TA MOJA MALA KAP

MISLI

Ta mala kap od koje poteče slap, kolika je, koliku snagu ima, kuda će krenuti?                                                            

Mojih prvi deset godina izrade, pisanja i uređivanja web stranica:

http://klajo-blog.com/

http://crkve.klajo-blog.com/

je poteklo i proteklo a počelo je s vinskim kapljicama i uratkom simboličnog naslova „Počelo je počelo.“ Bez znanja i iskustva krenuo sam na put s velikom željom da ta moja mala kap ostavi trag. Napisati i utisnuti trag bila mi je nit vodilja koja me u početcima održavala .

Kap po kap, riječ po riječ i potekla je rijeka tekstova i fotografija zapisujući vrijeme i hvatajući trenutak. Sada već preko 500 uradaka i popraćeno s preko 500 tisuća pregleda, u početcima ponekad nesuvislo i nejasno ali s vremenom moje kapi su se pretvarale u potočić koji je dobivao snagu i jasnoću. Kako protječe vrijeme primam signale, povratne informacije, da sam na dobrom putu, da ta moja kap ostavlja trag.

Po prvi puta se moja fotografija našla na naslovnici promidžbenog materijala Udruge manekena Hrvatske prilikom organiziranja izbora za  World Top Model Croatia 2015.

 

 

Jedan od mojih tekstova je ugledao svjetlo dana na braniteljskom portalu,

http://www.braniteljski-portal.hr/Novosti/HRVATSKI-BRANITELJI/PRICA-S-RATISTA-Tata-tata-tuzni-glas-i-prestraseno-lice-malog-Dina-mi-ne-daju-mira

za kojeg mi je na poseban način drago da sam ga uspio napisati i težak samim time što sam pišući ponovno „uživo“ proživljavao te teške i bolne trenutke.

Jučerašnji dan će mi ostati u posebnom sjećanju, dan kada sam izašao takoreći na svjetlo dana, u javnost, sa svojom fotografijom. Putem Facebook stranice „Zakaj volim Zagreb“ odabrana je i moja fotografija za izložbu u Muzeju grada Zagreba.  Postao sam dio jedne prekrasne priče gdje je svaki od autora ugradio svoju kap omogućivši da potekne prekrasan slap. Svaki autor je iz svog kuta pokazao ljepotu grada Zagreba i svoju emotivnu povezanost s tim ljepotama.

 

 

Vjerujem da će u skoro vrijeme svjetlo dana ugledati i pisani dio mog traga u vidu knjige „PRIČE S RATIŠTA“  ne zbog toga da bih mogao nahraniti svoj ego već da budućim generacijama poklonim presjek jednog teškog i bolnog vremena za našu domovinu iz mog kutka gledanja. Pogled na vrijeme protkan emocijama straha, boli, tuge i sreće s kojim sam živio i koje su na mene kao i na mnoge ostavili neizbrisiv trag. Svaka ta priča je ponovno probudila te iste emocije i svaka priča je natopljena suzama. Ipak veliko mi je zadovoljstvo da sam uspio jedan dio proživljenog ratnog vihora staviti na papir. Posebno mi je zadovoljstvo da sam se kroz tekstove sjetio svojih suboraca koji više nisu s nama.

Te moje kapi su male i sitne, mnogi ih ne vide, ne primjećuju, no ja im se radujem. U mojim očima one su prekrasan  slap.