Tag Archive : #osijek

NEVIDLJIVI GOL

Svakom ditetu Zagore  bija je san otić na Poljud. To je posebn dan koji se čeka i planira. Prije same utakmice tribalo se pripremit, kako se pribacit, kad ima autobus, s kojim se autobusom vratit.

Svaka utakmica je imala svoje čari, na utakmicu se dolazilo pogledat majstorije velikoga doktura od baluna, Blaža Sliškovića, koje su se pamtile i pripričavale. To je vuklo ka magnet i to se nije moglo nikakvim novcima platit.

Ja i rođak smo odlučili krenuli na utakmicu s Osijekom, a vatra uzbuđenja je gorila već s nedjeljnim buđenjem. Čekanje se odužilo, svaka minuta je bila ka godina, da bi posin ručku krenuli autobusom. Ulaskom u autobus popustila je nervoza i već smo u mislima bili na Poljudu. Dolaskom u Split krećemo priko rive i Marmontovom ulicom do Starog placa. Temperatura se počela osjetnije dizati među navijačkim pukom koji se prikuplja i u grupama polazija na Poljud.

Uzbuđeni navijačkim šušurom noge ubrzaju, srce počinje jače tuć, nestrpljivo čekamo ulazak u grotlo Poljuda.

Ugođaj nakon ulaska na stadion je praznik za naše oči. S nestrpljenjem iščekujemo početak utakmice. Rezultat nije u pitanju, mnogi na bodove u Splitu nisu računali, ali gol triba dat. Nekako se utakmica zakotrljala, a atmosfera se uklopila u pomalo mlaku utakmicu. Gosti iz Osijeka su igrali oprezno, više su brinuli kako sačuvati svoj gol. U takvim utakmicama navijački  ambijent je zanimljiviji pa se prati i događanje na tribinama. U jednom takvom trenutku nakon završetka jedne akcije i čekanja kad će vratar Osijeka dobit balun od sakupljača iza gola, pogledi su usmjereni na sjever, na Torcidu.

Dok pogled luta tribinom odjednom navijački huk nas vraća u stvarnost. Pogled na travnjak nas pomalo ostavlja u čudu. Vidimo vratara Osijeka kako pokušava uvatit balun koji ulazi u gol. Odjednom nikom nije bilo jasno šta se desilo i kako je vratar sam sebi da gol. Utakmica se završila ali niko nije zna šta se dogodilo. Svi smo po povratku kući s nestrpljenjem iščekivani sportski pregled i rješenje zagonetke.

Edo Pezzi je radija pregled s utakmice i sam je naglasija kako je osta zakinut za gol. Ipak kamere su pratile utakmicu i rješile enigmu.

Nakon što je napad Hajduka završija neuspješno, udarcem pored gola, vratar Osijeka je iščekiva povratak baluna od skupljača iza gola.

Momčadi su zauzimale početne formacije na terenu, a samo je jedna osa neumorno zujala po terenu i uvik bila spremna za ubod, bija je to napadač Hajduka Zlatko Vujović . Nakon što je vratar Osijeka prmija balun, u naizgled ležernoj atmosferi, balun je doda do svog beka i njegov pogled je odluta na tribine.

U tom trenutku Hajdukova osa Vujović se sprintom zaletija prema beku koji bez razmišljanja balun ponovno vraća svom vrataru.

Balun prolazi vrataru kroz noge, kojem je pogled još na tribini,  kotrljajući se prema gol crti. Jedan manji dio publike koji je ipak pratija događanje na trenu, započeja je urnebesno navijat. U tim trenucima se vratar budi iz sna, osvrće se oko sebe i spazi balun, potrči da spasi gol, međutim prekasno je dobija signal sa tribina. Tako je postignut gol koji većina navijača nije uživo vidila, a Hajduk je upisa bodove u srazu s još jednom malom momčadi.

Hajdok je pobjedija Osijeka 3:0

 

HŽV – MA BIĆEMO DIKOD I MI PRVACI

Čitam osvrt novinara Slobodne na prodaju i hvalospjeve o Velikom hajduku. Dali sve skupa postaje tužna priča s lošim završetkom. Postaje li sve jedna velika fatamorgana?
Borimo se s vjetrenjačama i uporno smo uvjereni u tešku zavjeru. Sve skupa postaje otužno lutanje i traženje pravog puta. Čas se okrećemo našoj dici čas bi kupili štogot dođe pod ruku. Naravno za sve postoji i novinarska struka koja je poželjna da amenuje i druka za vlastodršce. Pa tako čitam tekst o dobrim poslovima u kontekstu prodaje Josipa Radoševića.  Naravno sve je umotano i upakirani u celofan.Dobar potez je zarada 4 000 000 eura. Da to je odlična vijest. Na kraju teksta piše: “Ako Radošević nije baš do kraja donio iskorak kakav se priželjkivao, bio je to dobar poslovni potez. Uzmi za 400, prodaj za 800. Neka svatko bude takav.”
Ako je to obrazac za prvaka onda pod hitno moramo napravit redizajn HNL-a i razdjelit ga na četri djela. Vjerojatno bi Hajduk posta prvak u Dalmaciji. Nedavno je otišla ekipa koja je krenula putem ozdravljenja i sad je više nema jer su dobili košaricu zbog lošeg posla i sad je krenula nova garnitura koja prekršaja sukno i čisti kukolj. U tom poslu je ponovno bilo kao na kolodvoru. Poslani su vani oni koji nisu za Hajduka a dovedene zamjene. Samo niko se nije sitija zaminit trenera, ma ima vrimena, nemožeš tek tako smijeniti trenera mora minimalno imat 2 do 3 poraza da bi se takav potez opravda jer ruku na srce i njega dovedoše ovi mudraci s zapada.
E ćaća, ćaća nikako se sitit kad smo zadnji put bili prvaci. Ma nema veze pitaćemo stričeka Googla.

ZALIPIJA SAN ZA HAJDUKA

 

 

Još ka mali zagriza san za Hajduka. Bila je to jedna od najtužniji noći u povijesti Majstora s mora, kada se igrala utakmica u Splitu  kontra Hamburger SF. Bila je to jedna od onih utakmica koja se prepričava još dugo, s kolina na kolino, s uzdasima kada se prisjetimo šansi i gafova Bore Primorca, glavnog tragičara. Kada se prisjetimo prilike koja nam je curila kroz prste protiv jedne od najjači momčadi tog vrimena. Utakmicu sam gledao u susjedstvu na malom televizoru u napetoj atmosferi di su stariji skakali i sovali svako malo. Nije mi bilo jasno skroz naskroz natjecanje ali kako je utakmica odmicala i kako se atmosfera u maloj kužinici užegla do usijanja tako se taj oganj prinija i na mene i svakom minutom sve sam više osjeća uzbuđenje koje se u meni rađalo a koje se nije dalo opisat ričima. 

Bilo je to dugih 90 minuta tijekom kojih sam zalipija za Hajduka i nije bilo više pomoći. Od tad sam  jedva čeka trenutak kada će se putem radija javiti spiker i prinositi utakmicu Hajduka. Bila je to bolest kojoj nije bilo likarije, za koju je doktur moga pripisat samo jedan lik. 

Otić u Split, na utaknicu Hajduka.

Tu likarija sam s nestrpljenjem čeka. Kad će doć taj dan? Sve one dane prikovan uz radio slušajuć prijenose ne mogu se usporedit sa samom pomisli odlaska na Poljud. Dan odlaska na Poljud se dogodija u lito 1983 godine prid sam kraj prvenstva, 2 kola prije kraja, kada je dolazija Partizan iz Beograda u uzbudljivoj utrci za prvaka.  Hajduk, Dinamo i Partizan su bili u ravnopravnoj trci za prvaka i svaki gol i bod su bili važni u odlučivanju ko će bit prvak. Evo i ko je igra za Hajduka na toj za mene povjesnoj utakmici.

 

HAJDUK – PARTIZAN

Split, 19.06.1983.

Strijelc:

Zoran  Vujović – 1 minuta

Početni sastav: Zoran Simović,  Zoran Jelikić,  Branko Miljuš,  Nikica Cukrov,  Boro Primorac,  Vedran Rožić,  Zlatko Vujović,  Dragutin Ćelić,  Zoran Vujović,  Nenad Šalov,  Dušan Pešić

Ušao:  Zdenko Adamović            

Izašao:  Dušan Pešić

 

 

U sklopu odlaska na more kod stric Duje u Split, na Brda, ima se dogodit za mene najvažniji događaj na svitu, odlazak na utakmicu na Poljud i prvi put vidit uživo svog Hajduka. Utakmica na Poljudu je za mene značila litovanje za pamćenje. Uvertira tog derbija odvijala se u susjedstvu, između Splita i Čelika iz Zenice, koji su igrali odlučujuću utakmicu za ulazak u Prvi ligu. Tog dana od jutarnjih sati Solinskom su se slivale kolone automobila s Hajdukovim zastavama i navijački puk se prikuplja za večernju utakmicu. Sunce je od ranog jutra pržilo, zvizdan je kroz podne sve primora na povlačenje u debeli lad i gašenje žeđi velikim količinama  piva. Posljepodnevna žega nije popuštala samo se svakin trenutkon temperatura još više dizala. Ekipe su pripremale bile lancune, piturali i pisali po njima čitavi dan.  I mlado i staro nije bilo imuno na utakmicu i šušur koji se osjeća na svakom kantunu. Sirene nisu dale mira nikom, pripremalo se na svim frontovima. Osjetivši svu tu silinu emocija, žege i napetosti koja je vladala na ulicama, nisam moga dočekat trenutak kad ćemo poć put Poljuda. Stvara se poseban ugođaj iščekujući utakmicu.

Temperatura koja se u meni dizala svakim trenom nije mi dala mira.  Cili taj urnebes koji se odvija na Brdima, nije mi bilo lako izdržat. Utakmica je počimala u 19 sati. Pošli smo iz Neslanovca oko 16  sata i tog trena za mene je počela “operacija Poljud”.  Najbitnije mi je bilo da smo krenili. Ne znajući koliko ima pješačit do stadiona ubrzo sam posta znatiželjan pitajući kada ćemo doći, di je Poljud. Na to bi od brata, koji me vodija na utkmicu, dobija odgovor da ima još malo. Taj odgovor mi nije bilo lako čut ali ipak se krećemo pa ćemo već stić. Nakon po ure i dolaska do Prometovi garaža uzbuđenje još više reste, bili barjaci izviru  sa svi strana, temperatura na vrućem asvaltu se još više diže.  Još uvik ništa od Poljuda, počinjen grintat. Uzbuđenje koje u meni vlada je razarjuće, borin se sam sa sobon jer nemogu dočekati trenutak kada ću ugledat stadion. Pješačenje koje se odužilo ubija ali želja za Hajdukom i Poljudom je tolika da ni žeđ ni vrućina ne prestavljaju nikakvu prepreku jer  od velikog uzbuđenje ne osjećam ništa. Ugledavši reflektore, srce oće da iskoči, nemogu virovat da sam stiga blizu Poljuda ali brzo me brat ladi, kaže da je to Splitov stadion . Informacija ubija ali kratkog je daha, već se ponovo palin i Poljud počinjan sanjat, tako blizu a nikako ga vidit.

Već sad se sa svi strana slivaju kolone navijača, pisma sa svi strana, autosirene rade punom parom, stižu Zadrani, Šibenčani, Imoćani, Sinjani, Hercegovina se spustila cila. Stižu navijači iz svakog kutka sa svakakvin prijevozom, autobusima, tamićima, autima svi marka i registracija. Užareno posljepodne polagano prolazi, sunce je palo, pa je zvizdan popustija ali sparina i isijavanje topline na vrućem asvaltu ne popušta.

Gužve su sve veće i sami taj ugođaj mi govori da smo blizu. Uzbuđenje doživljava vrhunac kada ugledam krovište Poljudske ljepotice. Blizu smo i gužve su ogromne, silna rjeka navijača se kreće samo u jednom pravcu. Osjećaj sriće kada sam po prvi puta ugleda Poljud u svoj svojoj veličini je trenutak koji se ne zaboravlja. Pješačenje od Neslanovca, na Brdima, do Poljuda, u trenutku sam pospremija u povjest a sam pogled na stadion doslovno me baca u trans, u agoniju. Kada ću uć na stadion, na sjever. To je već bija problem. Sva sila navijača se već nalazila isprid ulaza, dva sata prije početka utakmice.  Navijački huk koji je vladao prostorom oko Poljuda na mene je djelova opijajuće. San postaje java, tu sam isprid Poljuda, još samo triba uć unutra i po prvi put vidit uživo Blaža Sliškovića – Doktura od baluna, braću Vujoviće, Gudelja, osjetit sve ono što san do sad moga samo čut priko radija.  Prid menon je ostvarenje sna i emocije koja vridi milijun dolara.

Ući na stadion je bija sljedeći korak. Na svaki ulaz sjevera natiskalo se nekoliko stotina navijača, koji se gibaju kao u transu, uz pismu i žamor. Sve to me privlači jače od magneta, ulazim u gužvu s namjerom da se provučem što bliže ulazu i da što prija uđen kad se otvore vrata. Provlačin se kroz masu, migoljeći doslovno centimetar po centimetar.  Silna želja neda mi mira, moran naprid,  moran što prija uć na stadion. Mnoštvo navjača sve više strvara pritisak prema vratima, koja su još uvik zatvorena.  Provlačeći se u želji da se šta više približin ogradi, nisam moga ni pomislit da mogu upasti u klopku,  da me silna navijačka masa može zgaziti ka mrava. Pritisak prema ulazu ne popušta već i dalje traje „navijački ples“ pred ulazom.  Nalazeći se prid ogradon sve teže sam održava svoju poziciju pod pritiskom navijački naguravanja. Posta san svjestan ozbiljnosti situacije i stvarne mogućnosti da me navijačka masa “protra kroz režetke”.   Nemoć i stra, koji san osjetija u trenutku su izbrisali cilu priču do tada. Od tog navijačkog boruča koji se steza oko mene, spasila me činjenica da sam se naša isprid čovika koji me svojim rukama čuva od najgoreg, koji je zadnjim snagama uspjeva izdržat svu silinu navijačkog ludila.

Nakon nekih 15 – tak minuta otvorila su se vrata i pritisak je popustija, počelo se ulaziti. Trenutke užasa koje sam prolazija zaboravija san onog trena kada san  koraknija u unutrašnjost Poljudske ljepotice, koja me svojim izgledom ponovno vratila u stanje „ludila“. Trenutak prvoga pogled na Poljudsku ljepoticu me opčinija. Osjećaji i emocije koji su tim trenutcima vladali u meni ne mogu se izreći. Osjetivši navijački huk tu pored sebe blokirali su me, u tin trenutcima nalazija san se na posebnoj planeti.  Pogled na teran, na svo šarenilo navijačkog puka, sve to je djelovalo kao bajka, još uvik ne virujuć da je sve to stvarnost. Ipak ubrzo nakon izlaska igrača na zagrijavanje sve poprima dimenziju više. Sad već isprid sebe vidim igrače, vidim svoga Hajduka. Sve to sad prilazi  u stvarnost i sama utakmica samo što nije počela. Silina navijačkog huka žari i pali, sve gori, sa svi strana zastave vijore.

Utakmica sama je ostala u sjeni kompletnoga navijačkoga “ludila”, kazališta koje triba doživit i osjetit. To silno uzbuđenje koje vlada tokom 90 minuta bitke za jedan balun više u protivničkoj mriži je poseban doživljaj. Sama utakmica koja se odigrala, mogla se  sažet u prvi petnaestak minuta i odigrala se meni prid očima. Zoran Vujović je da go u prvoj minuti na branku isprid sjeverne tribine.

Onog dana kada san prvi put ugleda utakmicu na televiziju protiv Hamburgera inficira san se virusom a danom kad sam kročija na utakmicu u poljudsko grotlo doživotno san obolija od teške zarazne bolesti, od koje nema izličenja, s njom umireš.  Patnje su zagarantirane.

BILI TIĆI

Još jedan Bili tić je izletio iz gnijezda. Lorenco Šimić je otišao u Sampdoriju. Još jedan mladić koji je ostvario svoj san, obući Bili dres i zaigrati u grotlu Poljuda. Danas je drugo vrime pa tići vrlo mladi odoše u svit i to je cijena sveukupnog načina filozofije današnjeg poretka. Ni prvi ni zadnji, nitko više ne razbija glavu, bitno je da se pozitivno posluje. Napokon dolaze dani da se počelo poslovati po principu koliko para toliko i muzike, a muzike poodavno nema. No reklo bi se: “Ipak se kreće”. Ima jedna floskula koja se već dugo vremena pronosi i propagira pa reklo bi se da je postala moto mnogi vladajući struktura na Poljudu. Hajdukova škola za proizvodnju mladih igrača ne valja. Kažu i to kako je nekad za vrijeme zlatnih godina škola bila ono kako triba. Da smo još u bivšoj tvorevini mogli bi povikati Tako je i galamiti da stvorimo dobru atmosferu. Kada površno pogledamo sve skupa činit ćemo fintu ka da se dobro razumijmo i da se slažemo s tom floskulom, na kraju neko uvik mora biti Pedro. Hajdemo sad malo mirnije promišljati i popisati činjenično stanje u zadnji desetak petnaest godina. Koga smo mi to proizveli di smo “robu” transferirali i koliko smo zaradili.

 Srna, Pletikosa, Jelavić, Dva Kalinića, Deranja, Bartulović, Subašić, Vukušića, Sablića, Carevića, Leko, Andrić, Đolonga, Tičinović, Caktaš braća Vučko Mate Bilić, sjetimo se vratara kojima smo tako tekuć hranili cijelu ligu.  Sve su to imena koja u mnogo obećavali a malo dali . Proizvedeni u inkubatoru na Poljudu. Respektabilna momčad po imenima, al ne i po zaradi. Znači nešto se i proizvodilo, izbacivalo iz tog pogona samo kada su doli do stepenice kada prve momčadi nisu dali ono što su mogli.  Za taj pad su odgovorna mnoga  čelništvo kluba koja su u pravilu samo kukali i vrlo malo radili, tražili opravdanje za neznanje i nered u tuđem dvorištu. Mogu reći da se za većinu tih prolaznika može primijeniti i onaj izraz koji su koristili u protivničkom taboru.  Nepravde i sudačkih presuda je bilo i bit će i protiv Hajduka i za Hajduka na račun i preko leđa malih momčadi. Nije to opravdanje za kukanje, sjetimo se samo košarkaškog diva iz susjedstva i njegove borbe protiv europskih velikana i sudačkih presuda pa nam nije  potrebno previše trošiti riječi.  Da su razmišljali o tome kako će sudci svirati kontra mogli su ostati u svlačionici. Da je bilo reda, znanja i sposobnosti onih koji su bili odgovorni za taj dio poslovanja bila bi to cifra od koje bi se mnogima vrtjelo u glavi. Malo sam pobrojio one zvučnije koje sam se trenutno sjetio i svi su bili nositelji u Bilom kolu. Moglo bi se pobrojiti i one koji nisu dobili šansu poput Baturine kojeg je kasnije Hajduk skupo platio da bi ga vratio kad ja dokaza. Puno je ti imena poput Bobana vlaja iz Zagore, Prše koji je ima slabo srce,  “Mali” Modrić je osta mali pa nije moga. Igrači tipa Perišića i Livaje, pa Čop i Andrijašević sve su to igrači za koje je netko utvrdio da imaju dvije lijeve, sjetimo se maloga Bradarića kojeg se prodalo takorekuć za režije, a sad će Rijeka pobrati vrhnje, u pitanju su milijuni EURA.  Koliko bi se moglo nabrajati imena i sudbina dica koji nisu mogli primirisati poljudskoj školjci. Previše,  i uvik se vrhuška branila parolama: “Ne vride.”  ” Nismo mi krivi, škola nam je loša”. Kada bi se netko našao pa pokušao naglas razmišljati dobio bi jezikovu juhu i “bija bi kontra Splita i Ajduka”. Rađalo previše nesposobnih predsjednika, koji su svoju nesposobnost prikrivali galamom i optužbama. To je dobitni recept, uz podobnost naj sigurnija karakteristika za uspješno uvaljivanje u fotelju. Nije mala stvar biti na čelu Ajduka. Koliko se zaradilo prodajom, a koliko je ostalo u Hajdukovoj kasi šoldi za živjet?   Taman da živimo pod infuzijom, da se preživi i mirno spava dok se ne pronađe tko je kriv. mora se naći tko je kriv.  Pun je lakše kad je neko drugi kriv. To je politika koja je vodila Bili brod i svoju nesposobnost uvijek prepisivali na neke druge adrese.To je politika koja je Hajduka takorekuć ostavila kao podstanara u svojoj kući. U Dalmaciji nema velika utjecaja ni suradne Hajduka s klubovima  od Dubrovnika do Zadra. Suradnje je bilo kada je trebalo uzeti mladog i perspektivnog igrača. Sjetimo se trakavice sa Šibenikom i Rukavinom. To je politika zatvoreni vrata. Igrači se daju na posudbi svima samo ne njima, pa su tako Zadar,  Šibenik, Dubrovnik drugoligaši. Da ne spominjemo solinske modre, hit iz Stobreča. Svi ti veliki umovi su Hajduka, kluba koji je na karti Europe bio upisivan masnim slovima, dovezli do povijesnih utakmica za treće mjesto u malom HNL-u. Nadam se da je današnja garnitura na pravom putu, da ih neće smijeniti oni koji “jače” vole Hajduka kad vide da su se kola malo pokrenula, da se počelo zarađivati i da bi se opet moglo štogod ugrabiti. Na kraju bi  bilo bi zanimljivo kad bi se napravila računica koliko se moglo zaraditi u danima tuge i muke, da je bilo sposobnosti i ljubavi prema Biloj boji. Da su igrače prodavali po tržišnim cijenama da mnogi nisu otišli bez ikakve oštete. Sve skupa nije to znanstvena fantastika, otići na mjesec.

Hajduk ima dobru školu samo je menadžment kluba godinama žalostan, nula bodova. Ako su mišljenja da se ne može i nema, prepustite misto ljudima koji znaju i koji imaju stručnost. Nije ljubav prema Hajduku glavna karakteristika koju je potrebno imati za obavljanje bilo kojeg posla. 

Psihologija, psihologij……….

Ako se netko iz psiho struke uhvati u koštac i pokuša analizirati stanje u Hajduku vjerojatno će dobiti zanimljiv uvid u stvarno stanje kluba. Dali će se pronaći rješenje to je već pod velikim upitnikom? Klub u svaku sezonu polazi s velikim optimizmom, uvjereni da su na tragu izlječenja, ali nikako da se izliječe. Do sada su skoro sve varijante za ozdravljenje kluba isprobane. Isprobavalo se trenera i trenera svih mogućih profila, od domaćeg kadrom iz Dalmacije do inozemnog kadra i nitko nije pronašao rješenje problema. Igrački kadar se tako reći svakodnevno mijenja  kao čarape pa i tu nije bilo nikakve sreće. Dali je moguće da dvadesetak trenera u zadnjih desetak godina nisu vrijedili ni za suhu šljivu? Dali je moguće da u krugu od 100-150 igrača nije bilo štofa za novog Sliškovića, Gudelja ili Bokšića? Najnoviji izlaz iz krize se vidi u promjeni vlasničke strukture kluba. Dali je to kraj bezizlaznosti ili početak jedne lijepe priče? Vjerojatno je psihološki profil kompletnog kluba napravio salto mortale . Danas se više ne priča o igri, o igračima, ne priča se o taktici već se priča o tome kakva je koreografija bila. Igrači se dive Torcidi i oduševljeni su atmosferom. Prije velikih utakmica razmišljaju o tome kako će se navijači spremiti za utakmicu. Vape za podrškom svojih navijača, Torcidu se diže na pijedestal kao najboljeg igrača utakmice, a o samoj utakmici će razmišljati trenerska ekipa.

Da ne bude zabune, trud koji Torcida ulažu u kompletnu priču je za svaku pohvalu , momci daju 110 posto. Zašto se igrači ponašaju totalno destruktivno? Izgleda da se kod igrača, trenera i izvršne strukture kluba nešto debelo pokvarilo, došlo je do promjene osobnosti. Igrači su postali navijači i navijaju za svoju Torcidu. Možda bi se trgnuli da nemaju tako dobru momčad za koju navijaju, jer je Torcida u samom svjetskom vrhu navijačkih skupina. Igrači su uljuljani u tu prelijepu navijačku priču i nažalost njihove su misli puno više usmjerene na navijačku utakmicu, a manje na utakmicu koju igraju.

Dali se u ovoj situaciji krug zatvorio, dali ima izlaza?

NIJE U ŠOLDIMA SVE

Ljudi moji nema više našega Hajduka. Ostale su samo ruine i zidine, a duša mu je partila na oni svit.

Možda će nekima čudno zvučiti, neki će reć ma kako pa nikidan san ga vidija. Možda će neki pomisliti, ma ljudi moji jeli to moguće, šta je ovo ludnica, nema više našega Hajduka. U zadnji nikoliko godina, a i duže od kada se naš Hajduk razbolija tribalo mu je pineza za poć se “ličit”, ali  nije jema. Triba mu je niko uskočit sa pozajmicon dok se rekupera pa bi vratija ili u najmanju ruku ga uzet pod svoje pa kud puklo da puklo. No kad ćaća ima puno dice sve je dobro dok i rani, al kad onemoća triba ga niko uzet pod svoj, brinit se o njemu, ma se nikako ne mogu dogovorit. Tako je i sa našin bidnin Hajdukom, ima preveć navijača koji nebi dali svog Hajduka za sve šolde ovega svita, a ne mogu se dogovorit šta i kako mu pomoć. I neka tako i triba, ma ne more  Hajduk živit od slame, vode i zraka. To je pokuša oni nesrića šta je tija naućit tovara da živi, a ne davat mu jist i taman kad ga je naučija bidan mu je krepa. E sad bi najprija bilo dobro razmrsit šta je to Hajduk, jeli to ono dvadesetak igrača, il je to more bit oni dres šta je bija i zvizda i crven i bile kockice, il je more bit oni nesritnji stadijon što na njega nikako titule da svrate, Bože prosti ka da je uklet. Ne znan baš definirat možda je od svega pomalo, al opet može i bez svega toga i jopet bi ga narod jubija ka mater dite. Ma ima tu i jedna mala tanka crta ili tiga ka nika veza, nevidljiva nit koja nas sve skupa veže s ničim što nemoremo točno definirati. Hajduk ima dušu, i još je nije vragu proda za šaku suza vriću smija, i baš tu dušu volimo i za nju drukamo. Bilo ko da dođe i da oće kupit našega Hajduka, nemore ga kupit sa svim šoldima ovega svita. Može donit šolde i uplatit na niki račun i reć:  „Sad san ja gazda“, al čega gazda, more bit oni dvadesetak igrača, ili Poljuda. More on bit gazda, ma more i pome na Poljud sadit, ma nemore kupit oni puk koji se zavitova Gospi Sinjskoj i Solinskoj da nema toga zla na svitu ko ga more raskrstit od našega Hajduka i zato ne vidim nikakvog razloga da se bojimo da će niko doć kupit NAŠEGA HAJDUKA.  Neka dođe sadit pomidore na Poljud,  al mi  ćemo uvik imat našega Hajduka pa more on, ako tiba igrat ponovno na nikoj ledini.

To je sigurno bolje nego ove ruševine što su sada ostale kada više nemamo naše dice da obuku dres i da sanjaju kad će izać na plac i zabit gol za svog Hajduka.  Hajduk je umra i neće ga još dugo bit, jer ovi što danas igraju, to jesu igrači i ljudi, ali oni ne vole Hajduka i nisu spremni „poginit“ za Hajduka . Svi ti danas zvani i nepozvani najprije pitaju šolde da bi trkali, a to nije najgore što nam se more dogodit. Izgubili smo dišpet . Nemore jedan Ganac ili ti ga Grk , Italijanac ili Portugalac znat i osjetit tu lipu rič DIŠPET.  Dišpet je moto i osovina oko koje se ovi stotinjak godina okrćalo hajdučko kolo . Nisu ljudi krivi što ih ima prevšie, skoro cila igračka garnitura, pa Branko iz Portugala , Janez iz Slovenije, Kos iz Kopačkog rita. Svi ti ljudi imaju dušu i volje da naprave dobar posa. U njihov voljni moment ne želim ulazit i njihovo znanje, jer nemam stvarnog uvida. U Hajduk se ne dolazi da bi se napravija dobar posa, Hajduk triba volit da bi ga moga osjetit i disat s njim. Pušnik je odma zna detektirat šta i kako triba da bi došli do cilja.  Triba ga čuvat da ga neki lovaši iz Europe ne otkriju pa da nan ga ne otmu za malo šoldi. Ima tu i neki nesritnji momak šta isto ka zna svoj posal, ali mi se čini da ne raspoznaje bitno od nebitnog. Ne mogu ljudi sa strane svatit ono što je Tomislav Ivčić kroz pismu tako lipo reka: „Tuđi čovik nikad neće svatit što to veže dalmatinske ljude“. Nisu ljudi krivi što ovdi ne važe pravila ka i u cilome svitu. Ovdi se uvik išlo kontra ciloga svita. I tu dolazimo do nikoliko bitni karakteristika vezani uz Hajduka: dišpet, ljubav bez granica i šoldi koji ne znače sve na ovome svitu, jer je obraz ono što još uvik imamo i nije na prodaju. Ali ljudi su došli i rade svoj posal i promišljaju kako od go..a napravit pitu. U ciloj Europi se kotrljaju basnoslovni transferi, kupuju igrače da bi bili prvi na tablici, a naša gospoda, koja upravljaju ovon ruinom za koju još uvik tvrde da je Hajduk, smislili su pakleni plan kupit igrače bez šoldi i bit prvaci Pa vjerojatno su sebi rekli kad mogu opstat prodaonice sve po 8 kuna možemo i mi kupovat igrače sve po nula kuna. I sad vi zamislite kad nam taj pakleni plan uspije koji će to patent bit. Moćemo ga prodavat po cilon svitu biće pinezi i što je naj bolje nećemo više morat prodavat igrače. Bićemo krcati ko brod, imaćemo fantastičnu momčad, Poljud će svaku utakmicu bit krcat i gledat ćemo fantastične predstave i bićemo prvaci svita. Samo neka nam plan uspije. Jopet bokun me straj da to nije fatamorgana. More bit od ovi silni tragedija koje su nas snašle da smo izgubili razum i da nan se pričinja. Ja san počeja drukat za Hajduka na onu famoznu utakmicu protiv Hamburgera koji nas je te sezone nas izbacija. Nije nas izbacija šta je bija bolji nego zato šta smo se sažalili nad njiman.  Mi smo bili bolji samo smo se sažalili nad njima, jerbo su se oni dobrano istrošili i potrošili da bi nešto naprave pa sad da i mi izbacimo koji nismo tako rekuć ništa potrošili. Ne bi bilo ni fer ni sportski da su ispali pa smo sami sebi zabili gol, jerbon oni nisu bili u stanju. U Hamburgu su nas tako rekuć opljačkali, jer nam je sudac kurbin sin ukreja utakmicu. Nije svira faul na našem tiću od vratara Ivanu Pudaru i dobili su utakmicu 1:0. Iz dišpet smo i u Splitu samlili u papar i nisu znali kako in je ime. Ja mislin da se onim njihovim Kargusima, Kalcevima, Kigeima, Magatima i ostalima i sad smrkne isprid očiju kad im se spomene Hajduk. A i šta će nami te puste titule kad smo mi i onako prvaci svita i okolice. Samo nismo nikad mogli dozvolit da s nama neki tamo čine sprdnju i smutnju. Tek tada se u nami pale sve lampice i proradi dišpet.  To je naše gorivo i naš moto, a to ovi ljudi koji su dovedeni u Hajduka ne ćute i nisu oni krivi zato.

Ova naša povjest se more podilit  na tri etape: zlatno doba, pri i poslin zlatnog doba. Pri zlatnog doba je bilo tako tako, bili smo još mladi, osvojili smo nikoiko kanta, a nike kante za vrime NDH-zije nan nisu dali brojit. Ka osvojili smo i u nepriznatoj državi, ka da smo igrali ragbi, a ne nogomet. Mi smo i jopet nacrtali na Poljud nek se vide. Zlatno doba se ne triba preveć opisivat tu je samo tribalo znat nabrojit prvi sastav, , a znale su i i tice nagrani, i to je bilo to. Tu su se udarili neki rekordi koji se još dugo neće moć srušit. Osvojeno prvenstvo bez iti jednog porza u nemaloj konkurenciji. Da ne nabrajam sve one trofeje koji su se nizali kao na traci. A poslin zlata dolaze srebrene 80-te godine, pa početkom ratni 90-tih imamo jedno kratko razdoblje mogli bi reć brončano doba, a poslin toga samo željezo i škovace. Živilo se na račun stari vremena, na brk i veresiju. Sve zato da bi se održavao na životu tigar od papira. Bez nade u ozdravljenje, bez plana i programa. Mnogi su na račun Hajduka živili i trošili ko pijani miljarderi, a sad se nema za vodu i struju platit.


Ko zna možda je Hajduk samo u komi pa se more bit i probudi. Ma ne bojte se Hajduk živi vječno.

Hajduk živi vječno

Od malih nogu živim za Haduka dižem se i ustjem s Hajdukom i svako posrtanje Hajduka me boli kao i veliki dio navijačkog puka. Nekad dok sam odlazio na utakmie samo sa srcem porazi su za mene bili bolni. Danas kad pored srca radi i svjest i savjest to je malo drugačije i lakše podnosim nasukavanja bilog broda koja su sve češća. Vidim tu preveć nereda i anarhije, preveć tipova koji su tu da ugrabe trenutak kada će se okoristiti. Previše ima i onih koji nisu spremni priznati: Nisam ja za to fala vam lipa. Ne tu su svi spremni da budu predsjednici i treneri. Bez imalo obraza i savjesti će započeti posa koji ne mogu obaviti.  Kada bi se  pogledalo u ogledalo vjerojatno bi im “mister” sa suprotne strane  ponešto i objasnio. Nažalost previše je onih koji nisu dorasli svojim dužnostima pa tako dolazi do snižavanja kriterija potrebnih za uspjeh.  Tako danas od igrača koji su odigrali par utakmica možemo čuti izjave kako su odlično odigrali i kako je utakmica bila super. Nije ništa čudno je u poplavi loše kvalitete i snižavanju kriterija igrače će malo tko pozvati na red i rad, da manje pričaju, a više rade.
Danas kada je bjeli brod nasukan čujemo mnoštvo savjeta i mišljenja kako se dići odsukati i vratiti u život, u Europu gdje smo nekad bili poštivani kao vrijednost i na kraj krajeva možemo reći da smo imli i rezultat.
Ideja o narodnom klubu se vjerojatno razbila pri malo jačem udaru bure. To je čista utopija. Nije u šoldima sve, ma bez šoldi nema života već životarenja. Vrtimo se u krug i sami sebi dokazujemo da je moguće osoviti se na noge. Trenutno imamo jedan veliki bućkuriš na svim razinama, nešto se kao počelo raditi po planu i progamu sam je vrlo upitno koliko će biti strpljena i povjerenja.

Pročitao sam interviju s Đovanijem Rosom koji je dao svoj pogled na situaciju. Mislim da je vrlo realan i bez previše mudrovanja se dotakao nekih stvari koje nisu kako triba. Donosim jedan mali isječak koji puno govori. Nažalost mnogi koji se motaju oko Poljuda nemaju muda da kažu što misle već muče i gledaju svoja posla, svoje sitne  interese.

Hajduk živi vječno, ali od Hajduka se može i živjeti.

– Navijači… Je, fantastično je kada dođeš na Poljud, a 35 tisuća ljudi pjeva kao da su jedan. Atmosfera na Poljudu doista je po mnogo čemu jedinstvena u nogometnom svijetu. Samo, ne shvaćam baš famu oko navijača, jer nisu ti navijači počeli jučer dolaziti na Poljud. Pa Hajduk navijače ima od osnutka! Ja sam se rodio kao navijač Hajduk, dolazim iz velike obitelji i u njoj svi navijaju za Hajduk, moj ćaća navija za Hajduk. I on je dolazio na Poljud, Poljud je bio krcat i 70-ih i 80-ih i 90-ih. I onda je atmosfera bila veličanstvena. Samo, tada smo se svi na tribinama divili igračima na terenu, a ne atmosferi na tribinama. Daj da više netko dođe na utakmicu i kaže “hej, imate ludilo od igrača na terenu”. Pa će oni dovesti navijače na stadion.

Kako to promijeniti?

– Hajduk treba novi kapital, novce s kojima će moći početi normalno disati, onda treba pravi plan koji se ne može realizirati preko noći. I od Hajduka treba maknuti mnoge koje ja nazivam “lešinari” koji se stalno kunu u klub, koji ga kao vole više od ikoga, ali koji nikada ništa nisu dali klubu.

Ražestio se Rosso…

 

– Ma sve to stoji, ali sada treba biti hladan i pametan, a opet hrabar i prepuna srca za proći Maccabi. Izraelska je momčad individualno jača, realno i posloženija, ali Hajduk ima priliku. Rekao bih, dobru priliku…

GENERAL PRIJE BITKE

Najlakše je biti general poslije bitke i mlatiti praznu slamu. Ja ću pokušat biti general prije bitke. Sutra se sastaju Hajduk i Maccabi i pokušati ću suditi igru i mogućnosti Hajduka u sutrašnjoj bitki za ulazak u Uefa ligu. Sutra je na rasporedu još jedna povijesna utakmica za splitske bile. Dali ćemo sutra uspjeti preskočiti zadnju stepenicu i dohvatiti se spasonosne luke u kojoj teče med i mlijeko. Na osnovu utakmica koje smo vidjeli ne možemo se nadati ničemu. Momčad Hajduka vrlo loše izgleda i previše se kikseva događa da bi se mogli nadati pozitivnom rezultatu. Nakon prvih nekoliko utakmica koje smo dobili najviše na debelu sreću mnoge je uhvatila euforija i jednostavno nisu željeli ni smogli snage da pogledaju istini u oči. U tih nekoliko utakmica obrana je bila na kolektivnom godišnjem odmoru, a protivnici to nisu znali iskoristit. Protivnici su prolazili kako su htjeli i stvarali šanse koje koje nisu poentirali. U tim utakmicama imali smo maksimalnu podršku fortune. Nakon te i takve pozitive mnogima su narasla krila i odjednom se letjelo na oblacima. No ubrzo su nas vratili u stvarnost domaći konkurenti Dinamo i Rijeka koji su nam poklonili 8 komada. Trpali su i radili što su htjeli, a naši su se momci čuvali za utakmicu stoljeća. Trener Pušnik je vjerojatno promašio sport, jer čitavo vrijeme radi hokejaške izmjene tako da i ono malo uigranosti koju smo prenijeli iz prošlog prvenstva je nestalo i poneki se igrači ponašaju kao mjesečari. U zadnjih dvadesetak godina smo mijenjali trenere i vodstva kluba kao na traci i nije bilo uspjeha. Sada se javljaju mnogi koji bi i igrački korpus mijenjali, te ne vrijedi ovaj, te ne vrijedi onaj. U fazi smo raznoraznih promjena pa bi mogli promijeniti i navijački korpus koji nam igra kao dvanaesti igrač i stvara prevagu na terenu. Nisam baš siguran s kojom bi ih skupinom zamijenili.
Kada igramo povijesne utakmice najviše se priča o dvanaestom igraču, a najmanje o taktici. I treneri i igrači se hrabre i pričaju kako će biti paklena atmosfera koja će takorekuć samljeti protivnika. Taktiku nije uopće potrebno razrađivati, jer postoji jedna i jedina hajdučka taktika.
Psihološki pristup je u pravilu je vrlo bitan, ali tu u pravilu imamo najveći problem. Igrači ulaze u utakmicu sa strahom i blokadom u glavi. U takvom stanju nitko nije u stanju pružiti ni 50% od svojih kapaciteta mada poslije utakmice čujemo izjave kako su dali sve od sebe. Većina igrača i daju sve od sebe samo nažalost ne postoje kao kolektiv koji igraju kolektivnu igru već pomalo igra svatko svoju utakmicu.
Velika vjerojatnost je da će i sutra svaki dati sve od sebe no igrati će s velikim gropom u prsima i blokadom u glavi. U takvoj situaciji Torcida prestaje biti dvanaesti igrač već frustrirani promatrač. Konstantno se provlači teza da nogometna škola daje mali broj igrača za prvu momčad. To nje istina, već se dolaskom u prvu momčad mladi igrači vrlo brzo izgube u kaosu koji vlada godinama i uklope se u sivilo. Posljednjih godina se dovode igrači koji su zapeli negdje u svom razvoju i koji su takorekuć na nogometnom odlagalištu. Taj proces pomalo izgleda kao igra na sreću pa se nadamo da će biti sreće, da ćemo ipak pronaći igrača koji čini razliku na terenu. U tom biznisu smo pronašli ponekog igrača koji se uspio nametnuti, ali mala utjeha kada nije bilo većeg efekta.
Sad možemo baciti pogled na susjedno dvorište i možemo promotriti zanimljiv proces kod Dinama.
Kupovali su igrački kadar sa svih kontinenata koji je ponekad bio i sumnjive kvalitete, ali je bilo i kvalitetnih igrača koji su pomogli domaćim igračima. Pomogli domaćim dečkima da se riješe upravo psihološkog pritiska i dobili su igračku dimenziju više. Kada se u toj priči osvrnemo u zadnjih dvadesetak godina možemo vidjeti da je to bila dobitna formula . Domaći igrači su dobili na sigurnosti podigli su svoje vrijednosti na veći nivo. Može vidjeti da su ti domaći dečki prodani za velike pare, da igraju u velikim klubovima.
Možemo se prisjetiti nekad davnih početaka mlade ekipe Jugoplastike početkom 80-tih godina kada su u ekipi bila “dva grumena zlata”, Toni Kukoč i Dino Rađa. Veliko pitanje je kako bi se njihove karijere razvijale da nisu doveli igrača i rasnog strijelca Duška Ivanovića koji ih je oslobodio tereta odgovornosti.
Naše škole nogometa uopće nisu loše naprotiv one su vrlo kvalitetne. Kada imamo sustav u kojem vlada kreativni kaos igrači jednostavno propadaju. Gube se i njihovo samopouzdanje je na niskim granama. Takav igrač daje vrlo malo niti 50% svojih vrijednosti i tada čujemo onu poznatu izjavu: Dali smo sve od sebe . Tu dolazimo do trenera koji su kreatori igre koju gledamo. Kada pogledamo trenersku elitu koji su vodili Hajduka možemo zaključiti da treneri iz Hajdukovog inkubatora nisu krenuli dalje Klisa. Trenere koji su krenuli dalje Klisa možemo nabrojiti na prste jedne ruke. Tu možemo spomenuti Sergeja Krešića u Španjolskoj, Ivana Jurića koji radi u Italiji,
Igora Tudora i Slavena Bilića koji kroči stopama velikog Tomislava Ivića. Možemo spomenuti i Eduarda Reju koji je u jednom kratkom intervalu ostavio dubok trag. Nasljeđujući njegov rad šjor Stanko Poklepović se okitio njegovim zaslugama kada se Hajduk plasirao u ligu Uefa .
Nažalost bilo je previše stihije, a premalo sustavnog i stručnog rada. Dosta je igrača mlađih kategorija koji su otišli rano iz Hajduka i postali su kvalitetni igrači. Mogli bi nadugo i naširoko nabrajati igrače koji u Hajduku nisu dobili šansu da se nametnu. Bili su omalovažavani i pored mnogobrojnih igrača koji su stigli sa strane bili su primorani potražiti sreću u Europi.

Može sutra Hajduk pobijediti i proći u ligu Uefa, ali s obilatom pomoći fortune i svetog Duje, no neće biti sreće i uspjeha dok se ne počne raditi kvalitetno i sustavno.

I ONI SU NOSILI DRES JUVEA

 
Čitam članak o “malom” Marku koji će sutra postati “VELIKI” Marko i ne vjerujem svojim očima. Naime pisac ovog štiva Davorin Olivari ili ne zna posao koji radi ili svjesno obmanjuje čitatelje.
U tekstu pod nazivom, I ONI SU NOSILI DRES JUVEA, intervjuira dva bivša igrača Rijeke koji daju svoje mišljenje o tome kako će se Marko Pjaca snaći u daljnjoj karijeri.
Igrači Zoran Ban i Dario Knežević zajedničkim snagama nosili su dres Juvea 5 utakmica, nula pogodaka. Da čovjek ne vjeruje u podatak, a imena kao što su Igor Tudor i Alen Bokšić koji su zajedničkim snagama odigrali 158 utakmica i postigli 29 pogodaka, uopće se ne spominju. Dali je to nemar i traljavost ili neki ne mogu istini pogledati u oči i svjesno je prešućuju.
 
 
 

http://sportske.jutarnji.hr/nogomet/serie-a/i-oni-su-nosili-dres-juvea-on-je-dijamant-koji-je-prerasao-hnl-talijani-ce-ga-jos-izbrusiti/4548035/

 
 
 
HRVATI U
TORINSKOM VELIKANU
I ONI SU NOSILI DRES JUVEA ‘On
je dijamant koji je prerasao HNL, Talijani će ga još izbrusiti’
AUTOR: 
·  Davorin
Olivari 
 OBJAVLJENO: 
·  21.07.2016. u
14:09
 
Marko
Pjaca
 nastavlja niz hrvatskih nogometaša
koji su obukli dres Juventusa od kojih su dvojica došla iz “riječkog bazena”.
Prvi od hrvatske neovisnosti koji je obukao dres Juventusa bio je 
Zoran Ban koji
je 1993. godine Kantridu zamijenio Torinom i kao 20-godišnjak otišao u redove
najboljeg talijanskog kluba. Na stranu posebne simpatije koje gaji prema
Juventusu, uvjeren je da Pjaca nije pogriješio svojim odabirom i da je otišao u
pravi klub za realizirati svoj golemi potencijal.
 

Ponajprije mislim da je Marko izabrao pravi klub za nastavak svog razvoja. Što
reći za Juventus? Za mene je to jedan od pet najboljih svjetskih klubova,
počeli su s velikim ulaganjima i ove godine imaju cilj napasti Ligu prvaka.
Stoga je ovo za Pjacu pravi iskorak u karijeri, po meni je zaslužio transfer u
ovako veliki klub. To je Juventus, ali lako se moglo raditi i o Barceloni ili
Realu. Prije tri godine rekao sam da će izrasti u velikog igrača. Ima moć,
potentan je, strašan dribling, odnosno sve ono što mora imati jedan vrhunski
igrač. A njemu je tek 21 godina… – kaže Ban koji je uvjeren da će Pjaca u
Juventusu vrlo brzo dodatno napredovati.
– Takav klub sigurno
će oplemeniti dijamant kakav je Pjaca. HNL je prerastao, Juventus će ga sada
dodatno izbrusiti, popraviti ono što moraju i u pravom klubu, s pravim
trenerom, uopće ne sumnjam da će uspjeti. Rekao bih da ima jako puno prostora
za napredak i razvoj u karijeri i u takvom klubu će puno lakše realizirati taj
potencijal nego da je, primjerice, otišao u Milan koji ni sam ne zna u kojem
smjeru ide. U zadnjih nekoliko godina su u igračkoj i financijskoj krizi u
smislu ulaganja, dok je Juventus ipak puno zdravija sredina.

Ide odmah u vatru
Nakon
što je realizacija Pjacina transfera u Juventus postala izvjesna, pitanje koje
se često provlači svakako je i ono o ulozi u momčadi. Hoće li ga 
Allegri odmah
gurnuti “u vatru”, gdje ga vidi u momčadi, koji su mu izravni konkurenti…
– Markovu poziciju
vidim kao dosta otvorenu i vjerujem da će ga odmah ubaciti “u vatru”. Juventus
na njegovoj poziciji nema nekog igrača, Marko ima dosta dobre izglede za
minutažu, a iako talijanski klubovi daju malo prostora mladim igračima,
Juventus ga sigurno neće držati sa strane. Naravno, puno toga ovisi kako će se
uklopiti u njihov sustav, Talijani su poznati po taktici koju preferiraju i
uigravaju do savršenstva, ali Marko Pjaca je vrhunski igrač i inteligentan
dečko koji je predodređen za uspjeh – istaknuo je Zoran Ban.
 
 
U cijeloj priči oko
transfera Marka Pjace u Juventus nije želio zapostaviti ni Dinamo.

Treba čestitati Dinamu na ovom transferu i strategiji koja daje rezultate.
Prodali su igrača za više od 20 milijuna eura iz HNL-a što je veliki uspjeh i
veliki posao kako za sami klub tako i za našu ligu koja, bez podcjenjivanja,
nije na nekom glasu. Pjacin transfer je vredniji nego 
Modrićev,
igrač iz HNL-a se prodao za velike novce i doista kapa dolje svima koji su ovaj
transfer realizirali – dodao je Ban.

Prepoznali su nešto
Drugi
igrač iz “riječkog bazena” koji je otišao u Juventus je 
Dario Knežević.Središnji
branič ponikao u Orijentu afirmaciju je stekao na Kantridi gdje je debitirao
kod 
Zlatka Kranjčara. U Juventus je otišao nakon dvije odlične sezonu u
Livornu. I on na pitanje može li Pjaca uspjeti u Torinu nema dvojbe:
– Pjaca sigurno može
uspjeti. Mlad je, potentan, kvalitetan… Juventus ne bi slučajno izdvojio
toliki novac da nije siguran kako ga može napraviti još boljim. U njemu su
prepoznali nešto, Pjaca je odlaskom u Juve donio pravu odluku i mišljenja sam
da će samo profitirati – kaže Knežević koji je prošle sezone zaključio igračku
karijeru i malo se distancirao od nogometa.
Ipak,
spomen Juventusa i Pjace probudio je lijepa sjećanja na period kada je dijelio
svlačionicu s 
Del Pierom, Buffonom, Nedvedom,
Trezeguetom
– Tako veliki klub sa
sobom nosi i određeni pritisak, kako zbog činjenice da je dosta plaćen, tako i
zbog navijača koji traže trofeje. Ipak, Marku taj osjećaj igranja u velikom
klubu kakav je Juventus može samo pomoći, na vlastitom sam se primjeru imao
sreće uvjeriti što i koliko znači trenirati svaki dan uz vrhunske igrače, pa je
u takvim uvjetima i napredak neminovan. Imat će vrhunske uvjete, Juventus igra
puno utakmica i sigurno će kod Allegrija dobiti priliku. Ja mu želim da je i
što prije iskoristi, kako zbog njega samoga tako i zbog hrvatskog nogometa –
zaključio je Dario Knežević.

 

Allegri voli mlade
Je
li Marko Pjaca doista odabrao pravi klub, hoće li uspjeti u Juventusu? Evo što
kaže bivši igrač Stare dame, a danas trener 
Robert Jarni.
– Siguran sam da će
Marko Pjaca napredovati u Juventusu. Na proteklom Euru u Francuskoj je pokazao
da ima potencijala, tjelesne sposobnosti su mu vrhunske, a definitivno će
uslijediti veliki napredak, pomak na taktičkom planu. Trener Massimiliano
Allegri voli mlade igrače, on će ga znati usmjeriti na pravi put – kaže Jarni.
Napominje da je će za
Pjacu vrlo bitno biti da se što prije prilagodi promjeni sredine. Jer to je
tako kod bilo kojeg prelaska u novi klub, što se prije pohvataju konci, svakom
novaku je lakše.
– Kad Pjaca dođe u
Torino, za njega će ti biti jedan sasvim drugi svijet. Vjerujem da će Pjaca u
Juventusu postati jedan od vrhunskih europskih nogometaša!
Pitali smo Jarnija
hoće li Marku odgovarati stil igre koji forsira Allegri? Je li Juventusova
vizija igre idealna za Pjacu? Hoće li mu ipak trebati neko duže vrijeme da se
privikne na nove zadatke koji ga čekaju u momčadi talijanskog prvaka?
– Mislim da će Pjaci
baš odgovarati stil igre Juventusa! Doduše, sad ne mogu kazati u kojem će
sustavu igrati Juve slijedeće sezone. Naime, malo si miješali, 4-4-2, te
kombinaciju s trojicom u zadnjoj liniji. Međutim, bez obzira na tu činjenicu,
držim da će se uklopiti. Pjaca je pokazao da je nogometaš koji može uvijek biti
igrač odluke, a takvog igrača treba svaka momčad.
Podsjetio se Jarni
Eura u Francuskoj…
– Sa svojim
driblinzima, izludio je Španjolce na Europskom prvenstvu. Pokazao je zaista
veliku klasu. Kad je Juve dao toliko novac za njega, sasvim je jasno kakav će
status imati u Staroj dami. Allegri ga je očito želio dovesti pod svaku cijenu,
pa će mu adekvatno toj želji i dati pravu, veliku priliku. Od Pjace u Juventusu
očekuju da vrlo brzo postane jedan od ključnih igrača koji će im donositi
prevagu.

 

Proces adaptacije
Mogu
li skupa u udarnih jedanaest igrati 
Mandžukić i Pjaca?
– Definitivno mogu.
Radi se o dva različita tipa igrača, Pjaca je više krilni igrač, a može igrati
i iza Mandžukića, tu neće biti nikakvih problema. Naravno, moram kazati kako
sumnjam da će Pjaca odmah igrati u udarnoj postavi, jer će bez obzira na
njegovu klasu trebati proći proces adaptacije. Mora ući u sve pore kluba.
Također jako će biti bitno da što prije nauči jezik. Također, presudno će biti
da na početku svoje karijere u Juveu, na utakmicama u kojima će ulaziti s klupe
pokaže svoju pravu vrijednost, da pokaže da zna i da može biti jedan od
krucijalnih igrača. To će mu biti ulaznica za što brži ulazak u udarnih
jedanaest – zaključio je Jarni.
 
 
 
 
Osobne informacije
Puno ime
Dario Knežević
Rođen
Visina
184 cm
Klub
Trenutačni klub
Bez klupskog angažmana
Pozicija
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
2002. – 2006.
2006. – 2012.
2008. – 2009.
2012. – 2015.
89 (0)
130 (4)
3 (0)
59 (0)
 
 
 
Zoran Ban
Država
Osobne informacije
Rođen
Visina
186 cm
Pozicija
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
1990. – 1993.
1993. – 1994.
1994. – 1995.
1995. – 1996.
1996. – 1997.
1997. – 1999.
1999. – 2001.
2001. – 2003.
2003. – 2004.
2004. – 2005.
38 (11)
2 (0)
9 (2)
16 (4)
9 (1)
40 (20)
36 (11)
25 (10)
20 (5)
5 (2)
 
 
Robert Jarni
Osobne informacije
Puno ime
Robert Jarni
Rođen
Visina
180 cm
Klub
Trenutačni klub
Pozicija
trener, kao
igrač 
branič
Mlađi uzrasti
do 1986.
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
1986. – 1991.
1991. – 1993.
1993. – 1994.
1994. – 1995.
1995. – 1998.
1998.
1998. – 1999.
1999. – 2001.
2001. – 2002.
127 (16)
52 (3)
23 (0)
15 (1)
98 (19)
0 (0)
27 (1)
43 (6)
5 (0)
 
 
Država
Osobne informacije
Puno ime
Igor Tudor
Nadimak
Tušo
Rođen
Visina
193 cm
Pozicija
trener (kao
igrač stoper)
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
1995. – 1998.
1996.
1998. – 2007.
2005. – 2006.
2007. – 2008.
Hajduk Split
→ 
Trogir (posudba)
Juventus
→ Siena (posudba)
Hajduk Split
58 (5)
5 (1)
110 (15)
39 (2)
8 (1)
 
 
Alen Bokšić
Osobne informacije
Puno ime
Alen Bokšić
Rođen
Klub
Trenutačni klub
u mirovini
Pozicija
Mlađi uzrasti
Igračka karijera*
Godina
Klub
Nast. (gol.)
1987. – 1991.
1991. – 1992.
1992. – 1993.
1993. – 1996.
1996. – 1997.
1997. – 2000.
2000. – 2003.
95 (27)
1 (0)
49 (26)
67 (17)
22 (3)
48 (14)
68 (22)

Hajduk i Dinamo

“Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska s njima se ponosi cijela Hrvatska”

Ponosila se cijela Hrvatska i ono “malo” našeg puka razasutog po cijelom svijetu.

Danas kada smo postali priznata i samostalna država sa svim manama i vrlinama više se ne može reći da se cijela Hrvatska ponosi Hajdukom i Dinamom zajedno. Nastao je poprilično dubok jaz između sjevera i juga. Na jednoj strani imamo situaciju da se Dinamo bori s problemom praznih tribina, gdje se dogodila podjela unutar Dinamovog navijačkog puka. Dinamo je postao tvornica novca i tu se mora priznati da se to ne postiže preko veze, na lijepe oči, već samo sposobnošću kadra koji vodi klub. Lijepo je vidjeti da se ti igrači prodajom iz kluba ne gube u novim klubovima već da postaju nosioci u igre u novim sredinama, u vodećim klubovima “lige petice”.  Na drugoj strani se navijači Hajduka  grčevito bore i drže za slamku spasa “Naš Hajduk”. Hajduk se već godinama bori s praznom blagajnom koja se u mnogom ispraznila kao posljedica nestručnosti vodećih ljudi u Hajduku. Iz sezone u sezonu se ulazi s floskulama, parolama i zabludama o tome da će baš ove sezone priča krenuti nabolje, da idemo u ravnopravnu bitku za prvaka.  Iz sezone u sezonu se ulazi s novim igračkim kadrom kojeg je potrebno upoznati, uigrati i selektirati tijekom sezone. U čitavoj priči nije zanemarivo  prodaja igračkog kadra  koji se prodaje pošto zašto, prodaje se za sitniš. Zagovaraju se raznorazni bajpasi, kratkoročne šok terapije, sve u korist boljitka.  Komplet garniture stručnog kadra počev od “bili tića”  pa do prve momčadi se mijenjaju svako malo, nema konstante prijeko potrebne za uspjeh. Navijački puk je  frustriran s činjenicom da je titula sanak pusti. Sve je manje strpljenja i povjerenja u nove ljude. Trenutno imamo zanimljivu situaciju unutar  Hajduka, vrh kluba je u rukama “stranaca”. Nikada u povijesti kluba se nije dogodila takva situacija. Veliko je pitanje kako će se ova priča odvijati, mada je u neku ruku dobro da su došli ljudi neopterećeni frustracijama, ljubavi prema klubu koja ponekad zna biti otežavajući faktor na psihološkom planu.  Moći će se usredotočiti na svoj dio posla profesionalno bez emocija . 

Najveći jaz u ovoj priči se dogodio na psihološkom planu gdje Dinamo  nastupa gardom pobjednika, dok Hajduk navlači ruho gubitnika. To je veliki problem, jer se ti psihološki procesi razvijaju godinama. To je posebno vidljivo na Hajdukovoj priči. Tijekom 70-tih i 80-tih godina Hajduk je ravnopravno igrao s velikim imenima u Europi dok se danas mučimo s raznoraznim malim i”bezimenim” klubovima istočne Europe koji nam nažalost drže nogometne lekcije. 

Hajduk živi vječno i doći će dan kada će se morati pogledati iza sebe i shvatiti da se sve ono što se krivo radilo desetljećima ne može popraviti za nekoliko mjeseci. Biti će potreban ozbiljan i stručan rad u miru nekoliko godina.

ILI MI ILI ONI



 






Ovu priču sam namjeravao pisati prije utakmice zbog
najave da postoji nakana kod djela navijača da izazovu prekid utakmice. Želio
sam vjerovati da je to samo loše ispričani vic, ali nažalost prevario sam se.
Odustao sam od toga jer sam vjerovao da ipak neće doći do takvog scenarija.
Priča koju su započeli nogometaši uz podršku navijačkog puka je prelijepa da bi
se netko drznuo prekinuti je. Tko ima pravo dječacima oduzeti san koji sanjaju
da će jednog dana postati novi Modrić i Rakitić, prekinuti ga  na ružan način. Mnogim je lopta na meniju za doručak,
ručak i večeru.
 Iz utakmice u
utakmicu jedan mali dio “navijača” radi dar-mar na
tribinama. Događa se nasilje nad navijačkim  pukom i  igračima,
koje se ne može opravdati nikakvim višim ciljevima, nikakvim svetinjama. Samo
je jedna svetinja, to je život. Nažalost to nije samo naš problem takve
“borbe” se vode diljem svijeta. Naš problem je što se nitko ne nalazi
odgovornim da se stvarno uhvati u koštac s navijačkim problemom. Postoji zakon
o kršenju reda na nogometnim stadionima koji možda u potpunosti nije dobar, ali
se uvijek nađe razlog da ga se ne primjenjuje.
Ljudi iz vrha HNS-a moraju preuzeti na sebe veliki dio
odgovornosti, jer su tijekom svih ovih godina probleme rješavali tako što su ih
ignorirali i zaobilazili.
Nije geneza problema sama reprezentacija i priča oko
nje. Sjetimo se divljanja navijača u Milanu, na Malti, “svastike” na
Poljudu, sjetimo se borbi navijača s kordonima specijalaca za povrat imena
 Dinamo. Sjetimo se suzavca na Poljudu 80-tih godina kada je Hajduk
izbačen iz euro natjecanja na 5 godina. Nažalost tada je jedan mladi život
trajno obilježen, jedan je mladić u tom metežu teško nastradao preskačući preko
ograde. Sjetimo se  povika “Za dom spremni” s tribina na svim
stadionima diljem Lijepe naše. Te povike očito čuju samo stranci, naši
političari i nogometni stručnjaci nažalost ne čuju. Nije pitanje kome se taj
povik sviđa i tko ga simpatizira već je u pitanju žalosna činjenica da se
uredno za te i takve povike plaćaju masne kazne. Bilo bi VRLO ZANIMLJIVO kada
bi se zbrojilo i stavilo na papir koliko su naši klubovi i reprezentacija
sveukupno uplatili kazni Fifi i Uefi na račun “dobrog” ponašanja navijača.
Nije nevažno napomenuti da su naši navijači takve
priče pričali i u okvirima prve i druge nogometne lige. Sjetimo se samo
revolucije na izboru za predsjednika HNS-a kada se priča odvijala po istom
receptu kao i na tribinama. Bilo je tu prijetnji, povika, naguravanja i
koječega.

Mnogi su se zgražali kada se pojavila “svastika” na Poljudu, a nema
se tu što previše zgražati jer ta “svastika” nije slučajna ima ih pa
čak i na školskim objektima.
Sada se dogodila erupcija negativne energije naspram
tih kako kažu 15-tak huligana. Odjednom su svi svjesni problema i znaju kako to
treba riješiti. Zapitajmo se dali znamo kako taj problem riješiti. Ovo je samo
vrh sante leda koji pluta našim prostorima. Gospoda će neko vrijeme imati
problem lošeg ponašanja navijača na meniju, dok ne dođe nekakav važniji problem
koji će biti hitniji.
Nogometni savez u 25 godina nije povukao ni jedan
potez vrijedan pažnje. Potrebno je samo da se drže zakona i da ga primjenjuju.
Nažalost uvijek imaju nešto hitnije te nemaju vremena
za rješavanje sitnica koje je najlakše riješiti plaćanjem kazni. Koje li
nesreće kada bi držeći se zakona bili primorani izbaciti Hajduka ili Dinama u
drugu ligu. Pa to bila kataklizma. Zamislite koji su to jadnici Talijani
 i Škoti kada su svoje najbolje klubove izbacili iz sedla. Pa to su pravi
bedaci.  
Nakupilo se javašluka, nerada i zabijanja glava u
pijesak da bi danas pričali da imamo problema s petnaestak huligana koje ćemo
sad staviti na stup srama i riješiti problem navijača jednom za svagda.
 

P.S.  Ne daj Bog da se sjetimo tragedije na Heyselu pa da shvatimo da
mi imamo problem.


 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Ružne scene koje se tada događaju opravdavaju  raznoraznim pričama. 
Po ko zna koji put događa se slučaj, događa se još jedna tužna priča. Iz utakmice  u utakmicu primorani smo gledati ružne scene na tribinama koje režira grupica “navijača”. Pred utakmicu drugog kola prvenstva Europe Hrvatska – Čehoslovačka provlačila se priča kako je jedan dio “navijača” odlučio prekinuti utakmicu izazivajući nerede na tribinama. Sve to se događa već duže vrijeme u sklopu “utakmice” između HNS-a protiv djela navijačkog puka. Da bi izazvali prekid morali su naći i opravdanje za taj postupak. I našli su ga u vrhuški HNS – a. Već dugačko vrijeme navijači ne nalaze zajednički jezik sa savezom pa se sve to prelama nauštrb svih onih kojima je nogometna lopta glavno jelo na meniju. Presjednici ivrh nogometne kuće kroz čitavo to vrijeme žive u svom svijetu, sebi su sami dovoljni.

TORCIDA I BENGALKE

 

Sve priče padaju u vodu kad račun dođe na naplatu, a doći će vrlo brzo. Koliko vrimena još triba  proć pa da šačica “nazovi navijača” prestane terorizirati sve ostale.
Do sada je priča zapinjala na ljubavi prema biloj boji pa se sve to uredno guralo pod tepih. Danas je popularna fraza ” Neka Institucije rade svoj posao” i neka rade samo ima jedan mali problem. Institucije ne rade svoj posao ni 5%.Sve se svodi na to zašto bi ja vadija kestenje iz vatre neka to rade oni koji dođu iza mene. Mi ćemo u svom mandatu plaćati kazne i pričati  i pisati romane o našoj Torcidi.
Torcida je kada gledamo vrime kroz koje je prošla od 50 tih pa do danas navijačka skupina o kojoj će se i napisati roman jer ima se tu o čemu pisati ali onaj dio (možda 5% navijača) koji radi strašne probleme nisu navijači bez obzira kako oni razmišljali.
Samo to im najprije moraju reći  prije svega uprava Hajduka i Torcida, ne kao momci koji vole Hajduka pa su eto došli drukat za Hajduka, nego im moraju reći kao Torcida navijačka skupina, kao institucija.
Mnogi biže od svega pričom nije to samo moj problem ima i drugi pa ništa ne čine. I ta stoji. Kompletni navijački puk koji dođe na utakmicu podržava takve pi….ije pod  firmom dobra je atmosfera.
Bengalke su super stvar izgleda fenomenalno. I to stoji. Postoji i dio priče di se provlači teza o tome kako se iskazuje bunt mladosti zbog neimanštine, nezaposlenja i puno drugi razloga. I to stoji.Moglo bi se toga još nać ali gospodo moja draga NIJE to razlog da šikanirate sve nas koji smo platili upad ,volimo Hajduka i došli smo navijat i  guštat u dobrom štimungu jer Torcida može i bez VAS napravit priču za roman.
Momci moji koja je to vrst ljubavi kad uporno nekom kradete novce iz takujina i kažete da ga volite ? VI imate veliki problema, a INSTITUCIJE bi u najmanju ruku tribale platiti iz svog džepa sve kazne koje ste do sada napravili jer nisu ništa poduzele da bi napravile reda i mira.
Samo da naglasim vrlo bitnu stavku u ciloj priči su kazne koje se broje u milijunima KUNA, a možda i EURA.


Svima  mora biti jasno da svak svoj dio posla mora odraditi ako mislimo biti dio civilizacije i igrati nogomet u Europi.


JA TE VOLIM HAJDUČE I NEDAM TE NIKOME




http://sportske.jutarnji.hr/u-hajduku-bijesni-na-piromane–ti-koji-su-palili-bengalke-neprijatelji-su-hajduka-/1402754/

Stotka je pukla

Povodom prolaska kroz vrime i dolaska do stotke mnogi igrači se pamte, a momčadi spominju. Najbolje pamtim osamdesete i pomalo s čežnjom za svojom mladosti i sjajnim danima kada je Hajduk bija velika momčad i ima svoje misto na karti Europe. Dajem mali prilog proslavi i postavljam sličice iz osamdesetih.

Postavu su činili:

Sjede:  Ivan Pudar, Dušan Pešić, Zoran Vujović, Zlatko Vujović, Petar Nadoveza, Branko Miljuš, Blaž Slišković, Miloš Bursać, Zoran Simović

Prvi red: Vojo Kačić, Zdenko Iskra, Josip Čop, Vedran Rožić, Nikica Cukrov, Zoran Vulić, Joško Španjić, Franko Bogdan, Darko Dražić, Marin Kovačić

Drugi red: Danko Rožić, Zdenko Adamović, Mario Čutuk, Mladen Bogdanović, Drago Čelić, Aljoša Asanović, Robert Vladislavić, Goran Šušnjara

Sjede:  Ivan Pudar, Ivan Gudelj, Stjepan Deverić,Stanko Poklepović, Zlatko Vujović, Zoran Vujović, Zoran Varvodić

Prvi red:  Vojo Kačić, Frane Bućan, Aljoša Asanović, Darko Dražić, Ivan Katalinić, Vlaho Macan, Joško Španjić, Stipe Andrijašević, Marin Kovačić

Drugi red:  Nenad Šalov, Blaž Slišković, Momir Bakrač, Goran Šušnjara, Nikica Cukrov, Domenik Sizgoreo, Branko Miljuš, Mladen Bogdanović, Dževad Prekazi, Zoran Vulić, Drago Čelić

General poslin bitke

Ko o čemu hajdukovi vrli stručnjaci o fizičkoj pripremljenosti. Naime poslije svake sječe trenera u Poljudu novi, u ovom slučaju i jedan od bivših, trener priča o radu bivšeg trenera. Pa sad sve bi to možda i držalo vodu da nije previše trenera prodefiliralo Poljudom. Nije valjda da nijedan trener nije učija dobro u školi.
Nije mi jasno samo kako se oni svi skupa ne zapitaju zašto ta njihova teza o neradu ne drži vodu,a imaju sad već i friški primjer trenera Reje koji nije ima takovih problema, bar kad je proša pripreme. Kad se podvuče crta na kraju nije lipo ni kulturno “pljuvt” po nečijem radu ma kako on bio mizeran, već triba ušutit, zasukat rukave i svojim radom dokazat da si bolji od bivšeg trenera.

Hajduk živi vječno

Povodom stogodišnjice mog voljenog kluba, njegove nadasve časne i slavne povjesti objavljujem fotkicu spomen ploče koja je postavljena na misto di se naša povjest počela pisati.
U praškoj pivnici “Pivovar v Fleku”