Tag Archive : #misli

MAJKA

 

Majko Otkupitlelja si nam porodila, ljuljubavlju nas darivala, patnji i boli učila, od grijeha srca naša čistila.

 

TKO SAM JA

Današnjica nosi svoje, pa i čovjeka ponese . Životni moto današnjice se svodi na refren pjesme Tuti frutija,
“Vozimo se 100 na sat!” 
I doista, ne samo da se vozimo 100 na sat, već svakim trenutkom još brže vozimo.
U toj suludoj trci sa svijetom, ljudima, pomodarstvom, novcem i požudom, uvjereni smo da ne možemo drugačije, jer ćemo u protivnom ispasti iz utrke i ostati negdje u prikrajku.
Ali gdje će nas to dovesti – upitat će mnogi.
Negdje tamo daleko gdje svijeta ni svjetla neće biti. Naš tempo života sve više ubrzava pa je potrebno prikočiti i usporiti.
Ako stanemo pregazit će nas – opet će kazati.
Pa nema druge nego nastaviti.
Takav način života kod nekog traje kraće, kod nekog duže, no posljedica je kod mnogih pucanje životnih nit. Sudaramo se sa zidom života koji je neljudski bolan.
Nakon takvih bolnih sudara zapitamo se:
Čemu sve to, zbog čega mi je sudbina okrenula leđa?
O Bože moj, zar si me zaboravio?
Nakon lude i zabavne vožnje, prepune adrenalina, u trci za golubom na grani, dolazi do prisilnog zaustavljanja. Nakon mnogo vremena u prilici smo osjetiti mir i tišinu. Osjećaj je u bolan, ali ipak počinjemo osjećati vrijeme, čovjeka pored sebe. Pred nama je vrijeme ispunjeno pitanjima i razmišljanjem.
Sami sebe tad zapitamo :
Tko sam ja?
Kada bi napravili anketu s tim pitanjem, dobili bi mnogo različitih odgovora, zavisno od svjetonazora, porijekla, klasnih i drugi podjelama. Sto ljudi sto ćudi, rekli bi naši stari ljudi.
Mnogi bi danas u zemlji Hrvata ponosno uzdignuta čela izrekli:
Ja sam Hrvat, katolik i time se ponosim!
Ja sam vjernik, mnogi će kazati.
To je odgovor kojim jasno iskazujemo pripadnost i kome se utječemo. Svoje svetinje san naučio i zaslužio znanjem dobivši potvrdu od majke crkve. Nakon životnih brodoloma naša vjera je na kušnji, osjetimo se pomalo prevarenim.
Sve sam dobro radio, bio dobar vjernik, pa što još treba?
Kada malo zastanemo, bol popusti, misli se oslobode grča, gnjeva i sveg onog što se u tim trenutcima nakupi u ljudskom srcu, počinjemo razmišljati i tražimo dublji smisao pitajući se tko sam ja?
Zastajemo u tišini nemajući odgovor.
Sve sam znao, imao i živio, a sad odjednom ne znam tko sam.
Bože, pa tko sam ja?
U knjizi života iz prispodobe u prispodobu, jasno se ocrtava ljudska slabost, vidimo koliko je čovjek slab, mali i grešan.
Ja grješnik?
Kako, pa zar nisam bio dobar vjernik?
Tu se mnogi sudaramo sa zidom.
Osjećamo kao da se susrećemo sa Supermenom, koji je negdje daleko i gleda na nas kao na podanike.
No, zavirimo ponovno na početak i sjetimo se slabosti koju su Adam i Eva pokazali. Već tada nam je Bog ponudio ruku pomoći, ne osuđujući slabost koja ih je odvela u grijeh .
Nije božanski naum da nas vuče po blatu, da bi nakon svega dajući nam ruku pokazao svoju veličinu.
Bog je svjestan težine tereta kojeg čovjek ne može uvijek nositi, zbog kojeg pada u ponor i tamu
Tu se odigrava bitka za život, bitka dobra i zla. Zato, kada nam je najteže, kad su tama oko nas, kada nas ljudsko srce ne vidi, ne prepoznaje, jer smo statusno veoma nisko rangirani, tada nas još samo vidi naš Supermen i bori se za nas da nas otrgne iz ralja zla.
Podiže nas i briše nam rane i suze baš kao Isusu Veronika i Šimin i oprašta nam svu grešnost koja se nakupila u našem srcu i kaže nam:
Idi i ne griješi više!
Mnogi će zlurado primijetiti kako je taj naš Bog, tako velik u svemu, napravio nesavršeno biće. Opet samo zbog toga da bi tješeći nas i pomažući, ukazao na svoju veličinu naspram nas obični smrtnika.
Sude mnogi, a ne znaju koliko je ljubav jaka i velika. Bog stvori čovjeka i svjestan je od prvih trenutaka kolike opasnosti vrebaju i koliko je čovjeku samom teško obraniti se od zla. Koliko je teško kada čovjek popusti naletima zla i propusti ga u svoje srce.
Teške su to bitke o kojima nam biblija progovara, prikazujući Isusove kušnje i zamke koje mu je postavljala sotona u pustinji. Danas smo svjedoci uraganskih naleta zla koje se oblači u najfinije ruho, zla koje nam nudi društveni status, nudi nam životno izobilje.
Vidimo koliko je naša bitka sa sotonom svakodnevna i teška, ali kada nam je najteže sjetimo se uplašenih učenika i Isusovih riječi upućenih učenicima:
Ne bojte se, ja sam vama!

BITKA ZA ŽIVOT

Nekako je sve lakše dok imamo prostora i mogućnost za uzmicanja. Kada budemo stjerani u kut, tada više nemamo kud. Dolaze trenutci kada smo primorani pogledati stvarnosti u oči ma kako bolna bila.

U proljeće 1999. godine, jednom teškom psihičkom rasulu, trenutcima kada više nije bilo ni slike ni tona, razgovor je bio kratak ili ga nije bilo, dolazim do svoje doktorice u vojarni „Prečko“. Na njen pokušaj da mi pomogne, pošto je pri samom pogledu bilo vidljivo da mi je prijeko potrebna psihološka pomoć, upućuje me na prvi pregled kod psihijatra što ja s gnušanjem odbijam.

-Ne,ja nisam lud!

Tu završava moja zagrebačka epizoda kazavši doktorici:

– Meni je potrebno malo mira i tišine i ja ću biti onaj stari, otići ću na svoj kamen i bit ću dobro.

No, nije bio ni bolje ni dobro, bivalo je sve lošije i lošije, odlazio sam na svoj kamen gasiti buktinju koja je gorila u meni.
Buktinja je žarila i boljela, no skrivao sam je od prijatelja i obitelji, jedino je Bog vidio tu muku i bol, vidio patnju. U tim danima kada se sve lomilo, kada više nisam vladao situacijom, ispunjenu nemirom Providnost Božja me dovodi u komunu Cenacolo, u jednu okolinu koja me na prvi pogled opčinila. Nisam bio svjestan u tim trenicama što se događa i zašto mi je to sve tako dobro sjelo ali posjet komuni mi je značio kao žednom kap vode u pustinji.
Božja Providnost uzima me pod svoje i vodi pošto nisam bio u stanju vidjeti kuda krenuti. Tumarajući i lutajući tražio sam nekog tko će osjetiti sve moje bitke koje vodim, netko s kim ću moći popričati. Svako malo sam nekog dovodio u komunu da vidi tu ljepotu koja je meni tako godila, ali ne zbog kamene ljepote komune već zbog nečeg što tada nisam bio u stanju vidjeti ni razumjeti. Radost na licima ljudi u komuni na mene je djelovala okrepljujuće i davala mi toliko potrebnu energiju da mogu nastaviti koračati i tražiti mir koji mi je bio tako neophodan. Prilikom dolaska u komunu s bakom, da i ona vidi tu ljepotu, dolazeći do kapelice Gospe od Zdravlja kaže mi:

-Ti si tu u kapelici kršten!

Ta spoznaja mi je dala dodatnu vjeru i snagu da nisam sam i da je komuna milost koja mi je darovana da ih izdržao.
Tu u kapelici je prvi pisani trag o početku mog životnog puta. Nisam ima mira ni radosti čeznuo sam za tim malim trenutcima posjeta komuni i susretu s ljudima koji su tako ponosno pokazivali svoj osmijeh i svoju radost zbog tog što su živi, što im je Bog darovao ponovnu priliku za borbu, za novi život. Komunu sam posjećivao da bi se na izvoru svog života okrijepio. U tom okruženju radosti, mira, spokoja i vjere moja duša se hranila i primala pomoć.
Bili su to teški trenutci kada sam se borio sa samoćom, nemirom i strahovima koji su kao zvijer grizli moju ranjenu nutrinu. Tada sam reagirao instinktom ranjene zvijeri. Krenuo sam u šumu, kao ranjena zvijer sam liječio svoju ranu, vodio bitku za život. Nije bilo svjetla ni sidra za kojeg bi se privezao ali Božja Providnost me držala i vodila. Nebesa su odlučila da ipak imam još nešto za reći da nije vrijeme za kraj. Odlazio sam svako malo na izvor svog života da bi se nahranio mirom i osmijesima ljudi u komuni, da bi mogao ostati na nogama.
Odlaskom Zagreb nisam više u mogućnosti da pođem u tu oazu mira, kada dođu rane ljute. Došavši na vjetrometinu ponovno sam bio sam u borbi s problemima, a šume ni komune nigdje. Tumarao sam sa svojim bolom i strahovima, stideći se krio sam ih od drugih, da mi srcu lakše bude. Božja je ipak zadnja i sve odluke su u njegovim rukama pa tako i moj život. Uz Božji blagoslov supruga i ja uskoro dobijemo kćerku, sidro i sunce da obasjava puteve naše. Tog trenutka sunce je ponovno zasjalo, grijalo me, davalo mi toplinu i snagu da izdržim. Nisam bio svjestan snage ljubavi dok me nije ugrijalo to moje malo sunce.
Sve bure i oluje su nekako utišane lakše ih je primati i prihvatiti ali još su tu u nutrini no malo djetešce je melem koji liječi i previja rane. Malo po malo život lomi, potrebe zovu, briga za obitelj traži odgovore i odgovornost , no ne mogu baš kazati da se nosim dobro. Dugotrajna nezaposlenost ostavlja dubok trag.
Posustaje i padam, noći su moje teške i nemirne ali jutrom ustajem i koračam da bi se ponovno prihvatio mraka jer ipak u noći se suze ne vide, ne trebam se stidjeti suza i bola. Bol razara i lomi, pucaju niti, duša plače. Bože moj kako dalje, kako da osiguram egzistenciju i sigurnost, ljudsko dostojanstvo svojoj kćerkici. Bog je tu i vidi moje boli i strahove, vodi me iako nisam u tim trenutcima svjestan njegove prisutnosti, njegove pomoći i Providnosti Sve je teže i noći su mučnije. Počinjem raditi, dani su sve duži, nedostaje energije i ulja u svjetiljci je sve manje. radeći niti pucaju.

-Što ti je?

Svi me pitaju a ja ne nalazim odgovore, uvlačim se još više u dubinu duše svoje. U tim trenutcima Bog šalje svoju barku, diže me i spašava. Darovavši mi čedo darovao mi je život. Oboljevši od Parkinsonove bolesti shvaćam da mi je darovao milost, volju i želju za životom, snagu da se borim.
Dolazim do trenutka kada se ponovno hvatam u koštac sa svojim bolom i strahovima koje nosim. Ponovno dolazim tamo odakle sam prepun predrasuda i straha utekao, dolazim na odjel za psihološku pomoć, na KBC Rebro i tražim pomoć jer više ne mogu sam nositi sve svoje bure i oluje. Potreban mi je netko tko će mi pomoći, netko tko će mi obrisati suze i saslušati me . Tu u okruženju Dnevne bolnice počinjem osjećati onu istu energiju i mir koju sam osjećao za posjeta komuni. Mir i povjerenje koji vlada unutar grupe djeluje bolje od bilo kakvih tableta. U tim trenutcima se prisjećam komune. Cenacolo i onog mira koji me tako opčinio i koji mi je bio tako važan i potreban.
Božja ruka me vodila i čuvala, hranila i snažila dok sm bio slab i dok sam lutao, “tminama i pustinjom”. U tim trenutcima počinjem borbu za novi život. Počinjem živjeti, prestajem se kriti, svog bola i problema stidjeti.
-„Zdrav čovjek ima sto želja, bolestan samo jednu želju!“
Bolest nije kraj već početak, nije kataklizma već trenutak kada shvaćamo da ne živimo pod staklenim zvonom gdje smo zaštićeni od bolesti. Dok smo zdravi u podsvijesti nam je mogućnost susreta s bolešću. U molitvama se obraćamo Bogu i molimo za zdravlje.
-Bože moj podari mi zdravlje!
Bolest nije toliko strašna, kada oboliš i padneš učiš se dizati i boriti s problemima. Tada shvaćamo da je životni put od tog trenutka nepobitno krenuo stazom života na kojoj sunce jače sja i daje nam snagu za borbu života. Daje nam snagu da se ne krijemo već da plačemo, svoje rane i bol pokazujemo, svoje strahove prihvaćamo i dijelimo s ljudima i nebesima pa nam ih je tako lakše nositi.
Zato svi vi prezreni, bolni i odbačeni ne stidite se, otvorite se i tržite, naći ćete snagu i vjeru. Samo vjera čovjeka može podignuti kada padne a nebeska Majka da obriše suze.

Zajednica Cenacolo – Ugljane kod Trilja

UTIHA

Odlazak na nedjeljnu misu je za vjernika  “dužnost i obaveza”. Nedjelja je dan susreta s Bogom i slušanje Bozije rijeci . Molitva je poveznica koju nam je Isus podario .  No, što kada čovjek nemože moliti, kada nema snage, kada padne?  Mnogi u današnjem vremenu gube bitku s svakojakim napastima, koje vrebaju na svakom koraku. Ritam je takav da čovjeka melje. U takovim trenutcima veoma je teško naći mir zastati, tada molimo više zbog običaja i potreba  koje nas pritišću. Nemamo snage stati i poslušati svoje srce i popričati sam sa sobom i s Bogom.
Nemir je danas u srcima mnogih, neda im mira, tjera ih u pokret. Potrebno je stati, utihnuti, promišljati zbog čega toliki nemir koji nas razara, pobjeđuje.
Današnji odlazak na nedjeljnu misu za mene je bio po mnogo čemu poseban. Prisustvovao sam misnom slavlju u križevačkoj crkvi Gospo od Žalosti gdje sam na poseban način osjetio mir i Božju prisutnost tijekom mise koju je predvodio mladi svećenik.
Promišljao je o riječi Božjoj zajedno s nama na jedan ugodan i tih način. Jednostavnost i blagost kojom nam je
prenosio riječ Božju bila je dar koji je ovladao mojom nutrinom. Utiha je bila riječ kojom nam je ukazivao na mir koji nam je potreban da stanemo, utihnemo. Tada će taj mir donositi molitvu koja će krenuti sama od sebe, iz srca, iz duše. Krenuti će naš razgovor s Bogom. Taj razgovor s Bogom je na mene ostavio jedan poseban dojam kojeg sebi nisam mogao objasniti dugo vremena. Još dugo sam tražio odgovor zbog čega sam propovijed svećenika primio na jedan poseban način. Pitanja i razmišljanja me u jednom trenutku odvode u biblijsko vrijeme među apostole same i uplašene poljuljane olujom koja je vladala njihovim bićima. Tada shvatih da i ja prolazim kroz oluju, da i mojim bićem vlada nemir i strah.  Baš kroz riječi svećenika čuo sam poruku upućenu meni. 

Mir tebi. Ne boj se, ja sam tu s tobom. 

Mama, tata, meni je dosadno !

 

Živimo u „materijalnom“ vremenu, gdje se sve mjeri  i uspoređuje. Današnjica sa sobom nosi bogatstvo materijalnim i siromaštvo duhom.

Usporedimo li nekoliko generacija u nizu, vidjet ćemo sa svakom generacijom velike razlike. Vidjeti ćemo i pomak na bolje u materijalnom pogledu. Naši roditelji su se borili za golu egzistenciju, život  im nije nudio mnogo, dok su njihovi unuci “osuđeni” na blagostanje i život u elektroničkom svijetu  koji im je na dohvat ruke od samog početka. Pametni telefoni, tableti, razne elektroničke naprave i igračke , sve je to današnjim generacijama dostupno. Još kao male bebe su počeli zapažati i upijati pokretne slike oko sebe.

Danas djeca žive u svijetu igračaka gdje su te igračke izgubile stvarni smisao i draž. Obitelji imaju igrački u svakom kutku stana ili kuće.  No, danas će svaki roditelj čuti od svog djeteta pritužbu i protest!

-Mama, tata, meni je dosadno! Igrajmo se!

Pomalo nevjerojatno  zvuči kada to čujemo od svog djeteta, pa se ponekad  zapitamo: kako ti može biti dosadno? Imaš raznih igrački i pomagala, igraj se, toliko toga imaš za igru! U toj problematici pitanja i odgovora možemo doći do raznih rješenja i zaključaka kako razbiti dosadu djece. Možemo se najprije upitati kakvu djecu to imamo?

Jesu li, kao djeca, manje vrijedna i sposobna od nas i naših roditelja?

Trebamo li našu djecu naučiti kako se igrati i uživati u igri?

Pomisao, da dijete učimo kako se igrati, je pomalo čudna i zastrašujuća. Da su današnje generacije manje vrijedne, pametne i inovativne u odnosu na naše generacije i generacije naših roditelja, ne „drži vodu“. Dijete današnjice ima istu onu dječju zanesenost i naivnost kao i njihovi djedovi i bake u svom djetinjstvu. Ima isto tako bujnu maštu i energiju za igru od jutra do sutra!

Ali… nema slobodu!

Nema slobodu kretanja, igranja i kreacije. Nameću mu se rješenja, organizira i usmjerava vrijeme. Današnjim klincima je sve dostupno. Od prvih koraka imaju sve organizirano tako da im je želja nepoznata emocija. Život im se organizira iz minute u minutu i ništa se ne prepušta ni slučaju, niti mašti, posebno u gradovima gdje se ta sputanost još više osjeća. Djeca postaju ovisnici o igračkama, svakim danom su ima igračke manje zanimljive pa traže bolje i naprednije igračke koje im nakon kratkog vremena prestaju biti zanimljive pa im se još više pojačavaju osjet nezadovoljstva i dosade. Možemo govoriti o nevidljivom kavezu kojeg naša djeca itekako osjećaju. U tom programiranom kavezu nedostaje prostora za trku, nesputanost, maštu i dječju kreaciju. U takvom okruženju igračke nisu igračke, nisu u funkciji da potaknu dječju maštu koja će dijete povesti u  Disneyland, svijet gdje igračke žive svoj život i druže se s djecom, već su samo ogavan posjetnik na to da su im roditelji osigurali preduvjete za sretno djetinjstvo u kojem im neće biti dosadno. Djeci se nameće ponašanje koje  iziskuje odgovornost i red, ponašanje odraslih a oduzima im se pravo da budu djeca, da budu zaigrani, buntovni, zaneseni, prepuni dječiji spački i neobuzdanosti. Igra bez granica u kojoj smo mi uživali kao i naši roditelji u svoje vrijeme nestaju.  Igra, mašta, kreacija i fizička aktivnost je danas  svedena na minimum. Iz dječjeg kutka gledano djetinjstvo koje žive  je frustrirajuće i deprimirajuće, destruktivno i žalosno.

Uopće nije čudno kada nam djeca kažu da im je dosadno.

Abortus – osvrt na komentare i razmišljanja

Gospođo Kruna lijepo ste Vi to napisali svaka Vam čast. U malo i u kratko ušli ste u srž problematike a ne kao ova ekipa koja se natječe u tome tko će pogoditi dali je nastalo prije jaje ili koka. Davno je izbačena u eter poslovica da poslije j….. nema kajanja. U nas je moderno “mrtve oživljavati a žive pustiti na milost i nemilost sudbi.” Kako rekoste „obiteljska prevencija“ i moralno naukovanje od malih nogu su lijek za mnoge probleme. Sam čin pobačaja je grozna stvari, teško je tad pametovati, suditi i osuđivati. Sigurno je da velika većina žena prođe pakleni put u tom činu ili pak poslije. Nažalost danas je moderno biti pametan, čitaj osuđivati druge za njihove grijehe. Samo se sjetimo one biblijske: “Neka baci kamen tko nije grešan.” Ima jedna izreka u mom kraju:
„Lako ti mene tući, činiti mi zlo ali hajde kupi mi cipele“, a ja bih tu malo nadodao . „
Nemoj mi pomagati kad sam velik, kad sam jak, već mi pomozi kad sam mali i bolan.“
Kaže se da živimo u doba demokracije i svi se manje više pozivamo na to kad nam paše. Samo ima formula demokracije u dva djela a velika većina uporno koristi samo jedan dio. Demokracija je sloboda izbora i djelovanja no ima i onaj drugi dio kad kažu da za svaki postupak moramo i odgovarati. Taj dio odgovornosti nikako da usvojimo. Tu odgovornost je potrebito pokazati mnogo prije abortusa i muški i ženski dio populacije a ne pričati priče nismo znali kako se to radi ili pak floskule tipa: „Nisam ja spreman ili spremna za to.“ Kada bi se postavile stvari nabolje opet bi bilo onih koji NE ZNAJU ili im SE DOGODILO. Mnogo učinkovitije bi bilo uhvatiti se u koštac s takvim SUDBINAMA posvetiti im se i pristupiti na način pružanja pomoći do zadnje sekunde, biti s tom ženom a ne je ostaviti na cjedilu, razgovorom i podrškom pokušati spriječiti taj grozan čin. Na kraju samo još mogu reći jedno da mene kao čovjeka koji vjeruje u Boga boli činjenica koliko je u ljudima mržnja nastanjena i s kolikom žestinom udaraju na druge i drugačije. Mržnja ne razara samo ljude koji vjeruju ili one koji ne vjeruju, udara svom žestinom na svakog od nas. Tu se osvrćem na postupanje i razmišljanje dijela populacije koji ne vjeruju naspram vjere i vjerničkog puka koje biranim rječnikom “časti” i omalovažava. Vjernika gledaju kroz nekakve naočale čudne dioptrije i mjere čudnim mjerama a za potkrepu svojih teza pronalaze pojedince koji su vjernici licemjeri i grešnici i zgražaju se nad njihovim djelima prikazujući ih kao reprezentativni uzorak vjernika . Moje vjera i uvjerenje da začećem započinje život i da je samim tim činom izvršen prekid života je moj osobni stav i nikog ne prisiljavam da mora dijeliti moj stav i moja razmišljanja. Dopustit ćete mi da imam pravo na svoj stav i mišljenje. Nemoj te me blatiti, prozivati pogrdnim imenima i nazivati licemjerom. Hoćemo li taj čin nazvati ubojstvom, abortusom ili nekom drugom imenom manje je bitno. Nažalost mržnja zatvara pogled i mrači um. Ne mogu baš dokučiti koliko su takvi ljudi sposobni prosuditi i shvatiti da njihovi postupci i riječi kojima napadaju omalovažavaju i blate mog Boga mene kao čovjeka koji vjeruje bole i vrijeđaju. No to me neće pokolebati da i dalje vjerujem u Božju ljubav i onu tako jednostavnu i kratku biblijsku formulu. “Što želiš sebi čini drugima.”
Tužna je činjenica da je još uvijek nivo kulturnog izražavanja na vrlo niskom nivou, da je velika većina spremna udarati ispod pojasa. Volimo za sebe pričati u superlativima, o svojim moralnim kvalitetama. Još uvijek nam se drago mjeriti s manjim i lošijim od sebe, jer tada naše kvalitete dolaze do izražaja. Kada ćemo krenuti u utrku s jačim i boljim od sebe? Tada ćemo krenuti dalje i imati viši nivo kulturnog ophođenja i međusobnog uvažavanja.

NEPISMENOST

Danas kada je IT sektor utkan u sve pore današnjice ne može se kazati za čovjeka da je nepismen ako ne zna pisati i čitati već se nepismenost očituje u nepoznavanju informatičke abecede, nepoznavanje kompjuterskih programa word i excel, kao osnove paketa Office, da dalje ne nabrajamo. Nažalost mnogima se upotreba kompjutera svodi na zabavu kroz igrice, čitanje dnevnog tiska i Fb. komuniciranje. Poznavanje osnovnog paketa Office je za mnoge tabu tema a napredni tečaj i daljnje brušenje vještina na tom polju imaju još uvijek pristup malobrojni koji su u nekom trenutku dobili mogućnost napredovanja. Kada se zna koliko su ti programi dobri i koliko čovjeku mogu olakšati život i funkcionalnost na poslovima koje obavlja onda je naprosto žalosno da se razvijanje tih vještina ne stavi u prvi plan, u 21. stoljeću. No naš politički establišment to preveć ne boli, njim je prioritet ostati na vlasti ili pak ponovno zasjesti na prijestolje i uroniti u zdenac blagodati koje se očituju u razno raznim povlasticama i primanjima počevši od plaće koja za obične smrtnike izgleda astronomski, koji svakim danom sve teže i teže spajaju kraj s krajem. Kako se tijekom svih ovih godina sve političke opcije busaju u prsa da je prioritet ulaganje u znanje i znanost to vise boli činjenica koliko se sve brzo zaboravlja poslije izborne trke. Shodno tom problemu nije ni čudno što se danas ne zna koliko je mladih ljudi krenulo iz Hrvatske, iz zemlja za koju smo se borili da bude zemlja sretnih ljudi koji će imati mogućnost dostojanstveno živjeti. Zemlja za koju su tekli potoci krvi danas postaje pustinja. Iz domovine odlazi sol i začin ove zemlje, sve je manje rođenih, smrt vodi u utrci protiv života. Dok stagniramo naša politika se bavi sobom i svojim problemima. U borbi dolaze do dileme tipa tko je držao vreću a tko krao, dok druga polovica traži kruha i igara. Na svaku pojavu dilema i problema imaju jedan i jedini recept za rješenje. Hoćemo izbore! To je jedini garant da će njihova opcija biti sretna i uhranjena. Ne znaju i ne žele znati točnu brojku ljudi koji su otišli trbuhom za kruhom jer je to za njihov politički ego smrt, giljotina. Ne žele znati kolika je bol i tuga čovjeka koji napušta toplinu i sigurnost doma, svoju domovinu i kreće na trnoviti put, stazama svojih očeva, djedova i pradjedova. Nažalost nemaju ni podatak koliko je osoba koje su se bavile politikom napustilo domovinu. Čuvši jednom izjavu iz samog vrha: „Znate li koliko bi mi mogli zarađivati radeći u Europi?“ ostao sam zaprepašten koliko čovjek može biti visok i bahat.
„Znate li gospodo koliko radnik zarađuje i koja prava u Europi ima a koliku milostinju za svoj rad dobiva tu kod nas?
„Znate li kolika prava radnik ima u Lijepoj našoj?
Kao branitelju teško mi je priznati i kazati da smo se izborili za državu u kojoj je čovjek zgažen poput crva.
Sve te bolne činjenice se vrlo jednostavno mogu saznati putem kante koju zovemo kompjuter i programa Office ali kome će tada političari prodavati maglu.
Ti statistički podatci bi bili porazni i još bolniji.
Danas se lome koplja oko ministra koji je „kriv“ za ekonomsku kataklizmu Agrokora. Kriv je jer je znao a nije ništa poduzeo. Od jedne gospođe iz susjedstva čuo sam informaciju prije nekoliko mjeseci da veće ribe napuštaju Agrokor, da je gotov. E pa sad, ako je obična građanka raspolagala tako vrijednom informacijom a političke ekipe nisu onda je to već za rubriku: “Vjerovali ili ne”. Smjenjuju ministra koji je do sada vjerojatno najmanje zadužio ovu državu, manje od većine bivših ministara financija. Sjetimo se ministara financija koji su podižući i zadužujući ovaj narod besramno tvrdili: „Dobro je, plaće se isplaćuju, imamo za mirovine.“
Sjetimo se svih onih koji su vladali ovom napaćenom zemljom, koji su svaki vrući krumpir samo još bolje i dublje zakopavali, sve zato da bi što bolje kozmetički uljepšali Bolnu našu. Sad se još i mirovine smanjenje jer su eto ovi crni vragovi tako uradili po diktatu tamo nekih u EU. To je samo još jedan krumpir na našem krumpirištu, koji je imao plodnu godinu, narastao toliko da se više ne da prekriti. Sjetimo se naših dragih vođa sindikata koji nam svaki praznik rada uljepšaju s karanfilima, grahom i binom na kojoj uvježbaju nastupe pred masama ako bi pak kojim slučajem sletjeli s pozicije. Tada mogu u svom životopisu imati kvalitetnu preporuku za primitak u politiku. Bolno je da se radniku konstantno režu prava svih ovih godina, a pravog štrajka nije bilo osim profesora i doktora koji su ipak malo pametniji od običnog radnika. Igrokazi s kapom, maramom, zastavicom i zviždaljkom besramno iskorištavajući pojedince koji su trenutno u bezizlaznoj životnoj situaciji služe kao poligon na kojem vođe daju do znanja da ne spavaju, da rade posao za koji su „pristojno“ plaćeni. Samo mi nikako nije jasno kako to da nema vise svinjski polutki. Sveukupno se dobro uklapaju u političke igre kojima političari zabavlja narod. I onda oni nađu najmekši trbuh gdje mogu upražnjavati svoje igre demokracije umjesto da se uhvate u koštac s bijelom smrti koja uništava ovaj narod.
Jesu li i oni prošli napredni tečaj za kompjuteraše? Ako nisu onda sigurno imaju olakotnu okolnost kada im se bude sudilo tamo gore na nebesima.

Hodočašće u Mariju Bistricu

Obećanje ludom radovanje!

Obećanje, obećanje, obećanje…

Navali narode ostalo je još malo vremena, glasajte za mene i sve što vam je potrebno dobiti ćete.

Tko se u laži udavio?                                                                                                                                                               Obećanje ludom radovanje!

To su poslovice naših starih koje su svjetlo dana ugledale u dalekoj prošlosti. Za vrijeme izborne utrke te poslovice postaju kamen temeljac “uspješne” kampanje, a glavni začini kompletnoj kampanji su uvrede i napadi na konkurenciju iz svih oružja, sve s ciljem pobjede u izbornoj utrci. Program i detaljno razrađene smjernice kako taj isti program provesti, u kojem vremenskom roku i odakle novac za provedbu cjelokupnog plana se ne iznose ni pod točkom razno. Strahuju da im konkurencija ne pokrade ideje jer ipak samo oni i nitko drugi nema kapacitet za velike planove. Po toj teoriji ispada da skoro pa svi veći igrači imaju strašno veliko mišljenje o svojim kapacitetima dok su svi drugi vrlo kratki kada je u pitanju pamet. Nažalost, pogledom unatrag sva ta „naša“ silna pamet osta neiskorištena. Čitavo vrijeme smo kao podmornica zaranjali sve dublje i dublje.
Kada će doći dan i kampanja u kojoj neće biti glavni cilj izbacivanje što više parola, floskula i površnih planova s bombastičnim obećanjima. Kada će doći dan kada ćemo početi funkcionirati i živjeti bez da se za svaki pokret ne pita za dozvolu velikog vođe. Nažalost to nam je teška ostavština iz socijalističkih vremena koje se još uvijek nismo otarasili.
Kada će se tijekom kampanje glavna priča voditi o obećanjima koje je stranke na vlasti obećala u prošlom mandatu. Jesu li obećanja ipak bila samo floskule i sanak pusti. Koliko su ta ista obećanja ispunjena i zaživjela u praksi za vrijeme četiri godine. Bilo bi poželjno da se reklamna kampanja za idući izborni ciklus u velikoj mjeri naslanja na prijašnje razdoblje u kojem je neka stranka ispunila obećano ili je prodavala maglu za vrijeme svog mandata.
Ipak na kraju krajeva moram priznati da mene osobno veseli pojava političara novog kova kojima samoreklamiranje nije glavna i jedina kvaliteta s kojom kreću u izbornu utrku.
Napokon dolaze do izražaja ljudi kojima je kultura ophođenja bila jedan od predmeta u školskim klupama, a ne galama, psovke i uvrede. Nailaze političari koji se ipak izdižu iz blata i kaljuže i kojima je znanje prioritet.

OČE, OPROSTI IM, NE ZNAJU ŠTO ČINE!

 

Fotografiju raspela, pomalo “čudno siromaškog izgleda”, zapazio sam u pozadini zagrebačke katedrale i ostao sam pomalo zatečen idejom i izradom Isusa Krista od žice koja se prakticirala za mučenje odvođenje ljudi na križne puteve do njihovi stratišta,  u ratnim i poratnim godinama dvadesetog stoljeća.  Raspitavši se doznao sam da je križ izradio osobni vozač kardinala Stepinca I Kuharića koji je živio na Kaptolu s obitelji.

 

Oče oprosti mi, griješio sam!

Kako je teško ponekad te riječi izgovoriti, uputiti ih od srca. Nije lagano ali kada čovjek uvidi svoj grijeh potrebno je izreći te riječi i biti spreman ne ponavljati isti grijeh. Tražiti oprost je vrlo bitno za čovjeka koji ima vjeru i ljubi bližnjeg svog.
Ipak prolazeći kroz strahote rata i nedjela koje je čovjek počinio na ovim prostorima konstantno se provlači teza da moramo oprostiti onima koji nam naniješe toliko zla. Tu se sudaramo sa samim sobom, s bolom koji nas razara, susrećemo se sa svojim egom koji nam zna otežati prosuđivanje, otežati nam put do oprosta. Ponekad znam sam sebe upitati dali je sve to baš tako, jesu li postavke pravilno podešene. Priupitam se tko sam ja da opraštam zar nije Svevišnji taj koji oprašta grijehe.
Kroz priču o praštanju se provlači i teza: Zar nije sam Isus Krist oprostio svojim krvnicima što su ga okrutno mučili i na kraju na križ razapeli. Površno gledajući znamo u toj priči zalutati, izgubiti kompas i doći u dilemu, zapitati se dali su zli ljudi nakon teških nedjela zaslužili da uopće razmišljamo o njihovoj sudbini.
Isus nam je na križu darovao svoji ljubav i pokazao u trenutcima tog okrutnog čina da nije mrzio već je molio oca da im oprosti. Dakle priča se vrti oko ljubavi i mržnje. U tom trenutku nam je pokazao moć ljubavi kojom se borio protiv zla i mržnje. Pokazao nam je jedini ispravni način kako živjeti i razmišljati.
Moleći oca da oprosti onima koji griješe ljubimo Ga i ne dozvoljavamo mržnji da ovlada našim srcima. Teško je ljubiti onog koji nam nanosi bol ali nemojmo ga ni mrziti. Moleći oca da nam pomogne, ojačava nam vjeru i ljubav koja će nam pomoći da molimo za one koji nam nanose zlo. Ako nismo u stanju moliti da im oprosti jednostavno upadamo u ralje mržnje koja nas uništava.

SVJETLOST USKRSA

 

 

Koliko puta si bio udaran i ponižavan, koliko šiban i omalovažavan,
koliko puta si bio žedan i gladan,
koliko izrugivan i odbačen,
koliko si puta život živio kao Isus Krist?
Dali si spreman podnijeti muku i bol za druge kao Isus Krist?
Dali si spreman svoju ljubav darovati bližnjemu svomu?
Neka vam svjetlost uskrsnuća obasjava staze kojim je hodio Isus Krist.

Puče kršćanski sretan i blagoslovljen Vam bio Uskrs.

RENY S LJUBAVLJU

Sve moje ljubavi su bile kratke i sa puno tuge. Možda ne previše lijepe ali s puno duše.

Sve su ljubavi lijepe samo se prva ljubav ne zaboravlja, pamti se onaj zanos, trenutci kada čovjek ne hoda po zemlji. To su trenutci kada preselimo na drugu planetu, planetu ljubavi. Trenutak prvog klika, trenutak kada sam prvi puta osjetio snagu ljubavi čovjeka mijenja, život dobije drugačije dimenzije. Na žalost ti trenutci su bili kratki i bolni, Nestajali su kao jutarnja rosa. Nestajali su i zbog tog jer me snaga tih osjećaja plašila. Zbog toga sam moje staze ljubavi lomio, kršio, rušio sve mostove i hodio sam putevima bez povratka.

Mladost dođe i prođe, ne može se vratiti. Ostaju samo sjećanja. Prolaskom kroz turbulentno razdoblje Domovinskog rata i ulaskom u 30-te godine života ostaju mi sjećanja koja nosim u sebi i sve moje ljubavi. Prepustivši se rijeci života gdje više nema onog zanosa ostaju mi uspomene koje mi pomažu da se nosim sa samoćom koja me pritiska i boli. Pomisao na život koji je ispred mene nimalo nije ugodna. Pomisao na život bez ljubavi  me razara. Želim život i ljubav, želim obitelj, krećem u utrku života. Počinje moja on-line borba za budućnost, za ljubav. Putem web stranica ponovno ulazim u svijet ljubavi. Iako je sve to virtualni svijet, ipak počinjem živjeti. Ponovno upoznavanje, prisjećanje na abecedu ljubavi budi u meni život. Uzbuđenje koje vlada prilikom on-line susreta daju mi za pravo da vjerujem da sam na putu koji vodi ponovno u život. Prvi kontakti koji se odvijaju u on-line svijetu daju mi vrijeme i mir za dodatno upoznavanje prije stvarnog i živog spoja. Javljaju se osjećaji na koje sam zaboravio, uzbuđenja koje rađaju prva kava i susret u dvoje. Ponovno živim život  punim plućima i tražim ljubav, ženu spremnu da  krenemo zajedno u život. Prolaskom kroz virtualni svijet ne ostavlja me ravnodušnim, poznanstva i prve kave dolazi i prolaze ali ipak nešto nedostaje. Nedostaje klik kada dvije osobe prelaze u neki drugi svijet, koji žive samo za sebe. Ljeto je, odlazim na još jedan spoj uživo. Prvi susret i pogled, osjećaj koji postoji ipak nije ni najmanje ono što bi trebalo biti. Nemir je zavladao nakon još jednog krivog spoja. Posustajem i dolazim do zaključka da je ipak sve skupa on-line svijet priča za sebe. Dok se vraćam doma donosim odluku. „Izlazim iz virtualnog svijeta i vraćam se ponovno u stvarnost.“ Vrativši se doma pokrećem računalo u želji da ugasim svoj virtualni život. U tim trenutcima pogled mi pada na fotografiju žene koju sam upoznao ali se duže vrijeme nismo čuli. Još samo da se javim i pitam kako je, što ima i to je to. Taj trenutak se odužio i produžio. U tim trenutcima proradila je neka tajna veza između nas. Više ništa nije kao prije, ušli smo u svoj svijet ljubavi. Počeli smo živjeti naš život kojeg smo krili i čuvali samo za sebe. Dugi razgovori su nam se činili sve kraći. S nestrpljenjem smo se veselili našoj prvoj kavici. Od tog trenutka život ponovno ima drugačiji smisao. Počinjemo živjeti jedno za drugo, za trenutaka kada ćemo se sresti uživo. Svakodnevno se sakrivamo od života i ljudi i sve više se spajamo i upoznajemo, linije mobitela gore iz dana u dan.

„ Ima neka tajna veza

za sve ljude zakon krut

njome čovjek sebe veže

kada bira neki put“

To su stihovi koji govore za sebe. Naša tajna veza živi, brižno je čuvamo i njegujemo. To su trenutci koje ćemo pamtimo i uvijek ih se rado sjećati. Trenutci koje odvajamo za sebe su sve duži i svakim danom smo uvjereniji da smo kliknuli zajedno.Živimo u vremenu kompjutera pa nam je jednostavnije i laganije pričekati trenutak prvog susreta. Nakon mjesec dana padaju prvi planovi gdje ćemo se naći. Izlet na Plitvička jezera nam se čini kao idealna opcija za susret. Odlučivši detalje i dan sastanka polagano se spuštamo na zemlju, jedan dio nas je počeo razmišljati. Što ako je sve to ipak on line fatamorgana ako uživo budemo stranci.  Lagana nervoza i neizvjesnost je ipak normalna, daje dodatnu draž očekivanjima, bar smo uvjereni u to. Dolazi dan prestanka rada u ilegali i izlaska na sunce. Prekidanje jednog poglavlja koji je zasigurno vrijedan i ostat će nam u trajnom sjećanju. Ujutro 16. kolovoza na svetog Roka, zaštitnika mog sela polazimo na Plitvice. Dječačka uzbuđenost u meni vlada . Mobiteli su uključeni veza je uspostavljena i u stalnom smo kontaktu. U tim trenutcima se prisjećam mladosti i prve ljubavi. Razmišljam  hoću li osjetiti ponovno onaj isti ushit oduševljenja. Hoću li ponovno čuti one iste riječi „Volim te“, dali je to taj trenutak i ta osoba koja će srušiti sve moje brane i prepreke, kojoj ću podariti svoje srce

Mladost je prošla ali ljubav se nije izgubila, još uvijek vatra gori u meni. Isplati se živjeti za trenutak kada si spreman s nekim krenuti u zajednički život. Do Plitvičkih jezera ima dva i pol sata vožnja, uzbuđenje raste svakim trenutkom približavajući se Plitvicama. Nakon mjesec dana virtualnog upoznavanja došao je trenutak istine. Sve će biti mnogo jasnije nakon prvog pogleda i osmjeha, govor tijela će govoriti više od riječi. Nadomak smo cilju, nakon zadnjeg dogovora gdje ćemo se sresti gasimo mobitele. Kao u filmu uzbuđenje se bliži svom vrhuncu, trenutak sastanka je sve bliže. Uzbuđenja koje vlada doslovno nas povezuje bez žice.  Rastovača je mjesto našeg prvog susreta. Parkiram automobil uz glavnu cestu i tražim pogledom crvenu Opel Corsu. Nakon par trenutaka iza okuke se pojavljuje Corsa. Stiže Renata, crvenokosa Zagrepčanka. Gubim tlo pod nogama dok prilazimo u susret. Pogled, osmijeh i zagrljaj su bili ono što smo zajednički sanjali, a sad postaje stvarnost. Nije više postojala nikakva dilema, naš susret i opuštenost koja je zavladala od prvog trenutka bili su zalog da će iz našeg prvog susreta u Rastovači izrasti čvrsta veza i novi život u koji ćemo zajednički krenuti.

 

Svim onima koji su zapeli u krivim ulicama života poruka je da se isplati živjeti i u ljubav vjerovati. Tada je sve samo stvar trenutka kada ćemo s nekim kliknuti.

KRIŽNI PUT

Nalazimo se u korizmenom vremenu kada se sjećamo i razmišljamo o muci koju je podnio Isus Krist na svom križnom putu. Muku koju je za nas podnio  mnogi ne mogu doživjeti kao stvarnu već samo kao povijesni tekst, dio čitanja kroz godinu . Kroz svoj život dosta razmišljamo o križu i muci koja nas tijekom života može zadesiti. Razmišljamo ljudski i pomislimo na onaj dio koji je Isus na Golgoti izgovorio:

-„Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež…“

vjerujući da će nas taj kalež ipak mimoići. Koliko smo spremni sami sebi zagorčati i zakomplicirati život koji nam je postao dosadan. U trenutcima kada nam sve ide zaboravljamo da postoji i druga strana medalje, da postoje i drugačije životne priče. U našoj površnosti Bog nam pokazuje da postoje i drugačiji scenariji no mi to negiramo, pored zdravih očiju ne vidimo. Ponekad se nađemo u prilici da čujemo neku tešku životnu priču, stresemo se i pomislimo da se to ipak događa u nekom drugom svijetu, nekim drugim ljudima.  U trenutcima  kada nas zadesi bolest, tragedija i nevolja znamo Boga priupitati:

– „ Oče, zašto baš mene, zašto si baš mene izabrao?

Borimo se sa svojom slabošću. U početku je teško prihvatiti križ, poljubiti ga i krenuti s njim kroz život. Na svečanom misnom slavlju povodom proslave svetog Mihovila u Trilju čuo sam riječi don Mladena Parlova u propovijedi:

– „S križem trebamo računati,  nosimo ga i ljubimo ga!“

Doista križ živi u nama i s nama.  Molio sam Boga da mi podari zdravlje pa kad sam obolio počeo sam u trenutcima slabosti razmišljati:

-„Čemu moliti kada sam molio a ipak obolio?“

Normalna ljudska reakcija trenutka, no kuda bi to sve pošlo kada bi molitvom od Boga naručivali ozdravljenje. Dali bi tada čovjek istinski ljubio svoj križ i svog Boga. Vjerojatno bi tada to postalo samo dio  popisu na šoping listi za trgovinu. Od Boga je ipak moguće isprositi  i  izmoliti ozdravljenje samo vjerom, velikom i dubokom. Isus Krist je za života i djelovanja na zemlji čineći čudesa zorno pokazivao put vjere i ljubavi  koja nas jedino može izliječiti.

U ovo  vrijeme korizmenog promišljanja dolazim do istine i spoznaje da je naš život križni put sa svim svojim postajama. Put prepun padova, boli i muke na kojem susrećemo dobre ljude koji nam pomažu na našem križnom putu. Susrećemo Šimune Cirence i Veronike koji nam pomažu podignuti se kada padnemo, nositi Križ, brišu nam znoj i suze.  Na tom putu susrećemo razbojnike i svjetinu koja nas površno gleda, prosuđuje i osuđuje. Previše su zaokupljeni sa sobom i svojim užitcima da bi odvojili malo vremena za nas, da nas pokušaju bolje upoznati a ne samo suditi. Na tom putu s križem je i naš Otac koji nam pomaže da nosimo križ i bezgranično nas ljubi. Ljubav i bol koju živimo i proživljavamo na našem križnom putu su darovi božji. Iz boli i muke  koju proživljavamo rađa se snaga, rađaju se velika djela. Snaga i neizmjerna ljubav  koju čovjek u boli i muci dobiva od Boga svojim rukama čudesno pretvara u darove bližnjima, na radost i slavu Bogu Svevišnjemu.

TRAŽIO SAM VJERU

Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!
Isus nama je obznanio u jednoj rečenici sve ono za čim nam je hoditi, što tražiti. Nije lako ni jednostavno. Mnogo nas je poput Tome, u vjeri mali, sve bi željeli vidjeti i opipati.
Odrastao sam o katoličkoj obitelji, u duhu vjere i sve je išlo svojim tokom. Svete sakramente koje su mi roditelji „priskrbili“, primivši ih od Boga samostalno sam kročio u život, a bili su mi putokaz kojim putem krenuti kroz život. Ponosno sam znao reći da sam odgojen u vjeri, da vjerujem u Boga. Ipak, znao bih se naći u preispitivanju, nisam bio siguran jesam li dobar vjernik, vjerujem li baš onako kako su nas učili. Bogu sam se molio da mi podari vjeru, da mi pomogne shvatiti i proniknuti dublje u vjeru. Bio sam svjestan svoje površnosti. Tražeći vjeru, tražio sam nekakav fizički dokaz. Materija mi je bila stvarna a vjera tako daleko, nestvarna. Pokazatelj da to ipak nije tako, da je vjera živo tkivo koje postoji bila je moja majka. Gledajući svoju majku vidio sam snagu vjere, znao sam da vjera postoji no ja je nisam posjedovao. Nisam se u potpunosti mogao opustiti, doživjeti i proživjeti vjeru, tražio sam je i nisam je nalazio. Želio sam je nekako na svoj način, da je prilagodim sebi i uzmem ono što meni odgovara a one dijelove koji su malo teži ostavit ću negdje sa strane. Nisam bio spreman dublje zaroniti i krenuti putem kojim nas Isus zove.
 
Ostavi sve i kreni za mnom!
Kako ostaviti sve, napustiti i krenuti tim teškim putem? Pitanje o kojem sam razmišljao. Poruku nisam shvaćao i tu sam gubio bitku. Nisam bio spreman odreći se svega, moja vjera je bila slaba i površna da bih mogu krenuti tim putem. Ipak i dalje sam tražio i molio: „Oče, povedi me svojim stazama, pokaži mi put!“ Ponekad nisam bio siguran kuda me ti putevi vode. Strah me bilo da sam krenuo stranputicom. Mnoge stvari su mi bile nejasne. Želio sam ostaviti sve i poći za Isusom ali sam se istodobno grčevito držao za materijalno, ono meni vidljivo i opipljivo, kao utopljenik za slamku. Da, tražio sam vjeru i nisam je nalazio, a znao sam da postoji. Majka mi je svakim danom svojim primjerom pokazivala i to me držalo, davalo snage da i dalje molim. „Bože osvijetli mi svoje staze da mogu njima kročiti.“ Koračajući kroz život tražio sam vjeru, izvor života. Bog me učio i vodio me ali  još uvijek je u meni materija prevladavala i sputavala me da krenem pravim putem.
No Bog je bio strpljiv i mao je svoj plan, s mene je skidao komad po komad , sloj po sloj. Skidao je sve ono što mi je smetalo da krenem za njim. Sve dok me nije ogolio do kože, oslobodio ovozemaljskih okova koji su me smetali da mogu živjeti i vjerovati. Uslišivši moja traženja oslobađao me materije kojom sam bio ogrnut. Tonuo sam sve dublje i dublje. Pitao sam se: “Kuda plovi moj brod?” More je bilo nemirno, padao sam pod svojim teretom, gubio sam se. Našavši se na samom dnu, susret s bolešću i materijalnim minimum doslovno me paralizirao. Strah i nemoć su pritiskali, još mi je ostala jedino vjera u Božju pomoć. U tim trenutcima Božjom Providnošću stiže pomoć, dolazi čovjek po imenu Ilija, nije sveti al velika srca, od Boga poslan i unosi svjetlo i mir u moj dom. Shvativši da u nevolji nisam sam, da mi Bog pomaže preko svojih posrednika na mene je djelovalo poput najboljeg ljekovitog pripravka. Sigurnost i mir koju sam dobio smirili su oluju koja je vladala mojim bićem. Mir koji je zavladao u meni ne može se mjeriti ovozemaljskim mjerilima. Snagu Božje ljubavi koju sam spoznao ojačali su moju vjeru. Sve drugo će doći Providnošću Božjom. Primajući poklone kojim me Otac darivao mojoj sreći nije bilo kraja. Oslobodivši se ovozemaljskih „darova“ dobio sam slobodu duha, vjeru da nisam sam, da je Otac sa mnom.
Ne bojte se! Ja sam s vama!
Čudan je taj naš Otac, teško ga je razumjeti kao da nam se obraća jezikom s neke druge planete. Što smo materijalno bogatiji to ga teže čujemo i razumijemo. Kada nam iz ruke izbije mač oholosti kojim siječemo i odsijecamo sve i svakome, tek tada smo spremni da čujemo riječ Božju. Pomoć koju dobijemo u teškim životnim trenutcima, kada padnemo pod teretom križa, primamo s velikom radošću. Veselimo se da nismo sami. da ima još uvijek dobrote u ljudskom srcu koja Božjom Providnošću dopire do nas. U tim trenutcima strah nestaje, postajemo svjesni ljubavi i darova kojima  nas Otac obasipa.

ZLOČIN I KAZNA – MRŽNJA I OPROST

 

Koliko je krvi proliveno, suza isplakano i boli naneseno na ovim prostorima, a sve zbog nekih viših ciljeva. Koliko se nakupilo mržnje koja živi i opstaje na ovim prostorima. Hoće li doći dan kada će netko bez fige u džepu reći: OPROSTI, KRIV SAM, ŽAO MI JE! Je li to utopija?

Mnogi za svoj dio mržnje i zločina imaju opravdavanje. No, kad je u pitanju druga strana, za njihove zločine nema nikakva opravdanja i seciraju se do najsitnijeg detalja. Zločini koji su činjeni i počinjeni ne mogu se ni prebrisati, niti nestati sa lica zemlje. Na to nas podsjećaju još uvijek grobnice i kosti iz drugog svjetskog rata… A na našu žalost imamo i nova stratišta iz Domovinskog rata. Previše je žrtava i boli da bi se sve to jednostavno ignoriralo i zaboravilo. Laži samo dodatno rađaju mržnju koja će ponovno dovesti do razračunavanja i ratnih pohoda da bi se utvrdilo čija je istina „istinitija“. No, istinu su uvijek pisali pobjednici, pa su tako svoj dio krivice minimalizirali, takorekuć, nije je ni bilo, dok su poraženi priznavali i ono što jesu napravili i ono što nisu napravili.

Je li moguće staviti na vagu i izvagati ljudske živote, izvagati čije su žrtve teže i bolnije? Činjenica je da je ljudski život nemjerljiv u bilo kojem sustavu jedinica.

Povijest se ne može vratiti, ali na budućnost možemo utjecati tako da nećemo zaboraviti, ali je potrebno oprostiti. Činom oprosta prije svega ćemo pomoći sami sebi, riješiti ćemo se onog djela koji nas vuče natrag, riješiti ćemo se mržnje naspram onih koji su nam činili zlo i nanosili bol. Nije lako oprostiti nakon tragedija i boli koju smo proživjeli, ali nam je Isus Krist svojim zadnjim činom na brdu Golgota, na Kalvariji, pokazao da je OPROST jedini ispravni put u vječni život.

Na žalost, mnoge žrtve rata i poraća ni dan danas nemaju mira ni spokoja… Još uvijek se puno toga zataškava, a kako se čini još dugo ćemo naše postupke opravdavati time što nas je izazvala i isprovocirala druga strana… Nakon godina i godina još uvijek se sve te tragedije našeg naroda upotrebljavaju u dnevnopolitičke svrhe umjesto da žrtve dobiju svoj mir i da se dostojanstveno oprostimo od njih.

Koliko će proći još vremena da čovjek pobjedi svoj ego, da se iskreno pokaje i prizna grijeh, ne uvjetujući to priznanje bilo čime? Oprostiti ne znači doći i položiti cvijeće, već svoju namjeru i iskrenost postupaka pokazivati svaki dan mišlju, riječju i djelom. A to je najteže.

U našem društvu je došlo do podjele na crne i crvene, i osjeća se velika mržnja, a kada čovjek mrzi teško se nosi i teško oprašta i to je naš križ koji ćemo još dugo nositi.

I na jednoj i na drugoj strani priča je istinita, ali ne i potpuna, jer se jedan dio uvijek prešućuje…

I to me podsjeća na onaj poznati stih…

„moglo bi bit’ da je lakše umrit’,nego judima reć’- OPROSTI!“

Da, to je najteže…

Ali, ljudi, želite li cijeli život provesti u mržnji, ili miru i ljubavi?

 

 

KAMEN SIVI

 

Dolaskom na svijet mnogo toga nam je određeno i zadano. Rađamo se u prostoru koji nismo birali, kao siromasi ili bogataši. Vjera i svjetonazor  nam služe kao orijentir, podneblje u kojem smo rođeni opisuje naše karakterne crtu, a finije podešavanje dobijemo pojedinačno i postepeno u roditeljsko domu. Ponekad nam se čini da Bog i nije dobro promiješao karte, nismo oduševljeni  svojim kartama. Dođe nam da mu kažemo: “Bože daj promiješa još jednom. Kao dijete Dalmatinske zagore nisam preveć imao pitanja zašto i kako, nisam previše razmišljao što ima tamo iza brda. Svi skupa od Boga smo dobili isti dar, kamen sivi, imali smo iste startne pozicije i nismo previše razmišljali zašto smo baš mi dobili kamen za dar. S kamenom smo se igrali, ustajali i lijegali, uvjeravali se koliko je taj naš kamen tvrd i bolan ali morali smo se sprijateljiti i živjeti zajedno s njim. Krv je tekla, glave su bile kvrgave i krvave no nismo posustajali, željeli smo dokazati da smo tvrđi od kamena. Otud tvrdoglavost i zdrav pogled na probleme, na svijet koji nas je čekao.

Kad nismo pokleknuli pred kamenom, pa kako onda da pokleknemo pred nekim problemom, ipak je mekši od kamena. Rođeni na kamenu u okruženju koje pruža minimum prilika za nešto više, od kamena smo poprimali energiju, surovost i čvrstoću. Život na kamenu nije nam predstavljao problem, igrali smo se od jutra do sutra, nismo primjećivali probleme s kojima smo živjeli. Bilo nas je dovoljno da nam nikad nije bilo dosadno, uvijek je bilo ideja kako da provedemo dan. Škrta i suha zemlja željno je čekala kišne kapi. Kiše su dolazile naglo i trajale su kratko. Kamena smo imali u izobilju a vode malo tako da se svaka kap hvatala i prikupljala. Kamen i škrta zemlje su nam istodobno bili prijatelji i neprijatelji, tjerali nas da krenemo, da se borimo. Nismo ni pomišljali da je kamen bogatstvo da se ta tvrda stijena može smekšati, oblikovati, a samim time njegova vrijednost dobije na cijeni, vrtoglavo raste. Grop u grudima, suza u oku i kamen sivi ponesemo kada krenemo stazama života dalje od našeg kamenjara. Ponijevši sa sobom svoj kamen i zavežljaj čeka nas borba i dokazivanje. Čeka nas učenje, oblikovanje i klesanje našeg tvrdog kamenog temperamenta. Odlaskom na služenje vojnog roka prvi put sam došao u sredinu različitu od naše i nisam ni bio svjestan koliko mi taj kamen nedostaju, koliko je dio mene, sve dok nisam iz vlaka ponovno ugleda to naše bogatstvo, dalmatinski krš kod Perkovića. Erupcija emocija koju sam tada osjetio ukazala mi je koliko sam povezan i koliko mi znači taj naš kamen. Taj naš kamen tvrdi i sivi ima snagu i energiju, a kada mu čovjek podari svoj ljubav i oblikuje ga rukama poprima sasvim drugačije dimenzije i vrijednosti. Postajemo svjesni koliko nas taj naš kamen oblikuje, koliko nam je podario svoju energije i strasti, koliko postajemo slični njemu i dio njega. Život na kamenu i borba s njim podario nam je snagu, postajemo borci i lakše se hvatamo u klinč sa životom. Ne odustajemo lako jer nam taj naš kamenjar nije darovao rezervni položaj, na koju bi se mogli povući kada zagusti.

Naizgled smo pomalo sirovi, tvrdi i sivi ali ispod tog prvog dojma, uz malo trud i muke, rada na sebi i nadogradnje koju dobijemo koračajući kroz život taj naš čovjek tada kao i kamen poprima drugu dimenziju i vrijednost. Postaje suho zlato. Nije nam potrebno da Bog ponovno promiješa karte.

PRAVI BALUN OD KOŽE

 

 

U proljeće 1977 godine u selu Strmendocu, gdje se svake godine održavala seoska olimpijada, bila je zakazana prijateljska nogometna utakmica između kluba „Trudbenik“ iz Strmendoca i vozača firme „Jadrantrans“. Ja i brat smo prisustvovali utakmici došavši s tetkom koji će nastupiti za Jadrantrans. Predviđeno je da se utakmica odigra u skraćenoj verziji, dva put o 30 minuta, a poslije utakmice druženje će se nastaviti u prostorijama kluba. Smisao same utakmice je više druženje i izlazak u prirodno okruženje i relaksacija te dobra zakuska nakon utakmice

Nama je sama utakmica bila manje važna, mnogo važnije je treće poluvrijeme kada ćemo nas dvojica nastupiti i po prvi puta u životu igrati se pravim kožnim balunom. Kada su igrači pošli na „zasluženi“ odmor dokopali smo se baluna. Naša utakmica se odigravala po sistemu: „Na male branke jedan na jedan, tko prije deset golova taj je pobjednik“. Nakon što smo završili našu utakmicu igrajući pravim kožnim balunom što je za nas događaj za pamćenje, bili je vrijeme da pogledamo kako teče drugi dio utakmice za stolom u prostorijama kluba. Tu je bila vesela atmosfera i nitko više nije ni spominjao utakmicu, bile su na rasporedu poslovne priče iz firme. Malo je sve to duže potrajalo tako da nam je postalo i dosadno, čekajući kad ćemo poći kući. Ipak bili smo prezadovoljni jer smo okusili kožni balun, inače glavno jelo koje je bilo na našem dječjem meniju svaki dan, s tim da smo se igrali s probušenim plastičnim balunom. Naše utakmice su se svakodnevno odvijale na guvnu ili na ledinama dok smo čuvali blago. Nije nam bilo briga koji teren je u pitanju. Igralo se u ljetnim mjesecima kada smo bili na školskim praznicima svakodnevno od jutra do sutra i nikada nam nije bilo dosta. Sanjali smo naše nogometne idole sa Starog placa i uživali u svom svijetu sa gumenim balunom .
Jednog ljetnog jutra, nedjelja je bila, dok sam se izležavao u krevetu iznenadno mi se misao zaustavi na utakmici koja je odigrana u Strmendocu. U mislima u kojim se sve vrti oko baluna, prostruji jedna misao koja me baci u grozničavo razmišljanje. Sjetih se ponovno baluna s kojim smo se igrali nakon utakmice. Radeći rekonstrukciju događaja došao sam do zaključka da je balun vjerojatno još uvijek na istom mjestu gdje smo ga ostavili nakon naše utakmice. Pošto smo se namjeravali vratiti ponovno igri ostavili smo balun uz ogradu te pošli pogledati kada ćemo krenuti kući. No nekako se to sve odigralo drugačije i mi se nismo vratili na teren. U stanju pozitivnog šoka, još u nevjerici pitajući se dali je to moguće da je balun osta nespremljen, a moguće je jer se ekipe nakon svega nisu više mogle koncentrirali na balun.U tom, za mene „ludom“, stanju budim brata i kažem mu šta mi je palo na pamet. Nakon kratkog razmišljanja usuglasili smo stavove i nije bilo više dileme. Iz kreveta onako još nerazbuđeni krećemo pješice najkraćim putem u Strmendolac bez da smo u kući nekoga obavijestili. Bilo nam je potrebno oko sat vremena da dođemo do igrališta. Igralište je bilo ograđeno betonskim zidićem iza kojeg se trebao nalaziti „naš“ balun. Približavajući se igralištu i samoj ogradi događa se vrhunac uzbuđenja, samo jedna je misao u glavi. Da li ćemo vidjet balun gdje smo ga ostavili nakon igre? Pomalo nam ipak djeluje nestvarno ideja da ćemo naći balun i pomišljamo dok se krećemo prema ogradi da nas je naša silna želja prevela žedne preko vode.
Dolazi trenutak istine, ulazimo u krug igrališta i naše oči ugledaše balon koji se nalazi baš tamo gdje smo ga i ostavili. Iako u nama nastaje eksplozija radosti i sreće pomalo nas je strah da je sve to san, da će sve u trenutku nestati ali kada smo ga dodirnuli više nije bilo dileme, pravi je. U tim trenutcima nismo ni pomišljali da bi balun trebali vratiti pravom vlasniku. Prevelika je bila želja i ljubav prema balunu da bi na takvo nešto pomišljali. Povratak kući i pješačenje nazad sada je bilo pravo uživanje, sad smo već sanjali naše dječje utakmice na ledinama s ekipom i pravim kožnim balunom. Za sve nas u zaseoku to je događaj sezone i bezgranično smo uživali. Utakmice su bile još češće svaki trenutak se koristio za igru. Samo je bilo potrebno poviknuti „Ajmo na baluna“ i za trenutak bi svi bili na guvnu spremni za igru „Na male branke“.
Nakon nekog vremena kod nas dolazi u posjetu tetka i tetak i mi se dječji naivno hvalimo kako smo pronašli balun iz Strmendoca niti ne pomišljajući da bi to moglo biti ujedno i kraj naše prelijepe priče, igre s pravim balonom od kože. Čuvši našu priču tetak nam kaže: „Balun se mora vratiti u Strmendolac“ . Nakon što smo čuli presudu nismo u stanju ništa reći. Stojimo u šoku ukipljeni i pogledom tražimo majčino lice, tražimo njenu reakciju na presudu: „Ajde donesite balun i dajte tetku da ga vrati“ kaže majka. Iako u šoku i nevjerici pokrećemo se jer majčina riječ se bespogovorno izvršava. Tuga i šok vlada, kao da nam je cijela obitelj nestala, osjećaj je nakon što smo ostali bez baluna. Dugo nam je trebalo da prebolimo i zaboravimo taj veliki gubitaka. Još nam je duže bilo potrebno da oprostimo tetku što nam je „ukrao“ balun.

MOJOJ MAJCI

Doktor je upita:

– Mare, što si radila u životu, čime si se bavila?

Ona mu odgovori:

– Doktore, radila sam sve i svašta, samo što još nisam traktor nosila na sebi.

Kada pogleda iza sebe zna kazati:

– Dođe mi da se ubijem kad se sjetim koliko mi je bilo teško i kroz što sam sve prolazila.

To je moja majka! Majka puna topline i nesebične ljubavi. Majka kao i mnoge majke koje su živjele nesebično se dajući. Svojom toplinom i ljubavlju su grlile i ljubile  svoju djecu. Težak život je iza njih, na putu kroz život su nosile vjeru i ljubav. Vjera im  je pomagala da ljubav mogu darovati svojoj djeci. Koliko je ljubav velika i moćna to najbolje znaju majke. Bog je ženi podario ljubav, a čovjeku snagu. I snaga i ljubav su potrebni da se svijet izgrađuje i mijenja no nažalost snaga se zna zloupotrebljavati da bi čovjek sam sa sobom razriješio neke svoje nedoumice. Prije svega mučilo ga je pitanje tko je gazda u kući, pa je to dokazivao snagom. Majka svoju ljubav nije rasipala već je ljubavlju hranila svoju djecu. Svoj život je podredila malom djetešcu, još od onog trenutka kada je po prvi puta zaigralo u njenoj utrobi.  Iako je pupčana  vrpca prekinuta po porodu, vrpca ljubavi ostala je za života. Iako su majke ponižavane i gažene, živjelo život bez prava i pravila, život teškog fizičkog rada,
nikada se nisu žalile ni protestirale, samo su još više ljubila.  Ljubav kojom je ljubila svoju obitelj  bila njena snaga, njeno oružje. Ljubav je moćno oružje koje se u današnje vrijeme gazi, omalovažava i ponižava, svjesno, od krugova koji vladaju materijom i novcem jer tada imaju zagarantiran put ka uspjehu, ka bezvrijednosti. Danas se „prodaje magla“ da ništa nije trajno ni vrijedno pa s tom filozofijom života ukazuju da ni brak, ni majčinstvo, ni ljubav nisu trajne vrijednosti, nisu vrijednosti zbog kojih se isplati žrtvovati za djecu i obitelj. Za sve postoji instant zamjena, postoje ustanove, tete u vrtićima, „baby siterice“. Očevi postaju majke, jer žena mora biti samostalna. Grijeh je „sjediti“ kod kuće i odgajati svoju djecu. Sve se na ovom svijetu može promijeniti i zamijeniti samo majka i njena ljubav nema nikakve alternative. Majka ne rađa monstrume ni silovatelje, ne rađa ni teroriste, ali dijete bez majčinske ljubavi je siguran recept da ono krene cestama zla. Danas nam se događaju strašne stvari. Terorizam za koji svijet nema pravog lijeka jer je previše djece krenulo stazama bez povratka. Zapitajmo se  jesu li su stvarni krivci sami teroristi  ili oni koji su u trci za profitom doveli do situacije da mnoga djeca u svijetu žive na ulici, da ih oblikuje ulica i zakon jačeg umjesto da odrastaju u krugu obitelji uz majčinsku ljubav. Svakodnevni smo svjedoci užasa i tuge, slušamo stručnjake za sigurnost koji nam nude nadu da će pobijediti i zauzdati zlo. Varaju se i „lažu“ jer samo majka sa svojom bez sebičnom ljubavi liječi sve zlo . Majka koja ne pita, ne prosvjeduje, ne kuka već ljubi bezgranično, onako kako nas je Isus naučio ljubiti. Snagom ljubavi koju je podario ovom svijetu za njegovo iskupljenje.
Sjetimo se majčinske ljubavi koja je stala ispred puške da bi zaštitila svoje sinove. Strepnje s kojom su živjele čekajući svoje sinove da se vrate kući s ratišta. Mnogi se nisu vratili, ali majke još vijek čekaju susret. Ljube Križ koji nose u nadi vječnog sastanka sa svojim ratnicima. Nisu žalile ni kukale samo su ljubile to je njihova snaga, njihov život pun ljubavi.
Snagu ljubavi koju nam majka daje ali i bol s kojom živimo nakon smrti i gubitka tog eliksira života zorno govori u stihu moje supruge nakon gubitka majke Amalije Kolarić – Ljubice.

Nikad više

Nikad više, tvoje oči
nikad više, tvoji dodiri
nikad više, tvoj miris
i blage riječi.

Ostaje mi samo sjećanje
na tvoj pogled,
kretnje i glas.

Njegujem svaku tvoju boru,
savjet i osmjeh.

Držim glavu gore
kako bi ti htjela.
I ne plačem puno.
Samo pokoja suza
u mom oku.

To što te fizički više nema
samo je bol.
Bol koju ću zauvijek nositi
u grudima svojim.

Najteže od svega
je ne dijeliti stvarnost s tobom.
Ne dijeliti planove za budućnost.

Teško je bez povjerenja i razumijevanja
koje nas je pratilo kroz život.

Tvojim odlaskom u nebo
nisam izgubila samo majku.
Ostala sam bez životne podrške
i bez najbolje prijateljice.

Stihove napisala: Renata Klarić

Ovo je dar mojoj Mari Klarić – Delićuši za ljubav koju mi je darovala, kojom me hranila, mojoj majci i majkama čitavog svijeta. Hvala na ti životu koji si mi dala i svu ljubav koju si utkala u mene.

UNICEF – Čuvari djetinjsta

Prilikom posjeta Muzeju realnosti koji je upriličen povodom 70. godišnjice djelovanja UNICEF-a u prostorima Muzeja iluzija zapitao sam se koliko je današnji čovjek spreman pogledati istinu u oči, samog sebe upitati dali sam ja  dobar čovjek, dali mogu nekom pomoći?  Nasuprot naše stvarnosti, na ulicama gdje se događa neviđena trka i gužva, ulaskom u prostorije muzeja dobijamo sasvim drugačiju sliku i dimenziju čovjeka i života koji se odvija dovoljno daleko od nas. Dovoljno daleko da bi bez grižnje savjesti mogli ispeglati i posljednju karticu  da bi nam “uspio” Božić. Božić je mnogima odavno izgubio smisao obiteljskog duženja, pomaganja ljudima u nevolji. Sve se svodi na lažnu svjetlost i bliješteća neonska svijetla, raspamećenu trku po centrima, kupovanju darova za koje se svake godine sve više i više izdvaja. Koliko potrošiti, dali su pokloni dovoljno skupi, to su problemi  koje danas ljudima  zadaju velike probleme i zbog kojih ne mogu uživati u Božiću već se u pravilu odmaraju od Božića.
Malim crnim dečkima i curama potrebno je tako malo. Oni ne traže poklone, ne zahtijevaju pomoć. Oni traže pravo na ŽIVOT. Njima samo MALO treba. Budi i ti čuvar njihova djetinjstva.

Čuvari djetinjstva su zajednica dobrih ljudi koji svojim redovitim donacijama pomažu UNICEF-u osigurati uvjete za uspješno ostvarivanje dječjih prava, njihovu zaštitu, zdravlje, jednakost i obrazovanje. Zahvaljujući njihovoj podršci UNICEF može provoditi važne aktivnosti za bolje životne uvjete djece, ali i u najbržem roku pružiti humanitarnu pomoć djeci u kriznim situacijama u Hrvatskoj i svijetu. Čuvari djetinjstva potvrđuju ideju da svako dijete ima pravo na zdravo, sigurno i bezbrižno djetinjstvo i iz dana u dan poboljšavaju realnost tisuća djece, osiguravajući im bolju budućnost.

 

 

 

 

 

 

 

 

Hrvatska – Argentina

Prije velikih utakmica velika je doza nestrpljenja i pozitivne sportske nervoze. Navijači su skloni pretjerivanju u prognoziranju ishoda, pobjeda je sigurna samo je pitane kako ćemo do ne doći. Trener i igrači spremaju taktiku i recept za pobjedu dok su novinari tu da sve skupa povežu u jednu lijepu priču s happy end-om.
Tijekom trodnevnog natjecanja psihofizička pražnjenja su enormna no kada se priča odvija po planu onda to nije problem. Spremajući se za zadnji dan kada nam je za pobjedu potrebno još samo malo strpljenja i jedna pobjeda onda je uzbuđenje još veće, adrenalin buja u nama ne da nam mira. Pripremio sam video tehniku da uhvatim trenutak povijesti za nas, no uhvatio sam trenutak povijesti za Argentince
Poslije svega ostaje žal i pitanje zašto smo izgubili. To je normalna reakcija jer se natječu dvije ekipe i svaka želi pobjedu. U ovoj priči ekipa Argentine je vjerojatno više željela pobjedu mada je neupitno raspravljati o tome dali su naši momci željeli pobjedu. Ipak čovjek više pojede kada je gladniji, a kad je u pitanju sportska glad onda su Argentinci dobrano pregladnjeli. Bili im je potrebno pet pokušaja da bi bili pobjednici, četiri puta su gubili finala Davis cupa, dok smo mi jednom nastupili prije ovog finala i bili pobjednici Davis cupa. Činjenica da smo u polufinalu nastupili protiv Amerikanaca na njihovu terenu, izgubili također prva dva meča i napravili preokret za pobjedu protiv teniske super velesile je veličanstven trenutak koji je zapisan u povijesti našeg sporta. 
Ostaje žal za pobjedom, za koju nam je nedostajalo samo malo koncentracije i odvažnosti pošto je protivnik tako rekuć bio na konopcima. No nemojmo biti neskromni i finale je ogroman uspjeh. Samo se sjetimo naših košarkaša kada su harali svjetskom košarkom. Koliko bi sada dali da igramo finale, kada već dugo ne znamo ni za kakav uspjeh i kada nas samo sitnice dijele od uspjeha i pobjedničkih staza.
Mislim da smo poraz doživjeli na drugom polju, polju marketinga i promocije naših ljepota. Ne znam dali je slika koju smo mi gledali išla u svijet, ali ako je, onda možemo biti tužni. Možemo samo zamišljati kolika je gledanost u svijetu bila. Da smo tijekom svakog trenutka, kada su igrači bili na odmarali između gemova, predstavili našu kulturnu i prirodnu baštinu putem fotografija. U tim trenutcima bi fotografije naših bisera bile u mnogim domovima u svijetu. Promidžba nemjerljiva u bilo kakvoj valuti.


CRNO BIJELI SVIJET

Živimo u vremenu kada je stresnih i bolnih situacija sve više. Možemo pratiti i putem medija kako se svakim danom otvara sve više ratnih žarišta koja za sobom povlače još više patnje. Nažalost nekog dugoročnog rješenja se ne nazire pa je za očekivati još više nasilja. Veliki igrači u ratnim igrama previše ne mare za čovjeka i njegovu patnju, jer su im mnogo važniji interesi zbog kojih su i ušli u igru. U takvim situacijama cijele obitelji pokušavaju spasiti goli život bježeći s ratnih žarišta. U potrazi za životom i mirnim snom svoje djece odlučuju se na neizvjesna putovanja. Sa šakom dolara, zavežljajem u ruci, bosonogi i umorni stižu na prostor Europe u nadi da su spašeni. Tu ih dočekuje hladnoća zapada i birokratske škare. Postaju problem, a ne ljudi koji samo traže šansu za život i pravo na bolju budućnost svoje djece. Mi smo nedavno proživjeli borbu za opstanak  pa dobro znamo i osjećamo bol i patnju koju taj narod proživljava. Zemlje EU-a grčevito brane svoje teritorij i svoje budžete od tih „odrpanaca i beskućnika“ nudeći im logore i getoizaciju. Opravdanja za svoje poteze nalaze u objašnjenjima da su to u većini slučajeva ekonomski migranti. Podižu se žičane ograde sve u svrhu sigurnosti svojih građana. Sve to se događa u vremenima kada se u Europi mnogi zalažu za prava čovjeka i za dostojanstvo življenja. Izbjegličke sudbine nas podsjećaju na biblijsku priču o siromahu Lazaru koji je tražio samo koricu kruha ispred bogataševe kuće da se najede, ali ga bogataš nije nahranio jer je bio „odrpanac i beskućnik“ i kao takav nije bio vrijedan.

Licemjerje koje pokazuje većina zapada boli kada se zna da su velika bogatstva stekli upravo na tim prostorima crpeći prirodna bogatstva još od vremena dok su vladali tim prostorima kao kolonijalne sile.

Strah

Ljudi moji idu izbori, dan kada biramo i odabiramo tko će vodit Hrvatsku. Vjerojatno da će u nedjelju biti i onih koji neće izići i dati nekom svoj glas. Ništa čudno nakon što smo u ovih 25 godina slušali što su nam govorili  i obećavali, a nisu ispunili. Stara izreka “Obećanje ludom radovanje” najbolje može dočarati kampanje uoči izbora. Kada čovjek sluša i prati sve te priče i obećanja koja se daju stvarno dolazi u zabludu i pomisli da u tom ima nešto, da čovjek zna što govori i kako do tog doći. No, nažalost poslije svakih izbora se odvija neka nova priča. a politička klika koja dobije povjerenje “naivaca” nažalost ustanovi da se jednostavno ne sjeća da su oni nešto obećali. U kampanji je jedan od najboljih recepata  kako zadobiti glas birača tako da biračko tijelo podsjeti što ih čeka,  ako njima ne daju glas. Pa ćemo tako upasti u debelu krizu kao što kaže jedan od njih. Poskupjeti će nam krediti, ne državi već nama jadnicima koji nećemo moći vraćati kredite. Poskupjeti će nam i prijevoz, struja i sve komunalije. Kada čuješ takovu perspektivu kako ne dati baš njima glas, jer baš oni znaju kako izbjeći tako tužnu sudbinu.

Nove snage su u još gorem stanju kada su u pitanju obećanja. U kampanji čak i ovjere dokument u kojem kategorički tvrde da ih vlast ne zanima i da će samo bdjeti nad sudbinom voljenog naroda. Nakon izbora se  potroši mjesec-dva dok se usuglase kome će koja stolica pripasti. Nije baš jednostavno sjesti u stolicu i utvrditi da ih baš ta stolica žulja i k tome na takvoj stolici prosjediti četiri  godine.  Bilo je tu još nekih obećanja u svezi sirotinjske crkavice koju primaju za naknadu što su svoje vrijeme stavili na raspolaganje napaćenom narodu. Poslije  su ustanovili da je taj rez nemoguće  izvesti, da je crkavica premala da bi je još dodatno smanjivali . Sad možemo samo promisliti što bi se dogodilo s obiteljima naših dobrotvora kada bi se takav pokušaj proveo u djelo.  Kako bi oni uspijevali servisirati svoja kreditna zaduženja.                                                                       Poneki koji se bolje razumiju u računanje čak pokušaju još dodatno objasniti koliko smo dodatno zaduženi. Sad kada su cifre naših zaduživanja ogromne, a koje su izveli neki tamo prije njih koji se nisu baš najbolje razumjeli u račun, moramo svaku minutu činit ispravne poteze da bi se izvukli iz kataklizme koja nas očekuje ako slučajno damo glas onima koji nisu sposobni da to odrade. Pazi moj naivni narode nije sve zlato što sja. Pazi kome ćeš dati svoj glas. Damo li glas ljudima koji nisu kapacitet da nam kola izvuku iz blata, neće oni biti krivi već mi.

Ima još jedna narodna: “Dobar je strah kome ga je Bog dao.”

KOLIKO VRIJEDI LJUDSKI ŽIVOT ?

 

…pitanje za milijun dolara na koje će sto osoba ponuditi sto različiti odgovora, samo je bitno kakve prioritete ljudi danas postavljaju pred sebe.

Kolovoz, vrijeme odlaska na odmor, tako da mnogi razmišljaju kako doći do svog mjesta i ne žele previše umarati moždane vijuge njima nebitnim pitanjima.

Nažalost, današnjica nam je protkana opasnostima povezanima s terorističkim napadima kojih smo svjedoci zadnjih mjeseci. Još uvijek živimo u uvjerenju da se to događa negdje drugdje i da i nismo u opasnosti. No, kada pogledamo s kakvim različitima varijantama teroristi udaraju, ne možemo mirno spavati, jer nam niti jedna služba ne može više garantirati sigurnost na ulicama i trgovima!

Kod prvih napada bili smo osupnuti žestinom kojom su udarili na običan narod u srcu Europe. Tada smo svi suosjećali sa žrtvama i nismo mogli biti svjesni da će to biti naša sutrašnjica, dio našeg života. Takve prizore smo do sada gledali samo na vijestima i koje su se događale tamo negdje daleko, i bile su pomalo nestvarne. Sve je imalo izgled crtanih filmova koje danas naša djeca gledaju, a koji su prepuni nasilja. Manje-više smo svi ostajali bez reakcije, jer se to događalo negdje, gdje ljudski život vrijedi manje, gdje postoje ljudi „drugog reda“.

Sad, kada se nasilje događa tu, pokraj nas, postajemo svjesni da nisu u pitanju loši crtići već zbilja s kojom se već polagano uhodavamo i pripremamo na “suživot”. Hoće li taj suživot biti poguban toliko da ćemo i mi postati ljudi manje vrijednosti ? Hoćemo li postati ljudi „drugog reda“ ?

I, je li nam to Bog postavio kušnju, da nas pouči da smo svi isti, i da nema ljudi „drugog reda“ ? I, da se sve na Zemlji, bez obzira koliko udaljeno od nas, događa i nama?

Moramo li to usvojiti na teži način???

HRVATSKA JE SPORTSKA VELESILA

Hrvatska sportska velesila Naoko se čini da je informacija za žuti tisak. Poznato je da smo vrlo uspješni u momčadskim sportovima, nogomet, košarka, rukomet i  vaterpolo, to su naše uzdanice  gdje imamo kontinuitet u osvajanju medalja. Uspjes su se vezani i za pojedince, uz potporu i logistiku cijele obitelji. Možemo se posjetiti pojedinaca u boksu, tenisu, streličarskim sportovima. Nije bilo konstante već se svodilo na pojedinačne uspjehe. Kada su neki sportovi u pitanju bili smo samo prolaznici, poneki bljesak i to je to. U zadnjih 15 – tak godina se odvija čudna i lijepa priča posebno kad je u pitanju kraljica sportova. Dugo godina smo se tješili kako smo i mi osvojili medalju, broncu Branka Zorka. Nešto više od toga je bila znanstvena fantastika. Put u visoko društvo je trasirala obitelj Kostelić, Janica i Ivica na čelu s Antom Kostelićem koji su nam pokazali kako se ulazi među najbolje i ostaje u visokom društvu ravnopravno s ostatkom kreme bez kompleksa. Atletika je bila nemoguća misija sve dok se nisu pojavile na hrvatskom nebu zvijezde zlatnog sjaja Blanka Vlašić i Sandra Perković koje su već sada ostavile dubok trag i pokorile kompletnu svjetsku konkurenciju. Rad i samoodricanje osnova su uspjeha. Lijepo je vidjeti da tu nije kraj, da se priča nastavlja s novim snagama koje također imaju potencijal za same vrhove, visašica Ana Šimić , bacačica koplja Sara Kolak koja je na netom završenom prvenstvu Europe u atletici osvojila brončanu medalju. Bacač kugle Stipe Žunić koji se plasirao se u finale također postaje konstanta, a ne kratkotrajan bljesak. Još su tu bili u vrhu i bacač kugle Edis Elkasević koji je ujedno i trener Sandri Perković, , Ivana Brkljačić finalistica svjetskog prvenstava i olimpijskih igara koja je nažalost morala je svoju karijeru prekinuti zbog problema s ozljedama. Znači nije u pitanju poneki bljesak nego je u pitanju kvalitetan rad na duže staze. U naše uspješne pojedince ćemo spomenuti Filipa Udea gimnastičara osvajača četiri srebrene medalje. Samo da napomenem da smo gimnastiku pratili samo na tv ekranima i da su vrhovi u pravilu bili rezervirani za gimnastičare Kine. Završit ćemo s taekwondo kraljicama, sestrama Zaninović i Martinom Zupčić koje zajedno nižu uspjehe kao na tekućoj vrpci. U svakom slučaju postajemo sportska sila ne samo u momčadskim sportovima već smo postali krema sporta i u pojedinačnim sportovima. Hrvatska je sportska velesila.