutak ne vidim ništa.  Nakon nekoliko trenutaka kada su se oči prilagodile situaciji koja je vladala u prostru, maksimalno zadimljenom  dimom cigareta, vidim  dvojicu prijatelja za stolom.  Nalaze se jedan nasuprot drugog, u polu ležećem stavu s olovkom u ruci i osmjehom koji sam po sebi odaje stanje u kojem se nalaze. Sve kočnice i barijere su popustile, grč je nestao. Gledam ih i baš mi nije jasno što se događa .Priupitam ih što rade i zašto nisu pošli na spavanje. Dobijem jasan odgovor da pišu priču i nastavljaju svojim poslom.

Sad malo detaljnije pogledam na stolu i vidim oveći komad otrgnut od kartonske kutije. Na kartonu svatko sa svoje strane piše svoju priču. Pogledam koliko je  bilo moguće sve povezati što to pišu na tom komadu kartona.

    Nema priče  ali ima emocija izlivenih i ispisanih na kartonu. Na brzinu preleti preko riječi, koje nemaju ni početka ni kraja, priču bez sadržaja ali te riječi pričaju o onom istom nemiru, osjetu i tuzi koju ponese  sa sobom polaskom od kuće.

Osjetih na tom otrgnutom komadu kartona svu osamljenost i jad koji vlada u nama kada krenemo iz doma na prvu crtu. Tada naše srce također ima izgled istrgnutog kartona na kojem su ispisane sve frustracije i strahovi  koje nosimo odlaskom i boravkom na ratištu.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.