Tag Archive : #tigrovi

ISTINO KOJA ŽIVOT LJUBIŠ

 

 
 
 
Istino ti koja život ljubiš, sakriti te ne mogu
 
Silom poželjevši slomiti hrvatsku slogu
 
Sakupile se hode sile na obalama Dunava
 
Slavonskom ravnicom i  Vukovarom da ovlada
 
 
 
Gle silne li vojske, a na drugoj strani rosne mladice
 
Stala mladost i srce hrvatsko sa puškom u ruci
 
Čelični oklop  i  avioni tuku po hrvatskom puku
 
Ne znajuć da Hrvat s radošću križ nosi i trpi muku
 
 
 
Mladost u junake  je stasala, djeca uz njih rasla
 
Junak pade,  ali Hrvatska se lomiti ne dade
 
Dok je mladica bit će i Hrvatske garde
 
Dok je krv potocima tekla, mladica je nova izrasla
 
 
 
 
 
Smrt siju četničke granate, ljubav slomiti ne mogu
 
Za domovinu smo spremni pokloniti se samo Bogu
 
Posljednje granate padoše, Vukovarom aveti zavladale
 
Silno se vesele, mržnjom slijepom ljubav žestoko gazile
 
 
 
Mržnja u noći slavonskom ravnicom pleše  krvavi ples
 
Svoju nemoć kriju, nad ranjenicima iskaljuju  bijes
 
Tijelo prepuno udaraca i rana u noći zadnje otkucaje broji
 
Dok u redu čeka, Bogu se moli, krvavog noža i smrti  se ne boji
 
 
Tekst : Klarić Jozo – Klajo
 
 
 
 
Iskrene rođendanske čestitke Ivici Arbanasu jednom od zapovjednika i heroja Vukovara.
 
Ujedno i sjećanj na sve junake i heroje i mučenike znane i neznane koje nisu uspile slomiti ni granate ni mržnja
 
Hrvatska vas zaboravit neće nikada!!!

 

 

TKO SE BOJI BRANITELJA JOŠ

Jeli ovo san il java, je mačka s miševima spava?

Imam osjećaj da smo kao gramofon kojem se nešto pokvarilo pa konstantno ponavlja isti refren.

Samo je upitno kako tko čuje to ponavljanje. Ima više inačica koje se čuju i odzvanjaju ovim našim prostorima.

Za dom spremni!

Neki će bez krzmanja ponoviti:

I umrijeti ako treba za svoj dom!

Netko se u čudu zapita zbog čega je toliko bitan taj naš dom, koji svakom danom odumire? Po jedna glavnja na kominu se svako malo gasi .

Za što smo se borili?

Da bi nekom dokazivali kako smijemo pozdravljati kako hoćemo?

Jesmo li svjesno pristali biti mali od kužine u svojoj državi za koju smo glavu na panj stavili, a mnogi i život izgubili, poslušno izvršavajući zapovijedi, svatko svog zapovjednika? Dugo smo bespogovorno slušali i mučali, a mnogi u mutnom ribe lovili.

Danas od silnih zagušenja u eteru, više ne znamo tko je što i kome rekao, koga tko zastupa.

Stranke niču kao gljive, a neke se kloniraju pa nastaju dvojnici, više ne znaš koja je stvarna, koja pravna. Mnogi se udružuju i razdružuju, a vožnja  traje ponekad do prve krivine.  Samo se sa sigurnošću zna da se koplja lome oko pozdrava ZDS.

Sad je to vruć krumpir u političkom loncu, kojeg neki ne pogledaju kamoli da ga dirnu, bojeći se opekotina najvišeg stupnja.

Danas  je koordinacija braniteljskih udruga splitsko dalmatinske županije na čelu s predstavnicima veterana 4. gardijske brigade, izdala priopćenje povodom sve češćih i bezobzirnijih napada na ono najsvetije što svaki narod posjeduje, na grb i zastavu.

Priopćenjem je jasno i nedvosmisleno izrečen stav da postoji crta dostojanstva i ljubavi koju Hrvatski narod kao i svaki narod ima, granicu preko koje možeš prijeći, ali moraš biti svjestan da tada gaziš i po nečijem imenu, po suzama i tuzi onih koji su svoje sinove kao najljepšu ružu svojoj državi darovali, kojeg su zastavom i grbom Hrvatske  pokrili.

Priopćenje nije prijetnja već opomena svima onima koji gaze po našim ružama i zastavi, po Hrvatskom grbu koji je Hrvatski a ne ustaški, bilo prvo polje bijelo ili crveno.

U priopćenju se osvrću na sve one koji bez skrupulozno nasrću i namjerno udaraju po braniteljima, zastavi i grbu, a pritom ubace kao sipa malo crnila i zamute vodu da bi učinkovitije udarali.

Za dom spremni!

Taj pozdrav nije slučajno izvučen kao zec iz šešira, postaje srž problematike kojom se bave, jer su tu sigurni da mogu polučiti najbolji rezultat. Njihov cilj je branitelje razbiti pošto je to jedan od  vrjednijih i najzdravijih sastavnica hrvatskog društva koji  bez fige u džepu svakom kažu svoj stav.

Ti i takvi su 1991. godine postojali i bili u mišjim rupama. Ni na kraj pameti  im nije padalo protestirat, pisat tužakaljke po novinskim stupcima zbog bojne iz Čavoglava koja je u kršu Dalmatinske zagore branila  hrvatski narod, a ujedno i borce za  demokraciju koji su drhtali po skloništima.

Nije im tada padalo na pamet protestirati, vjerojatno od straha koji na kraj krajeva je udisao svatko tko se tih dana nalazio na prostorima Hrvatske.

To su bili dani kada se nije čekalo kada će sunce izići i kada zaći pa da se može krenuti na odmor i spavanje. Bili su to dani kada se umjesto sunca prvo palilo radio i slušale prve vijesti sa svih linija diljem Lijepe naša gdje su snage zla sijale smrt. To su dani kada je svatko imao pri sebi zavežljaj s najvrjednijim što u njega može stati, ukoliko hrvatsko srce pogazi tenkovska gusjenica.

U tim teškim i crnim danima, prepunim bola, tuge i smrti naših sinova, braće i sestara nije bilo moguće popiti tabletu da te smiri . Tada je postojala jedna jedina tableta koja nas je pucala jače od ikakvog heroina i kokaina, bila je to pjesma.

U tim trenutcima čuti nekog tamo sa Čikole da u najtežim trenutcima još uvik brani svoj dom, da je za njega i svoj narod i život spreman dati, da pri tom još ima optimizma i snage  zapivati.

Pjesmom poslati poruku ohrabrenja svom narodu, ali i bandi četničkoj poručiti, koja je u tim trenutcima sanjala svoj najljepši san kako će hrvatski narod zbrisati  s lica zemlje, da im je to neostvariv san.

Braniti svoj dom svi su bili spremni u zagori na izvoru Čikole, kao i diljem Lijepe naše gdje smo trpjeli velika razaranja i uživo proživljavali jedan ružan horor film.

Mongi “humanisti” koji su bili u skloništima, sada seciraju i traže i najmanju mrlju i sve to pravdajući svojim velikim srcem.

Pitamo se gdje su prije  bili?

Što se tada nisu javljali, zbog čega nisu toliko ružno nasrtali na moju i tvoju Hrvatsku?

Pa možda zato što su se bojali za svoje dupe.

Zbog čega im humanost nije mogla zapet ni na wc papiru dok su brisali dupe?

Tada  im nije ništa padalo na pamet, jer su branitelje osjećali kao snagu, osjećali su (strah)opoštovanje spram hrvatskog srca koje nije ustuknulo ni pred čelikom jugonemani.

 

Danas ti humanisti plešu svoj “krvavi” pir gdje branitelje udaraju s lijeva i desna. Nažalost velikim dijelom smo šutke za sitniš pristali na takav scenarijo u kojem su ti isti “humanisti” izišli iz mišji rupa i postali borci u prvim redovima, a mi prelazimo u podrume gdje još uvijek odzvanja ona naša jača od kokaina i prepuna adrenalina:

U Zagori na izvoru rijeke Čikole stala braća da obrane svoje domove…

Nažalost kao da se film nekako vrti čudno unatrag, kao nekada s svežnjem u ruci još uvijek u ratu, za svoj dom SPREMNI umrijeti.

 

P.S. Razbiše nas na prim faktore, na profesionalce, dragovoljce, domobrane i lažne rodoljube koji očepušaše što se očepušati dalo.

Ej braćo moja mila duboka je voda Drina, ali postoji samo jedna istina.

Mnoge kupili da šute, a oni koji nemaju kuda država im prema Europi otvorila pute.

E MOJ NARODE

Jeli Domovinski rat stvar prošlosti, jesmo li to samo sanjali?

Po onom što vidimo, može biti da je tko.  Kad u današnjem društvu krenete s temom ratnih  90-tih, jednostavno ispadaš debil, zaosta, naporan i licemjeran, jer si tamo nešto kao trčkara, a sad si dio povlaštenih koji gode Boga svoga.

Iskreno sve mi je jasno, a opet mi ništa nije jasno. Svak iz svoga kuta prezentira istinu  na svoj način i po tom imamo sto i jednu istinu. Može biti da i ima u glavama, ali  istina je samo jedna i jedna i očito za mnoge bolna pa je vjerojatno žele  što prije zaboraviti.

Nakon povratka doma, iz Pakraca s obilježavanja početka rata,pogledam izvještaje  iz Pakraca. Nakon premotavanja izvješća svih tv kuća, ispada da postadosmo vijest za krpanje dnevnika. Pregledom po portalima , jedva nađoh tekst o Pakracu jer je udarna vijest pitanje predsjednici o slučaju tragičnih događanja oko obiteljske tragedije na Pagu. Tek usputno  u sklopu tog, bilješka o obilježavanju Pakračkog ratnog svitanja koje je bilo krvavo, prepuno tragedija i samo početak jedne brutalne agresije na cijeli teritorij RH. Prepuno tragedija i žrtava koje je potrebno obilježavati i sjećati ih se s posebnim pijetetom i na prvom mjestu. U prilogu  RTL-a je to prije svega predjednička kampanja, dok  druge strane bez problema naš djecu zaobilaznim putem sapunaju i sapunicama privikava  na dvojezičnost, bogatstvo i tekovinu demokracije. Nažalost danas je borba oko bijelog i crvenog polja bitnija  od tog da nam baciše cijeli domovinski rat na marginu, a sutra će vjerojatno i u kontejner. 

Nitko baš nema petlju od onih s “karizmom” dignut glavu i lupit šakom o stol i kazati jednom za svagda:

“Mi smo garda hrvatska, srca su nam junačka, nikog se ne bojimo, zemlju svoju volimo” ,  a voljele su je sve postrojbe i one s bijelim poljima i crvenim, pripadnici  Hos-a i gardijski postrojbi i „kućebrana“ kako nas  obične smrtnike  tretiraju kada je u pitanju doprinos u stvaranju temelja državnosti.

Ne znam vjerojatno je to opet u pitanju krivica onih “smradova” dok smo mi još uvijek u svom domu samo mali obični kmetovi.

“BITKA ZA ŽIVOT”

Put je dug prepun trnja s pokojom ružom, to je put do ove knjige. Riječ po riječ i potekla je rijeka suza i emocija iz nutrine moje duše. Ta rijeka je bila bez kontrole, ponekad divlja a ponekad tiha. U tišini noći navirale su riječi i sjećanja,  teška s mnogo tuge. Želja da se sjetim naših prijatelja,  da im se poklonim i zahvalim, ovu priču je pokrenula a onda je uz Božju pomoć bilo potrebno izdržati i fizički i psihički. Danas sam sretan i ponosan, zahvalan Božjoj Providnosti što me vodila, davala mi snage. Nije bilo lako, bio je to dugačak put s padovima i ponovnim ustajanjima. Na tom putu vaše pohvale su bile poticaj da izdržim, da ponovno ustanem i krenem dalje.
Ova knjiga je spomenik koji sam izgradio njima u uspomenu i koji nikakve bure i nevere, ne mogu srušit ni izbrisat.

 

Poštovani prijatelji i čitatelji još dok se emocije slijegaju pomalo dolazim do daha i zraka i tek sad nazirem stvarne dimenzije onog što znači pisana riječ.  Prije dva dana sam na upit koja je tematika knjige napisao između ostalog da je jedan od radnih naslova bio  “DA TO SAM JA”

Nakon 15 – ak godina borbe sa samim sobom dolaskom bolesti došlo je do sloma i prijeloma i u tim trenutcima pod okriljem odjela za psihološku pomoć KBC  Rebro kojega ja od milja znam nazvati “PUKNUTA EKIPA” padaju sve barijere i rađa se želja za borbom, za životom. 

Tog trenutka  krećem u bitku ne s bolešću već s “ćukom” jer je sve unutar nas. Bolest i nespavanje je teško bilo izdržati ali sam u tim trenutcima  vidio jedan drugačiji svijet oko sebe.  Uz konstantnu borbu s gospon Parkinsonom  s kojim se malo, malo pa posvadim i bolešću koju neki od  milja nazivaju “Pit, ist, pit”  shvaćam svu problematiku koju mnogi nose iz rata  kao i ja i tu se rađa jako izraženi poriv i želja za pomoći drugima. U tim trenutcima na sugestiju moje sestre da opišem svoj put poslijeratnih “stradanja” izlazim iz ilegale i pišem svoj  PTSP put, objavljujem ga na svojoj stranici i Facebooku i još dodatno plaćam 10 dolara reklamiranja teksta da ga što više ljudi pročita i na kraj krajeva da im pomogne u prvom koraku koji je najteži ka traženju pomoći. Prije svega tekst je bilo obraćanje braniteljskoj populaciji u kojoj sigurno još uvijek ima ljudi kojih je stid i strah  potražiti pomoć zbog razmišljanja što će reći okolina koja zna biti brutalna ali ujedno i strah zbog nepoznavanja,bolje rečeno vrloooo lošeg imidža psihijatrije kao grane medicine od koje svi zaziru.

 

Na žalost po onom što znam i vidim mnogi su spremni potražiti pomoć jer su na rubu, samo im je potrebna pokoja kapljica. Mnogi dolaze tražeći čarobni štapić umjesto pomoći jer po našem starom dobrom običaju nama je uvijek netko drugi potreban  da nam riješi probleme.

Tu dolazimo do one izreke koju znamo iz knjige mudrosti u kojoj nam kroz prispodobe  Isus govori liječeći sve bolesti i čineći čudesa uporno

“Vjera te tvoja spasila.”

Tako jednostavno a opet zamršeno jer mnoge ne može ni vjera spasiti pošto se ne otvaraju, kriju, ne traže pomoć. Reklo bi se rebus nerješiv, nema nam pomoći i u tim trenutcima se javlja bolest koja kao tornado ruši sve kule i utvrde koje smo sagradili krijući se, nažalost ponajprije od samih sebe. Dolazimo u stanje razgolićenosti  gdje više nemamo što kriti, kada sami sebe vidimo na dnu  u kaljuži. Ta je točka za neke slom, za neke prijeloma.  Dragi moji bolni i puknutih niti zapamtite onu:

“Na muci se poznaju junaci!”

Vjera je temelj da u tim trenutcima možemo krenuti u borbu i da se mognemo ustati i teret svog života uprtiti  i radosno ponijeti. 

Još jednom  hvala od srca svima koji su bili prisutni predstavljanju knjige.

Hvala mojim ratnicima ćukašima i Inžinjercma 126. d.p.

Mojim zagrepčanima gospodinu Patriku Polimcu  i mom dragom i dobrom prijatelju  Iliji Trzinu.

Hvala “radnom kolegi” gospodinu Saši Tadincu na foto pomoći.

Hvala HTV  novinarki gospođi Magdaleni Šipić i voditeljici emisije “Libar” Hit radio Sinja gospođici Mariji Maroš na medijskom praćenju predstavljanja knjige.

Hvala voditeljici predstavljanja gospođi Ireni Bradarić.

Hvala od srca Paucima koji su me ugodno iznenadili na čelu s mojom dragom Sandrom koji su me odmah uzdrmali i  potekla je suza.

Hvala mojim roditeljima koji su me istrpili čitavi život i mojim curama koje me trenutno trpe, mojoj Renati i Ivi suncu koje za me sja.

Hvala gospodinu Stipi Krci na ričima koje sam spremija u sandučić.

Hvala mom Njijoviću, gospodinu Draženu Klariću na lipim ričima al  i na onom što veže naše i njijove koje samo mi možemo stvarno opipati.Ujedno mi je ostalo ono da sam prvi pisac u Klarića.

Hvala na nesebičnoj pomoći mojoj osobnoj lektorici koja mi je bila i osobni savetnik u pisanoj riči gospođi Niveski Juraga-Kovačev.

I na kraju hvala Bogu da mi je podario tako velikog čovika i vjernika, pa mog kazata i prijatelja don Josipa Dukića.

BITKA KOJA ŽIVOT ZNAČI

Dragi prijatelji prije tri godine krenuo sam na put u nepoznato.
Tog trenutka moj život poprima sasvim drugačiji smisao, počinjem budan sanjati.  Na put sam krenuo bez pripreme i kompasa ali sa snovima i željom, riječju otrgnuti iz zaborava prijatelje koji su “nestali” u ratu. Danas ih se nitko i ne sjeća, tek prijatelji s kojima su dijelili dane i noći u snijegu i hladnoći, smrti zajedno gledali u oči. 
Na taj put sam simbolično krenuo svojim prvim tekstom pod nazivom
SNOVI, ŽELJE I CILJEVI NASUPROT STRAHU

http://klajo-blog.com/snovi-zelje-i-ciljevi-nasuprot-straha/
Od tog trenutka  krećem ka cilju u želji da ponešto kažem o trokut stijegu koji osta i hladnom kamenu. Još jednom da se poklonim svojim ratnicima i da pokažem svoju bol zbog  ponižavanja i gaženja  dostojanstva  hrvatskog branitelja. 

 

Danas kada  sam pred ciljem,  

svima mogu pogledati u oči,

istinu bolnu predočit,

 

Vama poštovani posjetitelji ovih stranica poručiti:

Ne bojte se sanjati, imati želje, na glas ih izreći. Vjerujte u svoje snove jer snovi su ostvarivi. 

NA SVILAJI U ŠKRIPU


Svilaja je planina na kojoj se po čitavoj dužini protezala bojišnica, protkana prvom crtom, koja se formirala po vrhovima. Ponajprije se ušlo na samom početku na Slane stine pa sve do Ivove glave koju je kao najistureniju točku bojišnice držala IX bojna HOS-a. Kako je borbena i organizacijska moć Hrvatske vojske rasla tako se i linija formirala sve dublje i bliže prvim kućama sela Otišića. Zauzimale  su se što bolje pozicije za posljednji udar pri oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske. Početkom jeseni 1993. godine linja se pomaknula prostorno za neki 2-3 kilometra  i formirao se novi dio linije kojeg su činila tri nova položaja, kota 807  u podnožju Svilaje i dva položaja na  djelu Svilaje zvanom  Samar pa su položaji dobili ime po toj poziciji, Samar 1 i Samar 2. Teren je bio veoma nepristupačan, krećući se tim prostorom opasnost je vrebala  na svakom koraku. Bilo je mnoštvo rupa i škripova prekrivenih lišćem tako da je bila potrebna koračati s velikim oprezom. Dolazak na novu crtu bojišnice za sobom vuče i mnoge probleme. Potrebno je urediti položaj.          Na Samaru 1 postojao je nekakav škrip u kamenu kojeg su inženjerijske snage pretvorile podzemno sklonište. Prilikom uređenja pokrova skloništa u prostor su postavljanja  četiri vojnička kreveta na kat. Sve skupa sklonište je bilo veoma skučeno i imalo je više izgled jazbine za šumske zvijeri no nažalost  nismo imalo izbora.  Ostalo je uz krevete još toliko prostora za naoružanje i opremu. U skloništa se moralo ulaziti četveronoške. S prvim kišama je počela prodirati voda pa je prostor bio vlažan. Zbog skučenosti prostora nije bilo mogućnosti loženja vatre i zagrijavanja prostora. Ulaskom u hladne noćne sate ostalo nam je pokriti se dekama i svoj dio straže odraditi kada dođe vrijeme. Iako je situacija bila pomalo turobna naviknuli smo se. Duge noći su se kratile  pričama za koje je uvijek bilo tema. Ponekad smo se znali  dobrano nasmijati zaboravivši na prostor u kojem obitavamo. Izlaskom iz skloništa u mrklu noć ponovno bi se vratili u ratnu stvarnost. Tada bi se unutar nas pokretao radarski sustav, nadzirući situaciju oko nas ponajviše sluhom. Jedne večeri dok smo oko nečeg živo ušli u raspravu naš stražar dolazi do ulaza u sklonište i potiho nam reče:
“Izrazite evo ih!”
Još smo u svom nekom filmu, nastavljamo raspravu ne obazirući se previše na stražara . Nakon par trenutaka ponovno se javi straža sad malo glasnije, u glas mu se osjeća pomalo nestrpljenje i nervoza :
“Izrazite”
Shvativši da ga ne doživljavamo ozbiljno stražar sad već ljutito povika na nas:
“Izrazite netko je tu oko nas”
U tom trenutku shvaćamo ozbiljnost situacije, poruku koja nam je upućena,  reagiramo kao zvijeri, uzimamo puške i izvlačimo se iz skloništa. Izlazimo i na brzinu zauzimamo položaje po kamenjaru.  Noć je bez mjeseca, ne vidimo ništa ispred sebe ali se zato čuje krckanje suhih grana šuštanje lišća, osjet kretanja u šumi je stvaran na više pozicija.
Ležeći u zaklonu slušamo i čekamo odvijanje situacije Puška je u rukama, pripremljene bombe je pri ruci . U tišini noći dobro se čuje kretanje,  povremeno nestaje pa se ponovno javlja. Iščekujući razvoj situacije, ne želimo pucati u ništa i tako otkrivati svoju poziciju. Nakon nekih pol sata situacija se vraća u normalu. Sve je utihnulo, pridižemo se i ustajemo na noge. Oslanjam se na desnu nogu i propadam kao da noga ne postoji.  Ostajem u trenutku zatečen situacijom ne znajući što se dogodilo. Ne osjećam uopće  desnu nogu, ne postoji. Trljam rukom po nozi ali kao da trljam rukom po drvetu. Shvaćam što se dogodilo. Dok sam ležeći iščekivao razvoj situacije nisam osjećao nikakvi problem ali je vjerojatno došlo do pritiska na arteriju i zaustavljanja krvotoka. Bilo mi je potrebno 20-tak minuta da mi se stanje vrati u normalu i da mi nogom ponovno prokola krv. Još neko vrijeme smo ostali svi vani te se ponovno  uvlačimo u škrip. Vraćamo se u tamu hladnog skloništa. Sad već pothlađeni, ulazimo onako u kompletu s čizmama pod deke da bi se ponovno ugrijali.

LIBAR

Poštovani prijatelji i posjetioci stranice, evo došao je i dan kada sam po prvi puta gostujući u emisiji “Libar” Hit radija u Sinju uživo podijelio svoju emociju sa svima a posebno s onima koji još uvijek žive i teško se nose s bolom i tugom zbog gubitka svojih najmilijih u Domovinskom ratu. Hvala vam što posjećujete i čitate moje priče.

Još jednom hvala gospođici Mariji Maroš koja mi je pružila priliku da gostujem u emisiji, da sa slušateljima uživo podjelim svoje  emocije koje su još uvijek žive i bolne. Ujedno zahvaljujem i mom sokolu Mladenu Miloševiću i uredništvu Braniteljskog portala koji su objavljujući nekoliko tekstova itekako bili potpora pri pisanju.

 

 

BLJESAK SA SVITANJEM

Autor fotografije: Croative News Staff

 

Danas se po 23. put sjećamo svitanja i zore koja nam je dala dodatnu vjeru i snagu da možemo i hoćemo, da želimo slobodu i mir. Sjećanje na jutro kada su mnogi u jutarnjim satima ispijali doma prvu kavu i slušali prve izvještaje s prvih crta koje više nisu ni postojale. Jutarnji bljesak je bio dovoljan da Hrvatska vojska najavi dugo toplo ljeto s olujnim udarima.

 

Svim učesnicima pobjedonosnog hoda po trnju iskrene čestitke. Pokoj vječni svakom tko je nesebično podario sebe za svoju domovinu i slobodu svom narodu. Svjetlo vječno neka im obasjava staze vječnosti. Amen

SMRZAVICA NA + 35

 

Još jedan dan, još jedan teren je pred našom satnijom. Jutarnje okupljanje satnije je u Sinju ispred vojarne. Sunce već diže temperaturu i dok čekamo ukrcaj u kamione hvatamo se hladovine. Pritisak i vlaga u zraku se već osjećaju, dišemo na škrge. Ulazimo u užarenu atmosferu kamionskih koševa s ceradama. Znoj se cijedi, kamioni polaze, krećemo u pravcu Vrdova i Deblog brda, nama već dobro poznat dio prve crte na kojem imamo preuzeti položaj od druge satnije. Silaskom na makadam prašina se diže i prianja na naša znojna lica. Put nas vodi preko Dubovi vrata i Ravnog Vrdova do Jukića staja. Pri preuzimanju položaja na predjelu Jukića staje, jedna dio ostaje u bazi kod Jukića staja i  ima zadatak motriti i kontrolirati golet u smjeru Bračev Doca gdje se nalaze četnički položaji. Nakon što uzimamo CSO za jedan dan, naša polovina satnije kreće kosinom na Debelo brdo. Ispred nas je uspon od nekih sat vremena pješačenja, iz baze Jukića staje, s 900 metara nadmorske visine na Debelo brdo koje se proteglo na 1200 metara nad morem.  Pješačeći sad već po užarenoj atmosferi i kamenjaru krećemo pojedinačno, jedan po jedn svakih 5 minuta, zbog sigurnosnih razloga, pošto je jedan veći dio uspona vidljiv s četničkih položaja. Uspon je na početku blag ali od polovine se naglo mijenja, postaje dosta strm i zahtjevan. Drugi dio iziskuje dosta napora i znoja da se dokopamo samog vrha i male kotline u kojoj se nalazi smještaj, koji samo izgleda kao kuća. Dolaskom do tog zdanja i skidanjem opreme ipak nastaje znatno olakšanje. Polagano trošimo male količine vode s kojom raspolažemo da bi koliko toliko osvježili već pomalo dehidrirana tijela. Prva dvojka odlazi na izvidnicu koja se nalazi na samom vrhu. Tu mijenjaju preostalu dvojku iz druge satnije koja napušta teren. Na samom vrhu imaju posebno paklenu atmosferu kamenog bunkera i zvizdan koji je nemilosrdan. Dva sata na izvidnici na Debelom brdu,  na “siromašnom” terena,  na kojem nema ništa osim bunkera i naše barake, nigdje buška ni hladovine. Kada se čovjek nađe u tako paklenoj situaciji i k tome ima ozbiljnu zadaću, nadzor terena prema Opsenjaku, susjednoj uzvisini s koje vreba opasnost, ne zamara se previše razmišljajući kako izdržati.  Opasnost je ta koja vreba i samim time koliko toliko pomaže da se izdrži u kamenom paklu. Kućica kojoj su zidovi nekakve deke, naša je sudba u tom vrućem paklu. Ulaskom u kućicu naša tijela trpe dodatni šok. Sparina koja vlada unutra pomiješana s ustajalim zrakom je luda kombinacija. Ipak prvi trenutci bijega od sunca čine svoje. Znojni i već iscrpljeni polako se osjećamo grogirani od velike vrućine u koju smo uskočili u Sinju, ulaskom u kamione i koja nas je dopratila do prve crte. U takvoj situaciji hvatamo se za slamku spasa, kuha se kava i pali prva cigareta. To je naš luksuz i komfor koji nam daje snagu da izdržimo. S približavanjem poslijepodneva vrućina i sparina su kombinacija koja doslovno obara s nogu. Samo cvrčci ne popuštaju, još glasnije pričaju svoju priču. Nad vrhovima Dinare stidljivo se pojavljuju mali oblačci. Počinje se osjećati strujanje, vrlo ugodan osjećaj mada se radi o miješanju vrelog zraka. Reklo bi se poklonjenom konju se ne gleda u zube. Sad već oni mali oblačci poprimaju jednu tamniju nijansu i udružuju se, formiraju oblačnu masu koja prijeteći izgleda i sve skupa vremenska situacija se vrlo brzo mijenja. Nakon kratke ugode koju donosi strujanje vjetra pred nam priroda priprema svoju novu predstavu, sprema se ljetna oluja. Vrući lahor hvata zalet i pojačava. Vrlo brzo se sve odvija i sada se nalazimo pred olujnim nevremenom. Vjetar, munje i grmljavina su kulisa pred ljetni pljusak koji je sad već pitanje minuta. Od užarene atmosfere do grmljavinskog nevremena prošlo je nepuni sat vremena.
Prve krupne kapi kiše padaju na užarenu zemlje koja vapi za vodom. Osjet prvih kapi pri dodiru s našim tijelima djeluju kao melem i hvatamo svaku kapljicu. Ugoda kratko traje a nevera vrlo brzo nestaje, naprosto iščezava s obzora. Kako je naglo došla, tako se naglo i razbila, zemlji podarila nešto malo kišnih kapi nedovoljno da spere prašinu. Oblaci su netragom nestali, ostaje sam bura koja nema namjeru prestati. Bura je vrlo brzo spustila temperaturu za desetak stupnjeva i sad krećemo u potragu za dugim rukavima. Nalazimo se u problematičnoj situaciji koju nismo mogli predvidjeti, da će usred ljeta tako naglo zahladiti a kada se spusti noć i temperatura će još padati. Sa sumrakom se sklanjamo na „sigurno“ u kućicu a straža je dobila nekakve jakne koje su se našle otprije na terenu. Burno i vjetrovito vrijeme poslijepodneva se nastavilo, ulaskom u noćne sate nalazimo se u bitno izmijenjenoj priči ali za nas ponovno traumatičnoj. Nakon velike vrućine i toplotnog udara sada se doslovno nalazimo pred smrzavanjem. U noćnim satima pojačavaju se naleti bure i hladnoća je sve izraženija. Osim poneke košulje nemamo nikakav drugi deblji komad odjeće. Sada veće dobrano pothlađeni nalazimo se u kućici koja se u trenutku pretvara u hladnjak. Straža je povučena sa smog vrha i držimo stražu nadomak kućice. Nakon dva sata na buri vraćamo se u hladnu kućicu i jedini preostali komfor i pokušaj nekakvog harakirija ili prve pomoći da bi uhvatili san, uzimamo gutljaj – dva žestice koja nas trenutno malo trgne, zagrije bar u misima naše tijelo. Ulazim pod dek u ali smrzavica vlada. Ne čuje se ni riječi, smo dvojka koja dolazi sa straže prozbori koju riječ i pokušava uhvatiti malo sna. Nakon kratkog sna kojeg smo „kupili“ žesticom vrlo brzo se budimo s osjećajem da više nismo u hladnjaku već da su nas u snu premjestili u zamrzivač. Tijelo ohlađeno i pothlađeno, osjet koji se ne može u stvarnosti zamisliti djeluje kao strašno loš san. Onaj prvi dio, dok su vladale vrućine, sad izgleda kao najveći dobitak na lotu dok u hladnoj i mračnoj atmosferi proživljavamo smrzavicu očekujući jutro i prve zrake sunca. Duga hladna noć nikako da prođe, svaka minuta se čini kao vječnost, a naša nova smjena započinje ujutro u 4 sata s prvim znacima svitanja. Bura se jutrom primirila i s velikim nestrpljenjem čekamo prve zrake sunca koje se pojavljuju na samim vrhovima Dinare, miluje naša iscrpljena tijela, svaka zraka je kao jedna ruka koja nas milije i pokušava zagrijati naša promrzla tijela, kruta i hladna. Sami pogled na sunce sad djeluje poput eliksira koji nas vraća u život.
Planina je ćudljiva kao najćudljivija žena, nikada ne znaš kad će zagrmjeti, kada te zagrijati a kada hladiti. Zato uvijek kada kreneš u planinu budi spreman na svakojaka iznenađenja.

Mrtav sam, al sam živ!

Olujni dani su iza nas, još uvijek se osjeća adrenalinu žilama, još uvijek sve naoko izgleda kao dobar san. Na novinarsko pitanje:
  -Što nakon oslobođenja Knina?
zapovjednik 4. gardijske general Krstičević odgovara vojničkim rječnikom, jasno i glasno:
  -Dalje u oslobađanje Lijepe naše!
U sklopu akcije “Maestral” naša brigada kreće u nove zadaće i vrši izmještanje ljudstva i tehnike na nove položaje, priprema se za novu zadaću. Inženjerijski vod ima zadatak da s tehnikom krene preko Knina put Like. Svatko svoj dio posla odrađuje, labudice prebacuju inženjerijske strojeve da bi idući dan bili spremni odgovoriti na novo postavljene zadatke.
Svoj dio opreme potreban za život na teranu smo ubacili u kamionsku prikolicu, sami se prevozeći do odredišta u prikolici. Polazak iz vojarne je oko 9 sati a na odredište stižemo nakon dva sata napora koje iziskuje vožnja u kamionskom košu.
Previše ne smeta pošto nismo naučeni na mekane i udobne stolice. Odmah po izlasku iz kamiona pristupamo razmještanju da bi ujutro bili spremni za nove zadatke. Tehnika na labudicama i kamioni stiže u intervalima tako da smo već u ranim poslije podnevnim satima gotovo kompletirani. Očekujući zapovjednika s detaljima novih zadataka pripremamo ručak i u opuštenoj atmosferi razmišljamo što nosi novi dan i nova zadaća. Pred sam ručak stiže zapovjednik i bez okolišanja nas obavještava da smo dobili novu zapovijed. Zbog novonastale situacije na djelu bojišnice iznad Grahova prema Drvaru hitno se moramo ponovno vratiti na taj dio bojišnice. Sve skupa još jedna vožnja, koje iziskuje nekoliko sati dodatnog putovanja.
U popodnevnim satima dio tehnike ponovno pripremimo za ranojutarnji transport, da bi svi skupa zorom krenuli u pravcu Bosanskog Grahova. Utovarivači i kombinirka će krenuti samohodno u pravcu Knina da bi tako smanjili putanju za vozače labudica. Spustila se noć, ubrzo smo nakon napornog dana i putovanja utonuli u san. Potrebno je ponovno ranom zorom ustati i krenuti natrag.
Buđenje u zora i doručak su obavljeni na brzinu s nogu. Iako još uvijek ljeto jakne su dobro došle, svježe jutro i lagana izmaglica nas vrlo brzo dovode u normalu i ispraćaju na put. Ljudstvo razmješteno po vozilima i strojevima kreće na put. Vozač kamiona i nas dvojica krećemo te nakon desetak minuta izlazimo iz šume na lokalnu cestu u smjeru Knina. Nakon izlaska na asfaltnu cestu nas dvojica polagano hvatamo trenutke odmora i sna na prekide. U jednom trenutku u polu snu čujemo polu ozbiljni glas vozača:
   -Eno četnika!
Ne predajući veću pozornost toj obavijesti, nakon kratkog pogleda u smjeru kretanja, nastavljamo odmor hvatanjem sna na mahove. Iza nas je rukovaoca samohodno vozio utovarivač. Izlaskom iz krivine rukovaoc utovarivača primjećuje da je netko uskočio u napušteni automobil. Odmah smanjuje brzinu kretanja utovarivača i s automatskom puškom u ruci približava se napuštenom vozilu. Približavajući se primjećuje pogrbljenu osobu u nekakvo pokušaju prikrivanja. Dolaskom do automobila zaustavlja se i gasi stroj a skrivač podiže pogled, pomalo prestrašen i izlazi iz automobila. Rukovaoc primjećuje da se redi o osobi koja ima problem s jedno nogom na koju vidno hramlje. Na upit odakle je, saznaje daje iz prostora Obrovca. Pošto je za vrijeme Oluje, kao hendikepirana osoba, zaostao za zbjegom prebacivao se pješke šumom u smjeru Bosne. Vidno u lošem stanju, u pol dehidriranom stanju od rukovaoca dobiva sok da se napije i nakon par trenutaka nastavlja putovanje sa “zarobljenikom” do Knina gdje ga predaje policiji.
S kamionom se vraćamo u Sinj a sljedeće jutro se kreće za Grahovo dok vozači labudice i rukovaoci imaju cijeli dan pred sobom da bi kompletna tehnika bila prebačena tijekom dana na područje Grahova. Dolaskom u vojarnu nakon kraćeg raspremanja razilazimo se do ponovnog susreta ujutro.
Nakon povratka iz zone ratnog djelovanja, putovanja i tuširanja odlazim na kavu, misli i osjećaji rade salto mortale. Pogled na ljude koji se privikavaju na život bez ratne opasnosti djeluje relaksirajuće, stanovništvo se privikava na mirnodopsko stanje. U tim trenutcima susrećem susjeda iz sela koji mi se nekim čudnim tonom obraća:
    -Nu, ti si živ!
Još uvijek u dobrom raspoloženju, s osmijehom na licu priupitam ga:
    -Kako misliš da sam živ?
Sad već na njegovom licu primjećujem da to njegovo pitanje ipak ima težinu i da nije šala. Dobivam dodatno objašnjenje da je kroz selo netko pronio vijest da sam poginuo, da cijelo selo o tom priča.U tim trenutcima kroz mene prolazi nekakva nelagoda, osjećam kako se moje tijelo grči, iako se izvana ne može primijetiti velika promjena. Velika promjena se odvija u meni, unutar mene se uselio nemir pomiješan sa strahom i bijesom. Mozak u trenutku počinje ubrzano raditi, film se sam od sebe vrti. Osmjeh je nestao,razmišljam o tome tko je to izjavio i kakve bi posljedice na moje roditelje imala takva informacija da je došla do njih. Zbog novonastale situacije i naglog povratka kući stigao sam prije te informacije do roditelja te im nije prouzročila traumu.
U meni se budi bijes i želja da saznam tko je glasnik koji se na jedn grub način poigrao sudbinom moje obitelji. Tko je taj glasnik koji bez razmišljanja zadire u ljudske sudbine, koji jednom takvom neprovjerenom informacijom može nanijeti nemjerljivu štetu i zamrznuti srca i osmjehe, u tim trenutcima izazvati strahoviti šok.
Teško je razumjeti i prihvati takav jedan čin ljudske gluposti koja se ne može ničim opravdati.

KRVAVO RAĐANJE SLOBODE

Kraj osamdesetih, osjećaju se neka nova strujanja, neki novi povjetarac. Šaputanja je prelaze u govor, tih i oprezan o nekom novom vremenu, o novoj snazi koja će donijeti slobodu. Mnoge generacije su živjele i umirale sanjajući slobodu, dan kada  će slobodno moći koračati uzdignuta čela zemljom Hrvatskom. Sanjali su dan kada će šapat  prijeći u govor. Ti snovi su grijali srca i krijepili dušu, davali snagu i čuvali vjeru o slobodi. O slobodi gdje ćemo biti svoji na svom.  Vjetrovi koji su zapuhali raspirivali su vatru. Spoj ljubavi prema domovini i vjera u slobodu podgrijavanu vatrom koja se  zapalila u tim danima  proizvodili su silnu energiju koja se osjećala na svakom koraku, nije se mogla više skriti. Ta energija je bila moćno  oružje koje je imala razornu moć. Kao takva plašila je vlastodršce, postali su vrlo brzo svjesni moći protiv koje nemaju nikakvih izgleda.  San koji je postajao java  osjećao se na svakom koraku, izbijao je iz svake pore hrvatskog čovjeka. Tih dana se pjevalo i ljubilo Hrvatsku, kroz stihove se iskazivala ta silna energija, zanos i žar.

 

 

Borbene skupine oko vojarni JNA sa automatskim i lovačkim naoružanjem.

 

„Kad sklopim oči ja Hrvatsku sanjam

I često molim u ponoćne sate

O Bože Čuvaj moju rodnu grudu 

Čuvaj sve moje Hrvate”

 

Ti stihovi su bili najljepši stihovi o ljubavi, sanjali smo budni i molili se za slobodu. Taj osjećaj sreće ne može nitko osjetiti osim onih koji su bili zatočeni, onih koji nisu imali slobodu. Pjevalo se sa suzama u očima, suzama radosnicama što smo napokon mogli javno iskazivati svoje osjećaje, svoju ljubav prema domovini. Osjećaji koji su nas preplavljivali  bili su neponovljivo iskustvo.

I službeno se javlja nova snaga hrvatskog naroda, Hrvatska demokratska zajednica, koja staje na čelo kolone, koja je povela hrvatski narod u susret slobodi i ostvarenju stoljetnih težnja Hrvata za samostalnošću. Doktor Franjo Tuđman je predvodio taj nezadrživi val. Prilikom posjeta Sinju i održanog skupa po prvi puta smo uživo čuli naglas izrečene želje hrvatskog čovjeka.

“Hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!

Bile su to naglas izgovorene riječi koje su odzvanjale u ušima, u srcima  okupljenih tog prijepodneva u Sinju. Nismo mogli ni pretpostaviti kojim brzinom ćemo biti primorani uzeti pušku  i braniti slobodu svog doma. Vrlo brzo su se nakon izborne pobjede hrvatskog naroda počele događati igre i igrice velikosrpske vladajuće klike sve pod izgovorom očuvanja Jugoslavije.  Na prostoru Cetinske krajine kao i drugdje širom Hrvatske razrađenim scenarijima počinje se “događati narod”. Još uvijek nismo svjesni stvarne blizine ratnog vihora koji će zahvatiti naš narod. Vrlo brzo je Hrvatska premrežena blokadama i barikadama cestovnih pravaca i doslovno paralizirana. Srpska manjina je pod izgovorom ugroženosti a po instrukcijama iz Beograda izazivala stanje kaosa i meteža na velikom djelu Hrvatske. Nakon krvavog Uskrsa na Plitvicama i pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića nastaje stanje šoka spoznavši stvarne dimenziju  situacije u kojoj se nalazimo. Velikosrpska klika je jasno i nedvosmisleno pokazala da neće zazirati od upotrebe sile i da su spremni na brutalno gaženje po hrvatskom narodu u ostvarivanju svojih ideja,  iako su još uvijek bili ogrnuti plaštem mirotvorstva. Takorekuć golorukim nam se boriti za slobodu protiv armije spremane i opremane 40 godina.  S vrlo malo naoružanja i policijom kao glavnom snagom krećemo u borbu, u koju unosimo oružje mnogostruko jače i razornije od bilo kojeg naoružanja, unosimo ljubav koja nas održava na životu, daje energiju potrebitu da uspijemo.

 

Pripadnici pričuve ZNG (kasnije 3. bojne 126. br ) na blokadi Kukuzovca

Još uvijek nastavljamo život koliko toliko u normalnom ritmu, svjesni prilike i vremena u kojem se nalazimo. Svjesni da nemamo pravo na krzmanje i malodušnost, da je pred nama trenutak koji su mnoge generacije sanjali a nama se pruža prilika ostvariti nedosanjani san mnogih generacija. Prvosvibanjsko druženje, gradelavanje uz Cetinu i balote s ekipom se proteže tijekom cijelog dana. Na večer se prebacujemo do Sinja i nastavljamo mladenačkom upornošću uz pjesmu druženje u veselom ozračju do kasnih sati. U jutro 2. svibnja se budimo i doznajemo da se tijekom jučerašnjeg dana i  noći mnogo tog događalo . Polovica ekipe je tijekom noćnih i ranojutarnjih sati pozvana u rezervni sastav MUP-a zbog dramatičnih događanja u Slavoniji i pogibije redarstvenika. Od tog trenutka smo svi skupa  postali bolno svjesni situacije koja je nastala. Više nije bilo nikakvih pomisli da će se sve skupa  završiti nekom mirnom solucijom i bilo kakvim  razgovorom.  Tuga i bol koja je vladala tih dana  u čitavoj zemlji ni najmanje  nije umanjila naša odlučnost i spremnost da stanemo na branik domovine. Krenuli smo na put u jednom smjeru, solucija odustajanja nije više postojala.  Pripremanje  za rat se ubrzano počelo odvijati. Bezbrižna buđenja i dani zabave su naprasno prekinuti, svi smo zatečeni količinom mržnje koja se zakotrljala našim prostorima u namjeri da nas pregazi. Svakodnevna slušanja vijesti bila su naša hrana i obaveza, način života. Nekako je sve zastalo samo se agresija diljem Lijepe naše rasplamsavala. Slabo naoružani ali srcem i dušom odlučni da stanem u obranu domova i obitelji, živjeli smo iz dana u dan. Slike  egzodusa diljem Hrvatske koje su se svakim danom ponavljale i povećavale bile su deprimirajuće. S pjesmom i molitvom smo se hranili i preživljavali ni sami ne znajući što nosi jutro, sutrašnji dan.  Dani su postajali sve duži a na prostorima Cetinske krajine se odvijao isti scenarij balvana, JNA tampon zona i na kraju otvoreno stajanje armije na stranu velikosrpske ideje koja je provodila operaciju “Spaljena zemlja”, protjerivanjem  stanovništava i masakrima onih koji se nisu  uspjeli na vrijeme povući. Na prostor Cetinske krajine, na Kijevo i Vrliku je poslije višemjesečnih zastrašivanja, terora i blokade  25. i 26. kolovoza 1991.godine izvršena agresija. Tih dana su JNA i četničke milicije otvoreno napali Kijevo i Vrliku iz svih raspoloživih oružja s namjerom protjerivanja Hrvata s tih prostora . Postrojbe MUP-a i ZNG-a  u tim trenutcima nisu imale niti minimalnu šansu za nešto više doli povlačenja i izvlačenja civilnog stanovništva s tih prostora. Pokušaj obrane tih prostora je kratko trajao pošto nije postojalo usklađeno zapovjedanje svim postrojbama iz jednog centra. Sama činjenica da stvarne veze između postrojbi praktički nije bilo osim motorola koje su bile nadzirane od strane JNA govori u prilog tome koliko se stvarno moglo koordinirano djelovati pa se odlučivalo i djelovalo  samoinicijativno od grupe do grupe. Želja i volja nisu dovoljni da bi se čovjek suprotstavio  čeliku  i vojsci koja  je raspolagala s kompletnim kadrom, logistikom i neograničenim količinama naoružanja i streljiva. Nasuprot te sile stajao je čovjek velika srca i ponosa odlučan da obrani svoj dom. Padom  Kijeva  i Vrlike po prvi puta se uživo susrećemo s egzodusom naroda izbjeglog s tih prostora. Sva ona tužna i bolna lica koja smo do jučer putem televizije viđali u Slavoniji sad smo vidjeli i osjetili uživo. Jedan dio prognanika se nalazio u školskoj dvorani u Trilju. Pogled na izbezumljena lica ljudi, još uvijek vidno u šoku, ne ostavlja nikog ravnodušnim. Napustili su svoje domove na brzinu, u strahu i panici za goli život bježeći pred hordama zla i mržnje. Ne ponijevši gotovo ništa ipak su bili svjesni činjenice da je život bogatstvo koje su ponijeli te će se jednog dana ponovno vratiti na svoja ognjišta.   U noćnim satima  26. na 27. kolovoza punih neizvjesnosti bili smo svjesni da stanje na ratištu nije dobro i da moramo biti pripravni  i na soluciju da i sami moramo napustiti svoje domove. Majka je sakupila novac, nakit i važne dokumente, stavivši ih u staklenu ambalažu zakopali smo ih u vrt u slučaju najgoreg. Tih burnih i vatrenih dana živjelo se iz minute u minutu, od vijesti do vijest, svjesni da naše snage nemaju moć da zaustave napredovanje četničkih hordi zla. Ulazilo se u noć s pitanjem što donosi jutro. Radio Sinj je informativni servis kojeg smo slušali i saznavali informacije ali smo bili svjesni da je u svemu bili dosta kontradiktornih informacija i da se u potpunosti nije znalo stvarno stanje. Oružja i streljiva je bilo malo  i nije bilo dovoljno vremena da se formiraju i ustroje ozbiljnije vojne formacije koje bi trenutno bile jamac sigurne obrane.   Udari i pokreti snaga JNA i raznoraznih četničkih milicija su prisiljavali naše snage na povlačenje i dodatna pregrupiranja. Pokreti jedinica JNA na prostorima Hercegovine bili su dodatna prijetnja Cetinskoj krajini, koje su imale namjeru spajanja s kninskim korpusom JNA, zauzimanja Sinja i daljnje napredovanje prema Splitu.

 

Pripadnic 2 bojne 4. brigade kreću se u pravcu Hrvaca da spriječe prodor neprijatelja

 

Vojne formacije su u tim trenucima bilo razbijene i demoralizirane, a zapovjedni lanac praktički više nije davao znakove upravljanja i kontroliranja situacijom. Iako je trenutačno stanje bilo alarmantno, proživljavali smo vrlo teške trenutke, narod Cetinske krajine nije razmišljao o porazu.  Dani prepuni događanja, granatiranja, zamračivanja tijekom noćnih sati i svakodnevnih avionskih udara nisu mogli slomiti veliko srce i ljubav naroda koji je u tim trenucima izgledao poput boksača u nokdaunu,  koji se ponovno diže na noge i priprema za daljine borbe. Svakodnevno su se osluškivale vijesti putem radija i televizije u nadi da će naoružanje odnekud pristići. Devetnaestog dana mjeseca rujna radio Sinj je tijekom  jutarnjih sati emitirao poruku:

„Pozivaju se dragovoljci da se jave kod Pekare“.

Čuvši poziv sjedam u automobil i odlazim do prijatelja te krećemo u Sinj. Došavši u Sinj zatičemo mnoštvo mladosti koji su također pohrlili na poziv. Dvije do tri tisuće ljudi se okupilo u vjeri da je stiglo naoružanje, spremni staviti se na raspolaganje kriznom stožeru. Vrlo brzo kroz razgovore doznajemo da oružja ipak još uvijek nema. Pokušavamo doći do nekakve informacije odgovornih u kriznom stožeru ali u zgradi općine zatičemo samo dva vojnika koji nam ne mogu dati nikakvu informaciju jer ni sami ne znaju mnogo. U tim  trenutcima, kada nitko ne zna točnu informaciju ljudstvo počinje nervozno negodovati ali ostaju mirni u nadi da će se ipak netko pojaviti s informacijama i obrazloženjima. Nakon sat vremena ispred općinske zgrade pojavljuje se svećenik s informacijom da još malo pričekamo, da je na putu u Sinj brigadir Luka Džanko i da će nam on dati potrebite informacije i daljnje smjernice. Dobivši kakvu takvu informaciju raspoloženje se popravlja u očekivanju novih vijesti.  Nakon dvadesetak minuta pojavljuje se brigadir Džanko i priopćava nam informaciju da oružje stiže tijekom večeri i noći u ograničenim količinama. Savjetuje nam da se što prije raziđemo iz sigurnosnih razloga, zbog mogućeg granatiranja, te da se prijavimo u svoje mjesne odbore a onda će se pozvati pojedinci već prema potrebama i vojnom vesu. Pritom napominjući da će najprije oružje dobiti dio ljudstva s okupiranih prostora. Vrlo brzo smo se razišli i krenuli natrag prijavivši se u mjesni odbor.

U jutro 21. rujna se ponovno pronijela informacija o pristiglom naoružanju pa smo krenuli put Sinja. U Sinj ulazimo kroz polje zbog opasnosti na djelu ceste kroz Brnaze. Na tom djelu postojala je opasnost od djelovanja s vojnog poligona Kukuzovac.. Pošto  je Sinj  tih dana bio svakodnevno granatiran automobil ostavljamo na periferiji, kod poljoprivrednog kombinata Trnovača i put prema centru nastavljamo pješke. Grad je pust, ceste prazne, nigdje nikog na vidiku tek poneko lice proviri iz kuća. Dolazimo u blizini autobusnog kolodvora, stariji čovjek izlazi iz kuće pa ga pitamo za informaciju  zna gdje se dijeli oružje. Pomalo začuđeno i  nervozno priupita:

„Kakvo oružje nema nikakvog oružja?“

„ Cijelo jutro granatiraju Sinj!“

„ Dok imate vremena vratite se odakle ste došli.“

Ostajemo u nedoumici što napraviti, krenuti dalje po neku informaciju ili se vratiti u Trilj. U tim trenutcima iz pravca Trnovače vidimo civile koji trče prema nama. Gledamo ih i nije nam mnogo toga jasno. Nije nam jasno kakva opasnost dolazi iz tog pravca pošto smo i sami prije nekoliko trenutaka došli  iz tog pravca i nismo primjetili nikakva opasnosti.  Dolaskom do nas doznajemo  da su radnice Dalmatinke, kojima je bilo naređeno iz kriznog stožera da što prije napuste pogone koji bi mogli biti  granatirani. Shvaćamo da je ipak najbolje rješenje krenuti put Trilja. Krenuvši nakon par minuta  začujemo kratak fijuk i eksploziju koja je bila vrlo blizu. U tim trenutcima mnogo toga prođe kroz glavu. Bili smo svjesni da je ponovno počelo granatiranje i da se na zvuk granate najbolje baciti na zemlju ali još uvijek je to pomalo nestvarno, moždane vijuge sporo reagiraju.  Dok smo trčali prema automobilu pale se još dvije granate. Sjedajući u automobil  pogled nam pada na gusti crni stup dima kao posljedicu granatiranja. Promisao da je pogođena benzinska postaja nam demantira vrlo brzo vijest s radio Sinja koji obavještavaju da je pogođeno skladište Konkurenta.

Ipak 22. rujna u noćnim satima stiže naoružanje koje je umnogome pomoglo da se stabilizira situacija na bojišnici, da se postrojbe popune ljudstvom i naoružanjem a piramida zapovjednog lanac organizacijski kvalitetnije poveže i ustroji. Od tih trenutaka Hrvatske oružane snage započinju obuka i ustrojavanje Hrvatske vojske potrebnu za konačni obračun i slamanje četničkih hordi, za konačno  oslobađanje Hrvatske.

 

 

Biti prvi
 
Kako biti prvi među jednakima?
Kako biti prvi među odabranima?
Među žrtvovanima, od Boga izabranima?
 
Božjom voljom oružja se primio
krenuvši u boj za narod svoj!
Mladost te nosila, ljubav hranila
snovi o slobodi hrabrili,
Domovini svojoj te vodili.
 
Mladi život Domovini si darovao,
svima nama
slobodu donio,
radost sjetu i tugu obitelji ostavio…

 

 

 Sjetimo se na ponosne dane, kada jedan uz drugoga stane!

Sjetimo se Ivana Kambera i Luke Ercega, pripadnika 4. gardijske brigade,  koji prvi položiše svoje mlade živote na oltar domovine u našem kraju prilikom prve borbene akcije , napada na vojarnu u Sinju.

Ovaj tekst i stihove posvećujem  4. gardijskoj brigadi i njenim pripadnicima koji su ugradili svoju mladost da bi danas osjećali ponos i radost,  što smo svoji na svome. 

 

U početnim borbama  na prostoru Cetinske krajine poginulo je 19 pripadnika MUP-a i ZNG-a.

MRAVAK NEDILJKO, Antin, 11. 4. 1963. –  30. 7. 1991.

BARAĆ ANTE, Josipov, 1. 6. 1964. – 25. 8. 1991. Pripadnik 2./4. brigade

ZNG-a. Poginuo u akciji u selu Totići (Vrlika).

LELAS  IVO,  Petrov,  20.  2.  1946.  –  25.  8.  1991.  Pripadnik  pričuve

redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Poginuo  od  neprijateljske  granate  u  selu Kosore, akcija Vrlika.

ERCEG LUKA, Mirkov, 3. 10. 1961. – 25. 8. 1991. Pripadnik 2./4. brigade

ZNG-a. Poginuo u napadu na vojarnu JNA

KAMBER  IVAN,  Dujin,  28.  12.  1969.  –  25.  8.  1991.  Pripadnik

redarstvenih snaga MUP-a RH. Poginuo u napadu na vojarnu JNA u Sinju.

PERAJICA ILIJA, majka Zdravka, (selo Komarani, Livno) 30. 12. 1970. –

  1. 8. 1991.  Pripadnik  2./4.  brigade  ZNG-a.  Poginuo  u  akciji  u  selu

Civljanima (Vrlika).

JURIĆ-ARAMBAŠIĆ FRANE, pok. Ante, (Kijevo) 11. 2. 1947. – 26. 8.

  1. Pripadnik redarstvenih snaga MUP-a RH. Poginuo u akciji Kijevo.

TOMAŠ  IVAN,  Kajov,  (Trogir)  16.  6.  1964.  –  26.  8.  1991.  Pripadnik

redarstvenih snaga MUP-a RH. Poginuo od ručne bombe u akciji Vrlika.

TADIĆ-ŠUTRA  TOMISLAV,  Markov,  17.  1.  1966.  –  31.  8.  1991.

Pripadnik 3./115. pričuvne brigade ZNG-a.

VRDOLJAK ANTE, pok. Vinka, 9. 6. 1958. – 14./15. 9. 1991. Poginuo u

akciji izvlačenja naoružanja iz skladišta JNA kod Ploča.

PRANJIĆ  BOŽO,  Matin,  (Gornji  Brižnik,  Livno)  15.  9.  1967.  –  16.  9.

  1. Pripadnik 2./4. brigade ZNG-a. Poginuo u akciji Dabar.

GRUBAČ  IVICA,  Muhamedov,  (Imotski)  20.  3.  1943.  –  17.  9.  1991.

Pripadnik  redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u

akciji Maljkovo.

LUKIĆ BOGOSLAV, Matin, (Ričice, Imotski) 27. 8. 1966. – 17. 9. 1991.

Pripadnik  redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u

akciji Maljkovo.

ABRAMOVIĆ  KAŽIMIR,  Ivanov,  (Biorine)  4.  3.  1968.  –  17.  9.  1991.

Pripadnik postrojbe za posebne namjene MUP-a RH. Poginuo od granate u

akciji Maljkovo.

BOČINA ZORAN, Ivanov, 5. 11. 1971. – 17. 9. 1991. Pripadnik postrojbe

za  posebne  namjene  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u  akciji

Maljkovo.

TOPIĆ  JAKOV,  Jozin,  (Imotski)  6.  8.  1970.  –  17.  9.  1991.  Pripadnik

jedinica  za  posebne  namjene  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u

akciji Maljkovo.

ŠKOKO ANTE, Cvjetkov, (Korašce) 18. 9. 1963. – 17. 9. 1991. Pripadnik

redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Zarobljen  i  mučki  ubijen  u  akciji

Maljkovo.

CVRLJE  DUŠAN,  pok.  Filipa,  29.  1.  1957.  –  23.  9.  1991.  Pripadnik

pričuve  redarstvenih  snaga  MUP-a  RH.  Zarobljen  u  Hrvacama  i  mučki

ubijen na Alebića Kuli.

MILANOVIĆ MIRO, Ivanov, 23. 8. 1956. – 23. 9. 1991. Pripadnik pričuve

redarstvenih snaga MUP-a RH. Zarobljen u Hrvacama i mučki ubijen na

Alebića Kuli.

Podatci korišteni iz knjige koju je napisao brigadir HV u miru Branimir Petričević.

 „Srbijanska oružana agresija na prostore Cetinske krajine 1990 – 1991“

Read More

BROWNING

 

Još jedan dan na ratištu prolazi, sumrak pada naša grupa vrši pripreme za sutrašnji dan kada nam je zadatak poći iz baze na prvu crtu i zamijeniti drugi dio satnije.
Nalazimo se u zaseoku Babići, u selu Potravlje. Jugo na mahove udara žestoko, nije ugodno prkositi udarima pa se nalazimo u kući uz vatru i prikraćujemo vrijeme, kako tko zna i umije, uglavnom su karte glavna zabava. Večer je poodmakla i pojedinci već hvataju prvi san. U nekom trenutku zazvoni telefon, službujući se javlja i razgovara sa zapovjedništvom bojne. Nakon razgovora obavještava nas da smo dobili zadatak prenijeti sanduke streljiva za browning, teškii mitraljez,  iz baze na prvu crtu. U prvom trenutku nam mnogo tog nije jasno . Kakav browning, kakvo streljivo i što se to u pol mrkle noći događa? Dobijemo dodatna pojašnjenja novonastale situacije. Vrše se pripreme za akciju koja treba početi ujutro u 5 sati. Uskoro će pristići brigadni izviđač koji će nam biti vodič do novog položaja gdje se nalazi browning. Do tada je taj položaj bio slijepi položaj, bez ljudstva i streljiva, da bi u datom trenutku bio korišten i kao faktor iznenađenja. Inače pozicija tog položaja je bila takova da je veliki dio neprijateljske linije imao kao na dlanu.
Nakon informiranja situacija  nam je bila mnogo jasnija, ostaje nam sačekati izviđača pa krenuti na put. Težina drvenog sanduka streljiva je oko 20 kilograma. Nakon trenutnog šoka vraćamo se u normali, adrenalin počinje raditi svoje. Uzbuđenje zbog informacije o akciji je podigla kompletnu atmosferu u bazi. Izlaskom u noć vrlo brzo uviđamo da ćemo imati problematično putovanje. Oblačno je bez mjesečine i vidljivost je veoma slaba gotovo bi se moglo reći da je mrkla noć. Dok čekamo izviđača iznosimo sanduke, svatko po jedan sanduk ima prenijeti do položaja. Vrijeme sad već brzo teče tako da smo nakon dolaska izviđača odmah i u tišini krenuli.
Jedan kratki dio puta se krećemo stazom koju dobro poznajemo pa nam mrak ne predstavlja veliki problem. Ubrzo nas izviđač skreće sa staze i krećemo stranputicom kroz kamenjar i nisko raslinje tako da se krećemo polagano i oprezno zbog vrlo lože vidljivosti i opasnosti od pada i ozljeda. Sada već dolazi dodatno do izražaja i težina sanduka. Ulaskom u nekakav dolac  zastajemo da bi došli do daha. Odmarajući se potiho razgovaramo o nadolazećoj akciji, izviđač kaže kako već dugo čekamo trenutak kada ćemo krenuti naprijed u odlučujući udar. Na to će naš „Dugački” u polu ozbiljnom tonu: „ Ja imam toliko toga još za napraviti u životu da bi  sutra krenuo u napad.“ U tom trenutku svi smo se dobro nasmijali znajući dobro našeg Dugog i njegove viceve i poštapalice. Odmor je bio kratkog daha pa smo ubrzo krenuli dalje. Izašavši iz doca kretali smo se po kamenjaru veoma nezgodnom za hodanje, bilo je dosta škripova i neravnina pa smo moralo dodatnu pažnju usmjeriti kako i kuda stajemo. Sad smo se već nalazili na terenu koji je bio dosta otvoren prema neprijateljskim položajima pa smo hodali u tišini, sa što manje buke da nas ne bi otkrili jer bi se u tom slučaju vrlo brzo našli u nezgodnoj situaciji. Našli bi se na brisanom prostoru bez nekog zaklona. Već je prošao jedan sat poslije pol noći kada smo stigli na cilj. Nakon odlaganja sanduka rastajemo se s izviđačem koji kreće dalje a mi se vraćamo istim putem u bazi da bi se malo odmorili prije ranojutarnjeg početka akcije. Krenuvši natrag vrlo brzo smo došli u nedoumicu krećemo li se pravim putem ili smo zalutali. Pošto se krećemo kamenitim terenom teško razaznajemo putanju pa nam se u jednom trenutku učinilo da smo krenuli dosta nisko spuštajući se prema Maljkovu i četničkim položajima. Zastajemo u tami noći i pokušavamo potiho u razgovoru utvrditi jesmo li na pravom putu. Nakon kraćeg dogovora odlučujemo da ćemo krenuti još jedan dio puta istim pravcem pa ćemo vjerojatno pronaći nekakav orijentir koji će nam jasno dati na znanje da smo na pravom putu. Prije svega nam se što prije skloniti s tog brisanog prostora. Ubrzo smo ipak utvrdili da smo na pravom putu. Odmaknuli smo s goleti tako da nismo više bili u direktnoj opasnosti. Bez tereta i opasnosti opuštenije se krećemo. U bazu se vraćamo oko 3 sata i sad već počinje odbrojavanje. Nitko i ne pomišlja na krevet, kuha se kava, naglas razmišljamo kakva je akcija u pitanju jer još uvijek nemamo neku pravu informaciju. Jugo i oblaci su gospodari noći a kako se bliži jutro postajemo sve manje uvjereni da će do akcije doći. Već bi se moralo mnogo toga događati u pripremi same akcije a još uvijek ništa nema osim našeg noćnog putovanja. Do zadnjeg trenutka želimo vjerovati da će ipak biti „nešto“. Pet sati otkucava a vani tama i tišina, jugo još uvijek udara. Od akcije se odustalo iz nama nepoznatih razloga, navodno zbog loših meteo uvjeta što je malo vjerojatno. Na kraju priče možemo kazati da je iza nas ostala noć, tegobna i uzbudljiva, koje ćemo se još dugo sjećatu.

VELI VRH – SVILAJA

Početkom kolovoza 1993 godine ljetne vrućine su bile na vrhuncu, užarene sunčane zrake doslovno spaljuju prirodu i pretvarale je u spaljenu zemlju. Naša satnija dobiva premještaj s Debelog brda na Vrdovu i odlazimo na Svilaju u ispomoć vrličkoj satniji, prve bojne na Veli vrh. Prikupljamo se u Sinju u subotnje jutro dan uoči Alke. Iako u ratnom ambijentu Alka podiže tenzije u gradu, narod se okuplja i prkosi ratnim stradanjima i činjenici da je Sinj još uvijek na dometu neprijateljskog topništva. U 10 sati se ukrcavamo u autobus i krećemo preko Sutine i Muća do Ogorja gornjeg. Kod škole u Ogorju nas čekaju dva kamiona, Dajca, prekrcavamo se u koševe i krećemo u vrleti Svilaje.
Putovanje se pretvara u neugodnu avanturu. Po grbavom putu kamioni skaču kao koze tako da je pravo umijeće sačuvati opremu i sebe da ne ispadnemo iz koša. U takvoj situaciji zaboravljamo na vrućinu. Nakon 45 minuta vožnje stižemo u bazu pri Velom vrhu. Odmah se razdvajamo i naš dio satnije nastavlja putovanje pješke na Veli vrh, na 1304 metra nadmorske visine, dominantni svilajski vrh koji je osiguravao kontroliranje prostora i daljnje napredovanje HV-a. Iako je pješačenje naporno ne može se ni u kojem slučaju usporediti s patnjom prilikom vožnje kamionom. Većina staze je kroz šumu pa nam je pješačenje olakšano. Stižemo na cilj i preuzimamo položaj. S nama je i jedan dio ekipe iz prve bojne kojima smo u ispomoći. Žuti i ja nastavljamo daljnje pješačenje i odlazimo na isturenu izvidnicu da zamijenimo preostalo dvojicu iz satnije na odlasku. Dolaskom na izvidnicu mijenjamo ekipu koja nas nestrpljivo čeka polazak . Ukratko nas upoznaju sa stanjem na prvoj crti, osim sporadične pucnjave nema većih problema . Položaj je utvrđen po propisima ratovanja, bunker je izgrađen vrlo kvalitetno, sa ekipom na položaju smo povezani poljskim telefonom. Naša dva sata su pred nama. Po dolasku na položaj saznali smo da se na Veli vrh doprema kuhani obrok. To nam izgleda kao hotel s 5 zvjezdica. Jedan stariji čovjek s konjem svaki dan doprema kuhani obrok. Vrućina koja vlada još je izraženija kada smo se našli u kamenom ambijent bunkera, ali imamo jednu malu prednost, kada zvizdan zapeče samo se sjetimo vožnje kamionom i odmah je jednostavnije podnositi žegu. Kako to biva za vrijeme ljetnih vrućina u poslijepodnevnim satima razvija se naoblaka i vrlo brzo počinje grmljavinsko nevrijeme. Za vrijeme grmljavine poljski telefon doslovno postaje glavna opasnost a posebno ako ga se upotrebljava u trenutku grmljavine.
Na našu sreću nevrijeme je kratko trajalo i naša smjena prolazi mirno. Dolaskom s izvidnice zatičemo ekipu koja je već ručala te se odmaraju u skromnom komforu drvene kolibe. Već dobrano gladni prilazimo manjerkama i prihvaćamo se graha s kobasicama. Poslije užine hvatamo se hladovine i žeđ gasimo vodom. Pošto je prije nepuna dva mjeseca 8. lipnja 1993. na Veli vrh izvršen pješački napad od strane četničkih diverzanata na položaju se broj stražarskih mjesta udvostručio tako da se tijekom noći osiguravanje drži s četiri strane. Dan je prošao s ponekom pucnjavom i zalaskom sunca mogli smo odahnuti od vrućine. Na radiju osluškujemo atmosferu u gradu pod Kamičkom koji se priprema za sutrašnju Alku. Ulaskom u noć sve se utišalo i primirilo te nakon napornog putovanja i dolaska na položaj ipak nam je san najpotrebniji. Zapovjednik položaja Damir ima zadatak nadgledanja i smjenjivanja straže tijekom noći. U maloj drvenoj kolibi je poslije 23 sata zavladao mir, utonuli smo u san. U nekom trenutku noći počinjem osjećati bolne grčeve u stomaku. Neko vrijeme u polu snu se grčim i borim s bolovima te nakon 15-tak minuta se budim i postajem svjestan problema koji me je snašao. Bolni grčevi se pojačavaju i postaju učestaliji. Već u potpunosti probuđen kroz polu tamu primjećujem zapovjednika Damir kako nešto potiho razgovara s Nedom, jednim starijim vojnikom ali ne obraćam previše pozornosti na njihovo došaptavanje jer me grčevi u stomaku doslovno katapultiraj iz kreveta te izlijećem iz kolibe i prolazim pokraj dvojice šaptača, samo je upitno dokle ću se moći odmaknuti od kolibe do novog bolnog napadaja. Odmakavši se petnaestak koraka od kolibe primoran sam kamenjar pretvoriti u wc. U tom trenutku shvaćam da nešto nije uredu jer su zapovjednik Damir i Nedo okrenuti prema meni i noćnu tišinu razbija repetiranje puške. U meni nastupa blokada i strah me u tom trenutku preplavljuje jer se ispred mene događa čudan film koji mi je totalno nejasan. U pitanju su djelići sekunde koji mi se čine kao cijela vječnost, trenutci kada se ne može točno predvidjeti sljedeći potez. Stojim ukočen bez ikakve reakcije u razmišljanju da bi bilo kakav moja kretnja mogla potaknuti reakciju dvojke nasuprot mene. U tim trenutcima začujemo glas s druge strane i kašalj, glas Čupavog nama dobro poznat, koji razbija tišinu i napetu situaciju. Vrlo brzo se javlja i Bubi s druge strane. Situacija se brzinom svjetlosti rasvijetlila i svima nam je postalo jasnije što se dogodilo. Na položaju smo imali problema s crijevnom virozom koja je zahvatila veći dio ljudstva, jedan dio je imao teške simptome a drugi dio blaže, s tim da su se simptomi pojavili kod svih u isto vrijeme preko noći. U trenutcima kada je crijevna viroza počela djelovati zapovjednika je uhvatio san i nije primijetio izlazak vojnika iz kolibe. Čuvši nekakvo komešanje u potpunosti se razbudio ali trojka je već napustila kolibu pa nije znao što se događa. Začuvši zvukove s više strana u međuprostoru između nas u kolibi i naših stražara nije znao što se događa pa je probudio Nedu da se posavjetuje. Nije im nikako bio jasno da straža uopće ne reagira a u među prostoru se odvija nešto što nikako nisu mogli razjasniti. Pod psihozom noćnih posjetitelja jednostavno nisu registrirali moj prolazak pokraj njih i sve skupa se zavrtjelo u čudnu noćnu zagonetku koja nimalo nije bila ugodna. Problemi sa zatrovanjem su se nastavili i tokom iduća dva dana. Osim tog ručka na početku nismo više ništa pojeli jer su se svakim pokušajem unosa hrane grčevi ponovno pojačavali. Bilo je veoma naporno u takvom stanju odrađivati stražarske dužnosti. Nakon promišljanja što je uzrok zatrovanja došli smo do činjenice da smo se vjerojatno zatrovali od vode. Slično stanje je bilo i kod drugog djela satnije koji su se nalazio u bazi pa jednostavno nismo bili u mogućnosti iznaći rješenje situacije već smo bili prisiljeni stisnuti zube i izvršiti svoju zadaću do kraja.

VJETAR S DINARE

Read More

TATA TATA…

 

Nakon pogibije naših suboraca Milun Nediljka i Pavela Zdenka na Dinari život ide dalje. Ponovnim dolaskom na Dinaru na mjesto stradavanja u nama se bude emocije, tuga i bol. Gubitak prijatelja, ljudi s kojima smo dijelili dobro i zlu, u ekstremno teških vremenskih uvjetima, je nenadoknadiv. Ratno vrijeme ne ostavlja previše prostora za emocije i tugu pa se mora krenuti dalje. Borbene zadaće traže od nas punu pozornost i 24-satnu aktivnost.

Povratkom s Dinare po dogovoru krećemo u selo Čaporice, kod obitelji Pavela. Odlazimo u tim trenutcima za nas na mnogo težu zadaću od svih dosadašnjih borbenih zadaća. Stižemo u obitelj koja je izgubila oca i supruga. Tri mala dječaka su izgubila oca a još ne znaju što se točno dogodilo, što to točno znači. Najstariji Teo ima 7 godine, Antonio (Braica) 4 godine, a najmlađi Dino 1 godinu.

Približavajući se tužnom domu u nama vlada nemir, grop u grlu, tijelo u grču, tišina vlada, nema riječi. Nalazimo tri mališana i njihovu majku koja prolazi teške trenutke svog života. Žena u crnini ogrnuta plaštem bola i tuge. Njen izgled i držanje govore dovoljno za sebe. Blijedog lica, s cigaretom u jednoj ruci a na drugoj spojena na infuziju. Grč na licu, jaka bol i tuga s kojim se teško nosi doslovno su paralizirali su tijelo mlade žene. Započinjemo nesuvislu priču tek toliko da ne vlada tišina a mališani zbunjeni i sa strahom na licu nijemo sjede u kutu. Još su maleni da bi shvatili i razumjeli stvarnu dimenziju gubitka koji ih je zadesio. Njihova lica zorno pokazuju osjećaje zbunjenosti i straha zbog novonastale situacije. Razgovor teško teče, riječi zapinju u grlu. Bol koji je zavladao u obitelji može se doslovno opipati. Ponekad u teškim situacijama dijete dobro dođe da se započne bilo kakav razgovor. Zapovjednik Tuna je prigrlio malog Dina, posjeo ga na koljeno i pokušava bar malo razbiti atmosferu. U tim trenutcima čujemo tihi dječji glasić: „Tata, tata.“ Te riječi su parale tešku atmosferu u kući, zavladao je tajac, posebno teška situacija. U tom trenutku Tuna rukom zatvara malom Dinu usta, valjda jedini izlaz u tom teškom i mučnom trenutku. Majka Mladenka nam govori kako je Dino zapamtio oca u uniformi, vjerojatno misli da mu je otac stigao. Otud dječja reakcija na čovjeka u uniformi. Poslije toga i ono malo razgovora je nestalo. Pogledima međusobno tražimo rješenje novonastale situacije. Teško je u tom trenutku naći bilo kakvo rješenje jer ne postoji. Odlučili smo se krenuti dalje, krećemo svojim domovima ali ne možemo zaboraviti glas malog Dina koji zove svog tatu.

Imao sam od prije dogovor s prijateljima za druženje uz večeru, u restoranu. Došavši na večeru još uvijek sam bio pod dojmom posjeta obitelji našeg suborca. Nemir koji je zavladao u meni ne želi pokazati ekipi ali ne ide. Tihi dječji glasić još uvijek odzvanja u meni. Pokušavam večerati no nemam potrebe za hranom. Napuštam ekipu, sjedam u automobil i odlazim u noć. Prizori tuge i boli koje sam danas vidio i osjetio prilikom posjeta obitelji Pavela ne daju mi mira. „Tata, tata“, tužni glas i prestrašeno lice malog Dina mi ne daju mira, još dugo u noć sam lutao bez cilja.

Ovu tužnu priču poklanjam obitelji pok. Pavele Zdenka i svim hrvatskim obiteljima koje su izgubile svoje najmilije u Domovinskom ratu. Posebno djeci kojima je rat bio samo igra dok nisu iskusili bol i tugu zbog gubitak očeva iako nisu bili u stanju u tim trenutcima spoznati veličinu tragedije i gubitka koji ih je zadesio. Ponijeli su svoj preteški križ s vjerom u Boga, vjerom da žrtva nije uzaludna. Bog je žrtvovao svog sina za iskupljenje i spas čovječanstva, a obitelji su prihvatili žrtvu  svojih sinova i očeve, žrtvu koju su „darovali“ svojoj obitelji i  domovine. Antonio,Teo, Dino sad ste odrasli ljudi i još uvijek nosite bol i tugu. Ne budite tužni imate se čemu radovati vaš otac je bio čovjek i volio je vas i svoju Hrvatsku za koju je kao i mnogi bio spreman na najveću žrtvu. Odabravši ga Bog, odabrao ga je kao najvećeg  međ nama, nešto najvrednije. Radujte se u vjeri daje vaš otac bio čovjek velik u svemu, u svakom trenutku je mogao pogledati svakom u oči. Vjerujte ma koliko je  gubitak teško primiti i shvatiti da ćete mnoge stvari jednog dana moći pogledati drugačijim očima i da je bez obzira na sve vjera, ljubav i dom bogatstvo, kamen temeljac, da će jednog dana naši potomci slušati vašu tužnu priču s poštovanjem. 

MOJ RAZGOVOR S BOGOM

Poslije ljetnih žega prve jesenje kiše gode i rashlađuju užareni kamenjar dubrovačkog zaleđa. Ugoda se miješa s dozom zabrinutosti, nije baš ugodno pod otvorenim nebom previše uživati u kišnim kapima. Nalazimo se na koti 788, samo stotinjak metara od četničkog položaja. Jako jugo priprema teren za kišu, nanosi oblake, ni najmanje nije ugodno. Osjećamo se polagano razdražujuće. Jugo udara jako, potrebno je izdržati. Prividni mir koji ponekad zavlada na ratištu zna čovjeka umrtviti. Tijelo ipak ne odmara,  stražari i osluškuje. Čeka sljedeće ispaljenje, kratki i parajući zvuk granate. Svu tu napetost tijelo itekako pamti, čuva i zapisuje u svoju memoriju. Ponekad se čovjeku dobrano nakupi i zna biti veoma problematično, rekao bih razarajuće. U nekom trenutku dolazi do pucanja, slabosti, dilema. Tih dana moja se memorija polagano ali sigurno popunjavala, sveukupno imao sam velikih problema. Nisam se baš mogao otvoriti i povjeriti nekom od suboraca, jednostavno sam se povukao u sebe računajući kako će ipak sve to proći. Želučana kiselina me dodatno frustrira. Njule, stari i iskusni vuk, je zapazio da nije baš sve u redu pa me upita.

– “Treba li ti pomoć, je li sve u redu?”
– “Kiselina me nagriza, doslovno prži.” – “Ne mogu živjeti!”

Na položaju nismo imali nikakvih lijekova, a noć je već padala. Savjetuje me da pokušam popiti čašu vode sa šećerom ne bih li si tako ublažio kiselinu koja me razara. I pomoglo mi je.

Kiša, jugo i niski oblaci su igrali neku svoju igru. Oblaci gonjeni jakim jugom na trenutak su se pojavljivali pa nestajali. Noć je tiha, nema pucnjave, nas nekolicina smo se uvukli u vlažno sklonište napravljeno pri stijeni, koja je svojom kosinom ujedno bila sastavni dio skloništa. Straža je u noćnim satima odrađivala svoju zadaću motrenja i osiguranja. Ubrzo je došlo i moje vrijeme za stražu. Izašavši na vrh kote pogledom pokušavam utvrditi kroz polu tamu je li sve u redu, bolje reći ima li nešto što remeti naš noćni snimak terena koji smo pohranili u naš ratni hardver. Ipak glavni oslonac i orijentir svake straže je sluh koji se tijekom noćnih stražarenja toliko izoštrio da mogu zatvorenih očiju stražariti. Nije bilo nikakvih događanja samo još uvijek jugo nesnosno udara. Zauzimam pogodnu poziciju za osmatranje i umirim se. Pomolim se i u mislima prevrćem po svemu onom što me tih dana grizlo i opterećivalo. Mnogo je toga, osjećam se tužno i razbijeno, usamljeno kao da sam na kraju svijeta, nigdje nikog, samo smrt u susjedstvu. Nije lako ostati miran. Bogu se molim i mislim na obitelj i dom.

U jednom trenutku osjetim da nisam sam, nikog ne vidim ali osjećaj usamljenosti više ne postoji. Nisam previše uzbuđen, naprotiv osjećam nekakvu dodatnu sigurnost, u tom trenutku osjećam Božju prisutnost. Iako nikog nisam vidio osjećam da se mogu ispovjediti, svom Bogu reći sve ono što me tih dana stiskalo i pritiskalo. Priča je iz mene potekla kao rijeka, izrekao sam sve svoje strahove i frustracije, svu patnju i bol koja se u meni nakupljala. Pričajući, nemir je nestajao, osjećao sam rasterećenje i opuštenost tijela. Sav onaj teret koji sam nosio u sebi u trenutku je nestao.
Završetkom razgovora više nisam imao osjećaj da je netko tu pokraj mene. Nisam više razmišljao o problemima i nemiru koji su me tih dana opterećivali. Osjećaj radosti širio se mojim bićem..

 

“Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim, jer si Ti sa mnom.”

OLUJA

 

“Ljeto 95” je završilo.  “Oluja” se sprema.

Vojne postrojbe nakon uspješno određene akcije pripremaju se za novu, odlučni udar s ciljem oslobađanja Knina. Pomisao na kraj nakon duge četiri godine rata pomalo djeluje nestvarno, ali ipak, koncentracija postrojbi koja se nalazi u prostoru dovoljno govori da shvaćamo da sve to nije san. Ponovno se pripremaju startne pozicije, svaka postrojba ima svoj zadatak i zauzima svoj dio prostora. Pokreti i pregrupiranja su u tijeku i ujutro u zoru sve mora biti spremno za udar. Nakon deset dana na Dinari i sudjelovanja u prethodnoj akciji dobivamo predah i drugi dio našeg voda ulaz u akciju. Prije polaska na završni brifing u zapovjedništvu brigade, zapovjednik Tuna nam daje upute gdje je naša nova pozicija za bazu. Sakupljamo našu opremu i naoružanje, ulazimo u kamionski koš i krećemo put grahovskog polja. U košu vlada uzbuđenje i vesela atmosfera, sve smo bliži trenutku kojeg smo toliko dugo čekali.                                                                        Silaskom s Dinare i ulaskom na cestu Livno – Grahovo uskoro nailazimo na prizor koji nas vraća u surovu ratnu stvarnost. Vidimo autobus parkiran uz cestu i dobrano izrešetan gelerima s krvavim tragovima. Trenutni tajac prekida granata namijenjena nama, ali nije pronašla svoj cilj. Shvatili smo da se taj jedan mali dio puta fizički vidi sa Stare Dinare odakle su četnici zaigrali ruski rulet. Nažalost, ekipa iz autobusa nije imala sreće, bilo je mrtvih i ranjenih. ( Zbog vremenskog odmaka nisam u mogućnosti doći do podatka kojoj postrojbi su pripadali stradali. ) Uskoro smo stigli pred Grahovo i pred kuću koja je određena da nam bude baza, odakle ćemo u svakom trenutku moći vrlo brzo uskočiti u akciju, ako bude potrebno.     Nakon dolaska i razgledavanja prizemnice, novije gradnje s lijepom okućnicom, nekako smo bili neodlučni, kao da nam je svima neki unutarnji glas govorio „Nije to kuća za vas, idite potražite drugu kuću!“  Kroz razgovor smo došli do ideje da pogledamo i ostale kuće pa ćemo onda odlučiti o useljenju. Pregledavajući ih, pronašli smo jednu stariju jednokatnicu za koju smo se odlučili. U prizemlju je bila ostava koja je bila rasturena i u neredu. Po podu je bilo kukuruza i pšenice pomiješanih s kravljim izmetom. Kante i bačve su bile prevrnute i sve je bilo razbacano dok su životinje bile u potrazi za hranom. Završivši s useljenjem ispijamo kavu i teče razgovor – svatko iznosi svoj pogled na jutro i početak akcije. Osjećam se kao mali dječak dok iščekuje novi dan i poklon koji ima dobiti, pa ima problem kako zaspati. Iako je trenutak koji će se upisati u povijesne knjige vrlo blizu i dijeli nas samo nekoliko sati do njega, još uvijek djeluje pomalo nestvarno, kao da će nas netko probuditi iz lijepog sna i pokazati nam surovu stvarnost.

Pola noći prolazi, ali san neće na oči, nemir je u nama, tijelo je u grču. Razgovor još traje, no, naš um i naše misli čekaju  zoru i trenutak topovske pripreme prije prvog pješačkog udara. Tijelo se ipak uspjelo “otkopčati” od uma i uhvatiti malo sna. Zvuk ispaljivanja prvih topovskih granata nas budi i kao jedan iskačemo iz „kreveta“, izlazimo iz kuće i slušamo za nas najljepše taktove koji se mogu napisati… Osjećaj ushita, uzbuđenosti koji vlada među ekipom se ne može opisati… jednostavno, to se doživljava!!! Adrenalin pomiješan sa zvukovima našeg topništva u nama proizvode emocije koje nas nose, ne daju nam ni trenutak mira! Sada smo svjesni da je ipak došao i taj dan odluke, lakše se diše!!!

Nakon topničke pripreme koja je trajala nekih pola sata pješačke snage su krenule u povijest. Naši topnici su uzeli kraći odmor i u tim trenutcima četničko topništvo dobiva zraka. Još pod dojmom, začujemo kratak fijuk granate. Nismo uspjeli ni pomaknuti se, a granata je već eksplodirala! Vrlo brzo smo se „prešaltali“ ponovno na stvarnost i na brzinu smo uletjeli u ostavu u prizemlju. Iako je pod bio prljav, sad nismo više o tome razmišljali jer je doletjela i druga granata, sada malo kraćeg dometa. Kroz prozor pogledavamo gdje je pala i vidimo da je dosta blizu nas, u samoj blizini kuće u koju smo jučer trebali useliti. Shvatili smo da će sljedeća granata biti još kraća, da će pasti još bliže, da smo u opasnosti. Moramo potražiti bolji i sigurniji zaklon! Krenuli smo trčeći do trokatnice i u pol puta čujemo fijuk treće granate. Bacamo se na zemlju te poslije eksplozije ponovno nastavljamo trčati do zaklona. Ušavši u zaklon začuli smo još nekoliko eksplozija ali više ne tako blizu i poslije tog naše topništvo ponovno počinje s djelovanjem i preklapa cjelokupni prostor.

To je bio kraj djelovanja topništva s neprijateljskih položaja. Poslije smo po izlasku iz zaklona pregledali teren utvrdivši da su granate pale oko jednokatnice koja je nama bila namijenjena za bazu. Tada smo se sjetili onog glasa koji nas je upozorio da krenemo dalje, da to nije kuća za nas.

HVALA TI, MAJKO, ŠTO SI NAS ČUVALA I SAČUVALA, I BILA S NAMA, BRANITELJIMA, U NAJTEŽIM TRENUTCIMA!!!

 

STOPEDESET TISUĆA HRDOVA

 

Zvizdan prži, sunce je zagospodarilo, nalazi se na najvišoj točki na nebu. Hladovine ni za lijeka osim u kućama gdje vladaju muhe i sparina. Svatko je otvorio svoju konzervu ,gulaš, sarmu ili mesni narezak, tko je što dobio za CSO, ručali smo. Cigareta i kava nam dođu kao desert, a žesticom ispiremo okus konzerviranog obroka. Nas nekolicina iz satnije dobili smo nagradni izlazak u grad. Bus ne vozi, taksija nema ali „Tamić“ je uvijek tu. Nije nekakav komfor ali bitno da se prebacimo s nečim do grada. Ja i moj cimer pokušavamo pronaći varijantu kako da zajedno pođemo u grad. Nije pri novcu pa ga nagovaram i nudim mu rješenje. „Imam 100 tisuća hrvatskih dinara pa ti posudim pola i idemo“. Nakon malog uvjeravanja pristaje. Usput imamo zadatak da ekipi kupimo potrepštine, većinom su cigarete, kava i alkohol u pitanju. Marko nam daje 50 tisuća hrdova da mu kupimo 20 dkg. kave. Polazak je zakazan za 13 sati ispred zapovjedništva.

„Tamić“ se puni i jedan dio nas mora u koš tako da dva sata putovanja po prašnjavom i grbavom makadamu neće biti nimalo ugodno. Spustivši se na asfalt u Mokošici se zaustavljamo da bi obavili šoping zadatke pa nastavljamo Rijekom dubrovačkom preko Gruža do samog centra Dubrovnika. Za mene  je to putovanje  poseban događaj pošto prvi puta dolazim u Dubrovnik. Kako sam toliko toga čuo putem medija o njegovoj ljepoti s nestrpljenjem čekam dolazak u grad. Stižemo oko 15 sati točno na ulaz u Stari grad i dogovor je da se nađemo u 22 sata kada je zakazan povratak. Pomalo uzbuđen iskačem iz „Tamić“ i nakon kratkog zadržavanja dolazi do razlaza, svatko kreće svojim putem. Nas dvojica ulazimo unutar zidina i pogledom istražujemo te ljepote o  kojima se godinama naslušasmo. Prvi dojam nam je ipak pomalo razočaravajući i pitamo se „ Što je to toliko lijepo“ ? Kamena kao u priči, pa to imamo i u drugim gradovima na moru tako da smo od prevelikog očekivanja pomalo izdušili i nismo odmah mogli pravilno procijeniti taj kamen koji priča velike priče već stoljećima.

Vjerojatno je na kompletnu ocjenu utjecao i zvizdan koji je vladao tako da osim nas i nekog slučajnog prolaznika na Stradunu  i kalama unutar zidina nije nikog bilo. Prolaskom preko Straduna vrlo brzo smo izgubili zanos i volju za razgledavanje grada. Vrućina koja je vladala i suho grlo tjerala nas je da potražimo malo hladovine i osvježenje. Nismo se preveć lomili oko izbora gdje se osvježiti, ratno je doba tako da ugostiteljskih lokala nema baš mnogo. Na izlasku iz jezgre vrlo brzo pronalazimo idealnu poziciju. Platane koje nam nude svoj hlad i restoran u kojem ima piva. Početak i kraj našeg provoda Dubrovnikom je tu na stanici, okupljalištu za povratak. Ulaskom u debelu hladovinu, optuštamo kočnice, doslovno se osjećamo kao u hotelu s pet zvjezdica. Imamo i muzičku podlogu, cvrčci nam sviraju što nam u ovakvom ambijentu itekako godi. Ugoda koju osjećamo nakon paklenog zvizdana u kamenjaru doslovno nas je ubila, opuštamo se i pokušavamo zaboraviti da ipak sve to traje samo par sati prije ponovnog puta natrag, povratka u sasvim drugačije okruženje koje nudi samo jutarnji odlazak iz baze na prvu crtu. Noć je pala i približava se vrijeme okupljanja a ekipa se sakuplja, uljuljani i umrtvljeni od alkohola, nesigurnog hoda dolazimo na stanicu. Čuje se pjesma, pomalo tužno zvuči ali ipak dobro je još uvijek ima žara i volje. Ukrcajemo se u „Tamić“ i polazimo prikupljajući dio ekipe usputnim postajama. Krećemo iz grada u noć, u košu koji i nije više tako tvrd.  Još se zaustavljamo na jednu putnu rundu u Mokošici. Prilikom plaćanja posežem u džep i izvlačim posljednjih pet tisuća, dovoljno za jednu rundu. Teško se rastati i krenuti ali i to uspijevamo  u nekom pristojnom roku oko jedan sat poslije pol noći. Imamo samo još sat i pol do našeg konačišta u bazi te na raspolaganju par sati za odmor jer u jutro u šest sati  je ustajanje i  polazak na prvu crtu.

Iz sna me budi nekakav šušur i nakon što sam se potpuno razbudio shvaćam da je jutro, da je vrijeme za pokret.  Osjećaj umrtvljenosti u čitavom tijelu je prisutan ali nitko tome ne predaje velike važnosti. Pokret je blizu i ne pomišljamo na dodatni odmor od mamurluka već vršimo pripreme za polazak. Kavu koju sam kupio za Marka predajem ali utvrđujem da mu ne mogu vratiti ostatak, u džepu nemam više ništa sve se popilo. Marko malo koluta očima ali shvaća situaciju jer se i sam znao naći u identičnoj situaciji. Naš dio satnije se ukrcaje u kamione i krećemo na smjenu. Po izlasku iz kamiona pred nama je još sat vremena pješačenja do linije položaja, tri dana zvizdana i budnosti. Osjećaj napetosti koja vlada unutar nas svakim danom je to izraženiji. Teško je ostati u normali u paklu zvizdana na prvoj crti gdje se danju družimo sa zmijama, a noću komarcima, puhovima i ježevima te  svakodnevnim „pregovaranjem“ s četničkim snagama preko nišana. Između nas je bojno polje ispunjeno minsko eksplozivnim  sredstvima, obrambeni blok  koji daje više psihološku nego stvarnu sigurnost. Potrebno je ostati čitavi i normalan tu na kraju svijeta i nakon paklenih 12 dana vratiti se u krug obitelji.

ČUPANJE IZ ŽIVOG BLATA

Još jedan dan, jš jedan zadatak za naš inženjerijski vod.  U vrletima planinskog masiva Staretina imamo zadaću proširenja već postojećeg šumskog puta za potrebe tenkista.

Krećemo s goleti na tičevskom platou i ulazimo u šumu, planinske gudure bukove šume. Zapovjednik Tuna s vojnom kartom u ruci ispituje rutu puta koju je potrebno odraditi. Caterpillarova Osmica kreće punom snagom u probijanje, a nas nekolicina smo u osiguranju. S puškom u ruci se krećemo ispred i iza Osmice. Još jučer je taj prostor bio pod kontrolom četničkih snaga koje su razbijene pa postoji opasnost da se svi nisu uspjeli povući i da se dio krije još uvijek po šumi. Nažalost, u tom prostoru baš od tih „otpadaka“ je poginuo i moj bivši zapovjednik pješačke satnije, Renato Rudić.

Polagano se krećemo oputinom vizualno pregledavajući prostor ispred sebe. Nailazimo na svježe tragove koji ukazuju da se može očekivati i bliski susret s neprijateljem. Na nekim mjestima nailazimo na dijelove opreme i streljiva, poneku bombu, sve je to u panici ostalo razasuto uokolo… Prolazimo terenom koji je veoma strm i samim tim vrlo nepregledan, vidno polje nam je bitno smanjeno. Proklizavanje ljudskih stopala ukazuje da je opasnost stvarna, još uvijek tu, oko nas. Osim bukove šume i komada neba, nikakav drugi pogled nam se ne nudi.

Poslije jedne krivine nailazimo na proplanak, šumska livada i na kraju vidimo nekakvu staju, a ispred staje- vojska?!!?? Udaljenost je tolika da bez dalekozora ne možemo sa sigurnošću utvrditi o kome se radi. U samim akcijama nikada se sa sigurnošću ne zna gdje se prva crta proteže, tako da nismo sigurni, je li vojska koju vidimo, naša. Zastali smo, i uz dozu opreza odmah zauzeli sigurnije pozicije dok čekamo da dalekozorom utvrdimo tko se nalazi ispred nas. Nakon kratkog pregleda utvrđujemo da se radi o pješadiji 141. brigade i krećemo u susret. Nakon kraćeg razgovora saznajemo da imaju jednog vojnika koji je ozlijedio nogu, pa smo ga odlučili preuzeti i prebaciti do saniteta. Sumrak je počeo padati i izvlačimo se s tehnikom i krećemo prema bazi.

Sutradan se ponovno kreće na daljnje probijanje puta. S proplanka se spuštamo u jarugu, nekakav dolac koji je dosta podvodan. Ulaskom Osmice na takav teren stvar se komplicira i dolazi do zapadanja, takoreći, u živo blato! Što se više pokušavamo izvući situacija se sve više komplicira i Osmica se dublje zakopava! U pomoć pristiže i utovarivač da bi pripomogao. Sajlama se povezuje s Osmicom i pokušavaju zajedničkim snagama spasiti situaciju. Tu su tone u pitanju, radi se o 60 – tak tona čelika koji upada u blato! Borba koja se odvijala tijekom poslijepodneva, u pokušaju da se izvučemo, ne daje velikih rezultata. Ulazimo u noć, nastavljamo s razno-raznim pokušajima podbacivanja drvene građe pod papuče OSMICE, ali sve to ne daje nikakve rezultate.

Nešto prije pola noći odustajemo od daljnjih pokušaja, sutra je potrebno doći s dodatnim drvenim pomagalima. Ostaje nam izlaz iz rupe putem  koji već postaje vododerina, grbava i blatnjava, iz koje se trebamo izvući. Imamo nekih stotinjak metara strmog uspona koji postaje pravi izazov.  Izlazim s ruskim terencem Uvazom u prvoj brzini, gasom do daske, držeći se za volan, i koliko je moguće, držeći pravac. Uz poskakivanje, šlajfanje i borbu s terencem i blatnom uzbrdicom uspijevam nekako izići. Izlazi i drugi terenac Defender,  a iza nas se izvlači  kombinirka ICB 4×4 s kojom upravljaju dvojica rukovaoca – jedan upravlja volanom i drži pravac, a drugi upravlja granom kombinirke s kojom se odgurava i pomaže kotačima koji proklizavanju. Pola noći je proteklo  i čekamo da  se kompletna ekipa izvuče. Tišinu noći remeti još samo zvuk kombinirke i zvukovi NATO eskadrile koja odrađuju svoje zadatke. Ujutro nam predstoji nastavak borbe s prirodom i željezom, dva orijaša Trapo i Juće će odmah krenuti u pripremu izrade drvenih trupaca motornim pilama i podbacivanjem pod papuče Osmice nastavit ćemo daljnju borbu.

Sljedeći dan je uspješno odrađen, pošto smo dodatnim drvenim trupcima uspjeli „oživjeti“ i pokrenuti Osmicu iz blatne kaljuže. Nastavljamo daljnjim probijanjem puta.

Posvećeno pripadniku inžinjerijskog voda 126. domobranske pukovnije.

Još jedno hvala čovjeku i dobrom duhu našeg voda! Neka ti je laka Hrvatska gruda!

Mirko  Vidić  –  Juće    1948 – 2007

 

LJUDI STIŽE GOTOVINA

 

 

 

Dani na Svilaji na prvoj crti protječu bez većih ratnih događanja. Aktivnost na ratištu je smanjena, političari vode pregovore pa osluškujemo ishoda pregovora. Ritam 4×4, četiri dana na ratištu, četiri odmora protječe u zimskoj idili bijelog pokrivača i budnom motrenju neprijateljskih položaja. Jutarnje buđenje i prelazak iz kontejnera pod nadstrešnicu gdje smo uredili dnevni boravak odvija se pojedinačno zavisno o tome kada je tko davao stražu. Vrijeme sporo prolazi mada je uz komin i toplinu vatre ipak ugodno. Uvijek se pronađe tema dovoljno aktuelna i zanimljiva da se lakše izgura dan. Prvi dio dana smo odradili kada u jednom trenutku zazvoni poljski telefon i službujući pohita javiti se.  Po obavljenom razgovoru vraća se na komin i kaže: „Ljudi stiže gotovina!“. Gledajući se u čudu nismo na prvu znali o čemu se radi. Zaostaci isplate za terenski dodatak ili nešto drugo!!?? Tijekom ljeta i jeseni smo bili razvučeni po terenima i boravili po 20 – 25 dana. Ali smo se brzo „oporavili“ od čuđenja i živnuli potaknuti ugodnom viješću. Atmosfera se zagrijala i počeli smo planirati što ćemo sa neplaniranim novcem. Netko je u mislima vraćao dugove, a većina nas je pekla janjetinu. Ekipa izviđača je prošla u obilazak prvih crta, no nismo se previše zamarali s izviđačima već smo nestrpljivo iščekivali  ekipu iz zapovjedništva s gotovinom. U povratku s prvih crta izvidnica je s terencima prohujala pored nas. Sad je čekanja već bilo dosta pa je službujući posao u kontejner da se informira sto se događa sa našom gotovinom, kad će stići lova. Nakon razgovora stiže i kaže nam: „Gotovina je stigao i vratio nazad“. U čudu ga gledamo i nismo sigurni što smo čuli. Kako sad odjednom gotovina nije novac  i tko je onda Gotovina. Službujući je dobio informaciju da je Gotovina novi zapovjednik zbornog područja Split. Obišao je položaje na Samarima i nastavio dalje s obilaskom cjelokupnog ratišta na prostorima Svilaje, Potravlja, Bitelića i Vrdovskpg platoa. Ostali smo bez teksta, bilo je to poput hladnog tuširanja. Vrlo brzo smo se vratili u stvarnosti i započeli novu priču na kominu. Fatamorgana je kratko trajala, razbili  svakodnevno snježno sivilo i pri samoj pomisli na GOTOVINU srce nam zakuca jače.

IZGUBLJENI U MAGLI

Tijekom grupnog tretmana i razgovora u Dnevnoj bolnici na Klinici za psihološku medicinu KBC Zagreb neki pacijenti su se čvrsto držali svoje priče, kapi koja je prelila čašu i koja ih je dovela u grupu .  Slušajući njihovo konstantno ponavljanje iste priče više puta bio sam pomalo zbunjen. Nekako sam imao dojam da nešto nedostaje. U životu prođemo mnogo stresnih situacija koje velikim dijelom ostaju unutra, u nama, a samo zadnji stres nas lomi i baca na koljena. To je ona kap koja je prelila času. Taj stres, tu kap, pacijenti donose sa sobom na liječenje i brižno je čuvaju. Zašto im je bitna ta kap, a ne cijeli slap, zašto pričaju o samo jednom problemu kada su u životu imali cijelo more problema. To me kopkalo, razmišljao sam što se krije u pozadini svega toga. U jednom trenutku mi je sinula misao koja me odvela na Dinaru u srce operacije „Ljeto 95“ i koja mi je dala odgovor na to pitanje: „Zašto samo kap, a ne cijeli slap“.

Strah je poveznica tih dviju priča, istovjetan obrazac kod ljudskog ponašanja u stresnim situacijama, bilo u mirnodopskim ili ratnim uvjetima. Kod situacije u grupi neke osobe zbog straha ne smiju pogledati iza sebe i pokušati riješiti probleme. Ne smiju krenuti ni dalje, jer su u strahu da će krenuti u nepoznato, da će se izgubiti, pa konstantno kruže oko svog života i svojih problema kao mačak oko vruće kaše. Naša grupa se slično ponašala kada su ostali  izgubljeni u noći na Dinari.

Za vrijeme akcije „Ljeto 95“ bili smo stacionirani na platou ispod Velikog Bata odakle smo kretali svakodnevno na izvršavanje zadataka tijekom operacije. Radilo se najviše na probijanju puteva. Ljeto na planini i nema isto značenje kao i na moru. Pošto se radi o nadmorskim visinama iznad 1500 metara ponekad se ljeto vrlo brzo zna pretvorit u zimu.  Trećeg dana operacije dobili smo zadatak probijanja puta na koji je pošla peteročlana ekipa, zapovjednik Tuna dva strojara, Gospodin Ante i Mrga i dvojica vojnika koji su vršili osiguranje tijekom radova. Radovi su potrajali cijeli dan. Ostali dio ekipe je imao slatki zadatak. Ispeći mladog odojka kojeg smo dobili na poklon od našeg vozača zvanog Čežnja koji se inače bavi uzgojem svinja. Bilo je potrebno pripremiti i ispeći odojka pred večer tako da svi zajedno na kraju dana nakratko zaboravimo na stvarnost. Padao je sumrak, naša ekipa još nije stigla pa smo pokušali telefonskim vezama utvrditi gdje su i kada stižu. Dobili smo informaciju da su posao odradili na prvoj liniji i da su krenuli u bazu. Odojak je bio pripremljen, ali nismo željeli početi večeru bez njih. Vrijeme je protjecalo a naše ekipe još nema, počela se uvlačiti nervoza jer nismo mogli dobiti informaciju gdje su. Ne bi možda bilo toliko problematično da se nije spustio oblak na zemlju toliko da se nije vidjelo na udaljenosti od pol metra. To je naveliko otežavalo okolnost, jer se situacija može u tren izroditi. Prošlo je previše vremena, ekipe još nema, nastala je mučna situacija iščekivanja. Nešto je pošlo po krivu, a ne znamo što,  nitko nam ne može reći gdje su i što se događa.  Noć  i gusta magla nam ne daju mira, crne misli nam se motaju po glavi. Razgovor je stao, tišina je zavladala nitko više i ne pomišlja na večeru i odojka koji se ohladio.   U jednom trenutku kao da čujemo zvuk terenca. Nakon par trenutaka već jasno čujemo zvuk i izlazimo ispred kolibe. Stižu dva terenca i naša ekipa veselo iskaču iz njih . Nastupa stanje pozitivnog  šoka, svi smo uzbuđeni, preplavio nas je osjećaj sreće i zadovoljstva koji se dade opipati. Teške slutnje koje su nas pritiskale ustuknule su pred valovima oduševljenja.  Pristupili smo večeri i saznali što se ustvari dogodilo.

U povratku u bazu terencem nisu mogli savladati jednu  uzbrdicu i morali su krenuti dalje pješke. Pošto je magla bila gusta jednostavno nisu mogli utvrditi kuda krenuti. Bilo je dosta vojnika u prostoru koji su bili bez ikakvog iskustva i samim time su u tim vremenskim uvjetima bili poput nagazne mine. Postojala je velika vjerojatnost da bi zbog guste magle i nikakve vidljivosti mogli naletjeti  ravno na nekog od tih novaka na stražari. Nije potrebno previše promišljati što bi se moglo sve dogoditi prilikom takvog susreta u noći.

Naša petorka je zbog straha da ne napravi pogrešan korak i ne zaluta u prostoru, krenula provjerenim receptom traženja izlaza, vrtnjom u krug. To su zaključili nakon sutrašnjeg dolaska na mjesto događanja i rekonstrukcije cijele priče. Da priča završi sretnim ishodom pobrinuli su se logističari koji su se vraćali sa svog zadatka.

Ptsp – ” Ne bojte se! Ja sam s vama! “

Kako čovjeku pomoći u nevolji?
Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti. O ovoj problematici se mogu pisati knjige, diplomski radovi. Stara poslovica glasi: „Nije sramota ne znati već ne naučiti“.
Ponekad nam je teško tražiti pomoć, tvrdoglavo odbijamo pomoć računajući da smo u stanju sami naći rješenje. Ponekad nismo ni svjesni veličine svog problema, a dosta puta nas ego i  ponos blokiraju i pokapaju.
U jednom trenutku susreo sam se s problemom kojeg nisam mogao sam riješiti, a na ponuđenu pomoć od strane svoje doktorice reagirao sam burno i odbio sam bilo kakav razgovor o pomoći. Taj dio želim podijeliti ponajprije s onima koji još uvijek žive na rubu.
Poslijeratni život mi je prolazio u problemima koje sam „dijelio“ sam sa sobom. Problemi su se nagomilavali, otežavali mi život i funkcioniranje na poslu. Postao sam problem najviše sam sebi, loše sam spavao, opterećen s ružnim i krvavim ratnim snovima, postajao sam sve svadljiviji i razdražljiviji. To mi je naveliko otežavalo rad s ročnicima, i pucala je nit po nit. Taj dio moje priče se završio nakon dvije godine kada sam se našao u psihičkom rasulu. U pokušaju moje brigadne liječnice, koja je i sama vjerojatno bila ratnica, da me pošalje na pregled kod psihijatra ja sam burno reagirao odbijajući i samu pomisao na psihičku pomoć. Tada sam vjerovao da sam ja „normalan“ i da to meni nije potrebno, da mogu sam. Pobjegavši od pomisli na psihijatriju napustio sam vojsku u teškom psihičkom stanju i vratio se u Trilj, u krug obitelji. Istovremeno sam napravio odmak od obitelji i prijatelja. Okrenuo sam se prirodi. Šuma i samoća su mi postale nova obitelj. Sam sam se borio sa svojim strahovima, poniženjima, depresijama i „odbacivanjima“ društva.  Dvije godine sam živio na granici i samo Bog zna koliko sam bio blizu ponora. U tim teškim trenutcima moji najbliži su primjećivali da nisam uredu, ali nisu mi mogli pomoći jer sam odbijao pomoć. Zapravo odbijao sam bilo kakav oblik komunikacije. Ponašao se kao ranjena zvijer. Napokon sam se uspio zaposliti i to me održalo na životu. Malo me podiglo i počeo sam priželjkivati normalan život. Pošto sam bio samac nisam se borio niti brinuo za sebe, nisam tražio pomoć računajući da je drugima potrebnije. „Već ću ja nekako preživjeti, moći ću zaraditi sebi za život“, često sam pomišljao. Život s traumama je potrajao s većim i manjim oscilacijama.
Na žalost mnogi branitelji su živjeli i žive po istom scenariju i začahureni u sebe ne mogu naći izlaz. Mnogo put sam i sam bio svjestan da to nije život, da je to patnja, ali nekako nisam mogao prijeći granicu, samog sebe pobijediti da bi smogao snage i želje za traženjem psihološke pomoći.
Jednostavno sam odrvenio i otvrdnuo i  naučio sam sakrivati svoj život i probleme. No u jednom trenutku Bog je uskočio u pomoć vidjevši da sam ne mogu iznaći rješenje. Poslao mi je „dar s neba“ Parkinsonovu bolest. Nakon početnog šoka više mi nije bilo ništa teško „zasukao sam rukave“ i počeo živjeti, boriti se za život ma kako sve skupa grdo izgledalo. Odlučio sam potražiti i psihološku pomoć koju sam do sada odbijao kao i mnogi branitelji. Dolaskom kod doktorice na psihijatrijski odjel KBC „Rebro“ i nakon nekih pol godine liječenja rečeno mi je da bi bilo potrebno da se pridružim liječenju u grupi. U prvom trenutku sam ostao pomalo zatečen i bez reakcije. Liječenje sam  nastavio u Dnevnoj bolnici zbog potrebe za intenzivnijim psihoterapijskim tretmanom . Nisam znao što mogu očekivati od tog tip liječenja, što je to u stvarnosti.
Nakon prvotnog šoka i neizvjesnosti adaptirao sam se na novonastalu situaciju i intenzivno sam se uključio u rad grupe. Rad grupe se u biti najviše svodi na razgovor, na međusobnu komunikaciju unutar grupe s dečkima i curama koji imaju svatko svoje probleme s kojima su pristigli u grupu. Uz uzajamno poštivanje i pomaganje savjetima to postaje melem za rane koje nosimo u sebi. Ujedno u našoj grupi se „liječe“ i doktori koji nam pomažu i usmjeravaju nas stručnom potporom. Nakon dva i pol mjeseca ugodnog svakodnevnog liječenja i druženja sretan sam da sam dospio u grupu na liječenje, a ujedno mi je i žao koliko je bilo potrebno vremena da si sam sebi priznam da nisam lud, ali da mi je prijeko potrebna pomoć drugih da bi mogao funkcionirati.
Traume koje smo u ratu prošli nitko nam ne može izbrisati i neće nestati. Jedan dio nas je trajno „pokvaren“ ali možemo uz pomoć i potporu liječnika i društva funkcionirati i sve one crne stvari koje nosimo držati „pod ključem“ . Još uvijek jedno tjedno s velikim zadovoljstvom odlazim na grupnu „zabavu“.
Ovo iskustvo sam podijelio sa svima a ponajprije s onim dijelom braniteljske populacije koji nisu u stanju pobijediti samog sebe i potražiti pomoć. Znam kako se osjećaju i koliko je teško napraviti prvi korak. Susreo sam se s raznim upitima tipa: Što si do sada čekao?  Znaš li kada je rat završio ?   i raznim drugim propitivanjima koji su na mene djelovali u tim trenutcima porazno. No ne dajte se, ima i dobrih ljudi koji čekaju da vam pomognu.

Ujedno se zahvaljujem liječničkoj ekipi psihijatrijskog odjela KBC „Rebra“, mojoj „Puknutoj ekipi“ I sestri Ivanki Babić  koja me „zaprimila“  prilikom dolaska i traženja pomoći, s tolikom toplinom da je srušila i posljednji otpor u meni.

Badnja večer

Vrijem je Adventa, vrijeme pripreme za najveći blagdan koji je posvećen i okrenut prema obitelji. To je posebno vrijeme u godini kada se obitelji sastaju i vesele rođenju malenog Isusa. Slavi se dan koji je za nas vjernike poseban jer se na taj dan rodio naš Otkupitelj. U tom vremenu se zaboravljaju koje kakvi problemi koji nas prate tijekom godine. Na žalost to je za neke i frustrirajuće vrijeme posebno u današnjici kada sve više vlada šopingmanija neslućenih razmjera i Božić mnogima postaje novčana obaveza koja nije tako zanemariva. Današnji čovjek je toliko „cijepljen“ od strane reklamne mašinerije da zaboravlja smisao i bit Božića. Zaboravlja da je Božić materijalno strašno mali, ali ono malo čedo u jaslicama zato strši kao najveći planinski vrh na svijetu i svijetli jače od svih svjećica kojima kitimo ulice i trgove, naše jelke i prozore.

U ratno vrijeme sam se zatekao na  bojišnici za badnji dan i Božić i ne mogu točno opisati taj osjećaj kada sam krenuo na obronke Svilaje. Taj pogled na kuću, na obitelj koju ostavljam, pogled na ljudska lica koja odaju jedno veselo iščekivanja dolaska našeg Otkupitelja, malog djetešca, nisu  mi bili tada ni malo ugodni. Skupi se u grlu, u grudima  steže, ali mora se  naprijed. Naravno nikom se taj svoj pogled ne odaje, tu tjeskobu koja steže ne “poklanja”, nosimo sa sobom. Netko mora i na prvu crtu. Sirova i kruta stvarnost na koju smo inače navikli sada pomalo boli, vojni „Dajc“ koji nas vozi do Potravlja, u zaseok Kunci gornji, hladne i beživotne kuće koje nas “pričekuju” i ekipa koju mijenjamo, koja je imala više sreće da idu u topli u krug svojih obitelji. Naravno čovjek je spreman na sve, pripremamo se i mi za naš obiteljski doček Božića. Ipak smo braća, stojimo jedan do drugog, rame uz rame.

Na Badnji dan jedna dio ekipa je izravno na liniji i na kamenjaru s puškom u ruci će dočekati Božić. Naš dio ostaje u bazi  i Badnju večer  će dočekati uz badnjake na kominu. Uz sve to imamo i glumce koji nam pomažu da sve te nevere koliko toliko preživimo. Uvijek se nađe neki umjetnik koji ima originalnu ideju da nas razbudi. Ivan Pujin je naš zabavljač, glumac, režiser, lero i tko zna što još. Čovjek rođen za akciju. Badnji dan je dugačak, kišica sipi, prava zimska. Na kominu se vrti odojak, a ekipa na sardini, post je. Prekraćuje se vrijeme igrajući na karte, pričajući raznorazne dogodovštine za božićnih običaja po selima i obavezna straža. Noć je pala, kišica rominja, a mi smo razbacani po kućama. Vrijeme je da se nekako malo skupimo da se pozdravimo našim starim pozdravom ” Na dobro Vam došla Badnja večer” i da naložimo badnjake. Nekako u tim trenutcima Ivan Pujin je radio svoj plan. U nekom trenutku Ivana ulazi u kuću šepajući i kaže da se poskliznuo. Zovemo liječničku službu i u stanju smo pripravnosti, čekamo liječnike. Nikom nije drago to što se dogodilo, a posebno ne sad. Nekih pol sata je bilo potrebno da hitna dođe, a Ivanu je noga u gležnju nabubrila. Kada je hitna s Ivanom krenula ka Sinju mi smo se ponovno vratili u normalu.  Ulaskom u kuću koja se rashladila bilo je najpotrebnije naložiti vatru. Ložač  Vatro se  prihvaća žurno poslu, ubacuje dvije suhe cjepanice i u tom trenutku nastaje nemali problem. Nakon cjelodnevnog loženja vatre sada odjednom šporet započinje naglo da “povraća“ dim i cijela se prostorija odjednom našla u dimu toliko da smo bili primorani izići vani. Odjednom nikom nije ništa jasno što se događa s šporetom. Ubrzo smo ustanovili da se na  dimnjaku nalazi nekakav lonac i da je to izvor problema. Samo nam nije jasno tko je to postavio, kadi i kako se popeo na krov. Vrlo brzo nam klikeri u glavi rade da je cijelu predstavu režirao naš Ivan i da je to uzrok njegove ozlijede. Ipak se još bavimo slučajem da utvrdimo kako se popeo na krovu i kako se sve to odigralo. Nalazimo nekakve skale  koje je Ivan koristio i koje je onako s bolnom nogom odvukao i sakrio da njegovo iznenađenje ne bi propalo.  I nije u prvim smo trenutcima bili dobrano iznenađeni, ali kada smo pogledali čitavu predstavu  dobro smo se nasmijali . To je bio naš režiser i glumac koji nam je sa svojim smislom za humor pomagao da u tim ratnim danima ne zaboravimo na osmijeh.

 

Hvala ti Ivane. Neka ti je laka Hrvatska gruda.

Ivan Blajić – Pujin 1964 – 2016

Hrvatski mučenici

 

Večeras je u Splitu održana “Večer domoljubne poezije”, kojom je završen “Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju”. Nastupilo je desetak pjesnika i pjesnikinja koji su pročitali po svoje dvije pjesme. Voditelj večeri, novinar Mladen Vuković, pročitao je pjesmu Miroslava Gudelja Velage, Migija, hrvatskog viteza koji je poginuo 4. listopada 1991. kod Šarengrada, na kraljnjem istoku Hrvatske. Miroslav je rođen u imotskim Poljicima, 1970., napustio je studij prava u Zagrebu te se pridružio Tigrovima. Pokopan je na mjestu pogibje, a tijelo mu je 1998. eshumirano te prenešeno u rodna Poljica. Uz tijelo, unutar odjeće, našli su pismo, pjesmu koju je napisao svojoj braći, a nikada je nije poslao. Malo poslije njegove smrti umro mu je otac, potom majka, a potom i sva trojica braće, nažalost ne ostavivši potomka iza sebe. No Imoćani ne će dozvoliti da vitez Migi paden u zaborav. Evo Migijeve pjesme:
PISMO BRAĆI
I dok ruka pušku steže
suza suzom oko guši,
nema praga što me veže,
snovi teški, sve se ruši.
Obiša’ sam mnoga vrata,
nemam kuda ali moram proći,
u Poljica moga brata
ovo pismo mora doći.
Ne tuguj mi moj Ivane,
moj Josipe još nas ima.
Ne tuguj mi moj Mladene,
ja ostavljam zavjet svima.
I dok padam, ja se dižem,
u pomoć vas moram zvati
uvijek prvi drugog stiže
gdje će zadnji život dati.
Ne tuguj mi moj Ivane
Hrvatska je naša nada,
Idi dalje, liječi rane
evo Hrvat za dom pada!Tekst i pjesma preuzeti s Faceook profila don. Mladena Parlova.

Kada se osvrnem i pogledam iza sebe mogu reći da je Bog odabirao i uzego najvrjednije trsove roda hrvatskoga. Čovjeku je teško shvatili a još teže prihvatiti smrt, no zar Bog nije za žrtvu nama podario svog sina i time pokazao koliko je žrtva velika i važna, zar to nije isto  zatražio od Abrahama.  Bog nam je pokazao da je za velika djela potrebna velika žrtva i muka. Čovjek ko čovjek mali i sitan pa ga primi slabost, rado bi proći bez muke. Vjerničkom puku je Bog i tu priskočio i pokazao na Golgoti, da slabost  i pad nisu mane niti smo manje vrijedni, kada je razgolitivši svog prvorođenca i prikazavši nam njegov ljudski dio, ljudsku slabost, njegov sin Isus Krist zavapio ‘Oče ako je ikako moguće da me ova čaša mimoiđe, ma opet neka se vrši volja Tvoja”. Zato nam je lakše podnijet  ovu našu veliku žrtvu i bol koju smo prinjeli na oltar i s kojom živimo, koje se sijećamo i u tišini grobove suzama zalijevamo. Svi koji smo krenuli u rat da branimo dom i domovinu bili smo spremni na žrtvu no Bog je birao i odabrao . Našim mučenicima neka je laka Hrvatska gruda.

 

 

Posebno sjećanje  na Boška Klarića, zajedno smo rasli, trčali i veselili se ,Hrvatskog Redarstvenika kog je Božjom Providnošću na ramenima iz Vukovara iznio suborac da bi svoj put i poslanje na ovom svijetu odradio i zvršio s zadnjim pucnjem dočekavši slobodu koju su generacije i generacije sanjali.
Mnogi ne znaju da si postojao i koliko si bio velik. Tvoj lik i djelo je široj javnosti u tvom kraju nažalost  nepoznato. Kao i mnogo mučenici  ostao si u sjeni. Nema Vas ni na trgovima ni na ulicama. Vi ste  veliki, vi ste mučenici Hrvatskog roda. Ljubav prema domu i domovini Vas je vodila i dala Vam snagu za velika djela. Velika Vam hvala.

Sve si dao za svoju Hrvatsku neka ti je laka Hrvatska gruda.

Boško Klarić 1964 – 2009