SVETI IVAN SVITNJAK

SVETI IVAN SVITNJAK

Za posjeta rodnom selu, mojim Čaporicama oživjele su u meni slike djetinjstva još uvijek tako žive i jasne kao da je sve bilo jučer. Staze kojim smo trčali i veselili se svakom novom danu sad s malo uže zarasle u grmlje ali ipak još žive u meni.  Vrte se filmovi, svaka staza i svaki kamen ima svoju priču. Taj kamen i taj grm pamte mnoštvo priča, plača i smijeha. Živjeli  smo s tim  kamenom, igrali se s njim, a ponekad za ratnih pohoda na druge zaseoke, koristili smo ga kao moćno oružje.

 

 

 

 

 

Veselo i bezbrižno smo dočekivali svaki novi dan, svaku zoru, svako jutro. Čuvanje blaga, ovaca i krava, bila nam je obaveza i zadovoljstvo jer smo trenutno samo premještali naše terene za igru s kućnih pragova i gumna na livade i šumu i nastavljali naše igre na nekim drugim terenima.
Šetnjom dolazim na mjesto zvano Kosa odakle puca pogled na Mosor i na prostor sad već dobrano zarastao koji smo nazivali Grabovina, na most izgrađen preko kanjona Cetine. Dolaskom na to mjesto koje naoko nema što za ponuditi osim kamena i niskog raslinja u meni još uvijek živi priča i slike koje su se odvijale u doba našeg djetinjstva. To je predio na kojem se palio svitnjak za svetog Ivana Krstitelja, 24. Lipnja.

 

 

 

 

 

To je dan  za koji smo posebno živjeli, kojeg smo čekali s nestrpljenjem. Bio je to glavni događaj sezone. Cilj nam je bio imati najveći svitnjak mada se nismo mogli mjeriti s drugim zaseocima pošto je u tom trenutku svatko bio oko svog svitnjaka i nije bio u prilici vidjeti druge svitnjake u selu. Uzbuđenje je raslo kako se približavao taj dan i dan uoči svetog Ivana već smo bili toliko uzbuđeni da smo imali problema kako zaspati i dočekati novi dan. Sa zorom i prvim sunčevim zrakama iskakali smo iz svojih kreveta, započinjala je operacija „Svitnjak“. Uz dnevne obaveze čuvanja blaga imali smo glavni zadatak tog dana da prikupljamo i donosimo na Kosu sve materijale koji mogu gorjeti da bi hrpa bila što veća, da vatreni jezici  krenu što više u visinu. Malo kada smo u  godini bili tako jedinstveni kao taj dan. Tijekom cijelog dana se radilo na prikupljanju materijala i nije bilo previše odmaranja. Nije nam smetalo ni sunce koje je pržilo, ni ljetna vrućina koja je za svetog Ivana bila već izražena, jer je u nama  gorila vatra  zanosa. Približavajući se sumraku uzbuđenje je raslo sve više a u prikupljanju su nam se priključivali očevi i majke, bake i djedovi donoseći sve ono što mi nismo bili u mogućnosti donijeti.  Zalaskom sunca sve se polagano smirivalo, dnevna žega je popuštala i nakon cjelodnevne strke godila nam je svježina ljetne večeri. Čitavi zaseok se preselio na Kosu i okupio oko svitnjka. Trenutak potpale i prvi plameni jezici su djelovali kao melem na naša umorna tjela. Plameni jezici su se vrlo brzo širili i povećavali tako da smo primorani odmaknuti se od vatre na veću udaljenost. Kako se svitnjak širio i povećavao bili smo zadovoljniji svojim radom i svitnjakom. Pogledom smo pretraživali prostor Podmosorja da bi ustanovili gdje se još vidi svitnjak i onako na daljinu provjerili čiji je svitnjk vidljiviji, tko je bio vrjedniji u pripremanju svitnjaka.  Vrlo brzo se u noći podmosorskim zaseocima pokazivali plameni jezici koji su o daljini izgledali kao vatrene loptice. Kako je vatra jenjavala pripremali smo se za priskakanje preko svitnjaka.

 

“Od Ivana do Ivana gre da me kosti ne bole!”

To smo izgovarali preskačući svitnjak kada su plameni jezici postajali  manji, kada bi sa sigurnošću mogli preskočiti žarište. Stari su se prepuštali grijanju starih kostiju pozorno prateći naše vatrene igre oko svitnjaka. S gašenjem vatrenih jezika sve se nekako primirilo još uvijek smo tu oko žarišta i uživamo u toplini koja je godila. Sad već razgovaramo i razmišljamo o svitnjaku koji je iza nas. Na kraju dan krećemo kućama umorni ali i zadovoljni što smo sudjelovali u pripremi još jednog svitnjaka za svetog Ivana Krstitelja.