STOPEDESET TISUĆA HRDOVA

 

Zvizdan prži, sunce je zagospodarilo, nalazi se na najvišoj točki na nebu. Hladovine ni za lijeka osim u kućama gdje vladaju muhe i sparina. Svatko je otvorio svoju konzervu ,gulaš, sarmu ili mesni narezak, tko je što dobio za CSO, ručali smo. Cigareta i kava nam dođu kao desert, a žesticom ispiremo okus konzerviranog obroka. Nas nekolicina iz satnije dobili smo nagradni izlazak u grad. Bus ne vozi, taksija nema ali „Tamić“ je uvijek tu. Nije nekakav komfor ali bitno da se prebacimo s nečim do grada. Ja i moj cimer pokušavamo pronaći varijantu kako da zajedno pođemo u grad. Nije pri novcu pa ga nagovaram i nudim mu rješenje. „Imam 100 tisuća hrvatskih dinara pa ti posudim pola i idemo“. Nakon malog uvjeravanja pristaje. Usput imamo zadatak da ekipi kupimo potrepštine, većinom su cigarete, kava i alkohol u pitanju. Marko nam daje 50 tisuća hrdova da mu kupimo 20 dkg. kave. Polazak je zakazan za 13 sati ispred zapovjedništva.

„Tamić“ se puni i jedan dio nas mora u koš tako da dva sata putovanja po prašnjavom i grbavom makadamu neće biti nimalo ugodno. Spustivši se na asfalt u Mokošici se zaustavljamo da bi obavili šoping zadatke pa nastavljamo Rijekom dubrovačkom preko Gruža do samog centra Dubrovnika. Za mene  je to putovanje  poseban događaj pošto prvi puta dolazim u Dubrovnik. Kako sam toliko toga čuo putem medija o njegovoj ljepoti s nestrpljenjem čekam dolazak u grad. Stižemo oko 15 sati točno na ulaz u Stari grad i dogovor je da se nađemo u 22 sata kada je zakazan povratak. Pomalo uzbuđen iskačem iz „Tamić“ i nakon kratkog zadržavanja dolazi do razlaza, svatko kreće svojim putem. Nas dvojica ulazimo unutar zidina i pogledom istražujemo te ljepote o  kojima se godinama naslušasmo. Prvi dojam nam je ipak pomalo razočaravajući i pitamo se „ Što je to toliko lijepo“ ? Kamena kao u priči, pa to imamo i u drugim gradovima na moru tako da smo od prevelikog očekivanja pomalo izdušili i nismo odmah mogli pravilno procijeniti taj kamen koji priča velike priče već stoljećima.

Vjerojatno je na kompletnu ocjenu utjecao i zvizdan koji je vladao tako da osim nas i nekog slučajnog prolaznika na Stradunu  i kalama unutar zidina nije nikog bilo. Prolaskom preko Straduna vrlo brzo smo izgubili zanos i volju za razgledavanje grada. Vrućina koja je vladala i suho grlo tjerala nas je da potražimo malo hladovine i osvježenje. Nismo se preveć lomili oko izbora gdje se osvježiti, ratno je doba tako da ugostiteljskih lokala nema baš mnogo. Na izlasku iz jezgre vrlo brzo pronalazimo idealnu poziciju. Platane koje nam nude svoj hlad i restoran u kojem ima piva. Početak i kraj našeg provoda Dubrovnikom je tu na stanici, okupljalištu za povratak. Ulaskom u debelu hladovinu, optuštamo kočnice, doslovno se osjećamo kao u hotelu s pet zvjezdica. Imamo i muzičku podlogu, cvrčci nam sviraju što nam u ovakvom ambijentu itekako godi. Ugoda koju osjećamo nakon paklenog zvizdana u kamenjaru doslovno nas je ubila, opuštamo se i pokušavamo zaboraviti da ipak sve to traje samo par sati prije ponovnog puta natrag, povratka u sasvim drugačije okruženje koje nudi samo jutarnji odlazak iz baze na prvu crtu. Noć je pala i približava se vrijeme okupljanja a ekipa se sakuplja, uljuljani i umrtvljeni od alkohola, nesigurnog hoda dolazimo na stanicu. Čuje se pjesma, pomalo tužno zvuči ali ipak dobro je još uvijek ima žara i volje. Ukrcajemo se u „Tamić“ i polazimo prikupljajući dio ekipe usputnim postajama. Krećemo iz grada u noć, u košu koji i nije više tako tvrd.  Još se zaustavljamo na jednu putnu rundu u Mokošici. Prilikom plaćanja posežem u džep i izvlačim posljednjih pet tisuća, dovoljno za jednu rundu. Teško se rastati i krenuti ali i to uspijevamo  u nekom pristojnom roku oko jedan sat poslije pol noći. Imamo samo još sat i pol do našeg konačišta u bazi te na raspolaganju par sati za odmor jer u jutro u šest sati  je ustajanje i  polazak na prvu crtu.

Iz sna me budi nekakav šušur i nakon što sam se potpuno razbudio shvaćam da je jutro, da je vrijeme za pokret.  Osjećaj umrtvljenosti u čitavom tijelu je prisutan ali nitko tome ne predaje velike važnosti. Pokret je blizu i ne pomišljamo na dodatni odmor od mamurluka već vršimo pripreme za polazak. Kavu koju sam kupio za Marka predajem ali utvrđujem da mu ne mogu vratiti ostatak, u džepu nemam više ništa sve se popilo. Marko malo koluta očima ali shvaća situaciju jer se i sam znao naći u identičnoj situaciji. Naš dio satnije se ukrcaje u kamione i krećemo na smjenu. Po izlasku iz kamiona pred nama je još sat vremena pješačenja do linije položaja, tri dana zvizdana i budnosti. Osjećaj napetosti koja vlada unutar nas svakim danom je to izraženiji. Teško je ostati u normali u paklu zvizdana na prvoj crti gdje se danju družimo sa zmijama, a noću komarcima, puhovima i ježevima te  svakodnevnim „pregovaranjem“ s četničkim snagama preko nišana. Između nas je bojno polje ispunjeno minsko eksplozivnim  sredstvima, obrambeni blok  koji daje više psihološku nego stvarnu sigurnost. Potrebno je ostati čitavi i normalan tu na kraju svijeta i nakon paklenih 12 dana vratiti se u krug obitelji.