TATA TATA…

Nakon pogibije naših suboraca Milun Nediljka i Pavela Zdenka na Dinari život ide dalje. Ponovnim dolaskom na Dinaru na mjesto stradavanja u nama se bude emocije, tuga i bol. Gubitak prijatelja, ljudi s kojima smo dijelili dobro i zlu, u ekstremno teških vremenskih uvjetima, je nenadoknadiv. Ratno vrijeme ne ostavlja previše prostora za emocije i tugu pa se mora krenuti dalje. Borbene zadaće traže od nas punu pozornost i 24-satnu aktivnost.

Povratkom s Dinare po dogovoru krećemo u selo Čaporice, kod obitelji Pavela. Odlazimo u tim trenucima za nas na mnogo težu zadaću od svih dosadašnjih borbenih zadaća. Stižemo u obitelj koja je izgubila oca i supruga. Tri mala dječaka su izgubila oca a još ne znaju što se točno dogodilo, što to točno znači. Najstariji Teo ima 7 godine, Antonio (Braica) 4 godine, a najmlađi Dino 1 godinu.

Približavajući se tužnom domu u nama vlada nemir, grop u grlu, tijelo u grču, tišina vlada, nema riječi. Nalazimo tri mališana i njihovu majku koja prolazi teške trenutke svog života. Žena u crnini ogrnuta plaštem bola i tuge. Njen izgled i držanje govore dovoljno za sebe. Blijedog lica, s cigaretom u jednoj ruci a na drugoj spojena na infuziju. Grč na licu, jaka bol i tuga s kojim se teško nosi doslovno su paralizirali su tijelo mlade žene. Započinjemo nesuvislu priču tek toliko da ne vlada tišina a mališani zbunjeni i sa strahom na licu nijemo sjede u kutu. Još su maleni da bi shvatili i razumjeli stvarnu dimenziju gubitka koji ih je zadesio. Njihova lica zorno pokazuju osjećaje zbunjenosti i straha zbog novonastale situacije. Razgovor teško teče, riječi zapinju u grlu. Bol koji je zavladao u obitelji može se doslovno opipati. Ponekad u teškim situacijama dijete dobro dođe da se započne bilo kakav razgovor. Zapovjednik Tuna je prigrlio malog Dina, posjeo ga na koljeno i pokušava bar malo razbiti atmosferu. U tim trenutcima čujemo tihi dječji glasić: „Tata, tata.“ Te riječi su parale tešku atmosferu u kući, zavladao je tajac, posebno teška situacija. U tom trenutku Tuna rukom zatvara malom Dinu usta, valjda jedini izlaz u tom teškom i mučnom trenutku. Majka Mladenka nam govori kako je Dino zapamtio oca u uniformi, vjerojatno misli da mu je otac stigao. Otud dječja reakcija na čovjeka u uniformi. Poslije toga i ono malo razgovora je nestalo. Pogledima međusobno tražimo rješenje novonastale situacije. Teško je u tom trenutku naći bilo kakvo rješenje jer ne postoji. Odlučili smo se krenuti dalje, krećemo svojim domovima ali ne možemo zaboraviti glas malog Dina koji zove svog tatu.

Imao sam od prije dogovor s prijateljima za druženje uz večeru, u restoranu. Došavši na večeru još uvijek sam bio pod dojmom posjeta obitelji našeg suborca. Nemir koji je zavladao u meni ne želi pokazati ekipi ali ne ide. Tihi dječji glasić još uvijek odzvanja u meni. Pokušavam večerati no nemam potrebe za hranom. Napuštam ekipu, sjedam u automobil i odlazim u noć. Prizori tuge i boli koje sam danas vidio i osjetio prilikom posjeta obitelji Pavela ne daju mi mira. „Tata, tata“, tužni glas i prestrašeno lice malog Dina mi ne daju mira, još dugo u noć sam lutao bez cilja.

Ovu tužnu priču poklanjam obitelji pok. Pavele Zdenka i svim hrvatskim obiteljima koje su izgubile svoje najmilije u Domovinskom ratu. Posebno djeci kojima je rat bio samo igra dok nisu iskusili bol i tugu zbog gubitak očeva iako nisu bili u stanju u tim trenutcima spoznati veličinu tragedije i gubitka koji ih je zadesio. Ponijeli su svoj preteški križ s vjerom u Boga, vjerom da žrtva nije uzaludna. Bog je žrtvovao svog sina za iskupljenje i spas čovječanstva, a obitelji su prihvatili žrtvu  svojih sinova i očeve, žrtvu koju su „darovali“ svojoj obitelji i  domovine. Antonio,Teo, Dino sad ste odrasli ljudi i još uvijek nosite bol i tugu. Ne budite tužni imate se čemu radovati vaš otac je bio čovjek i volio je vas i svoju Hrvatsku za koju je kao i mnogi bio spreman na najveću žrtvu. Odabravši ga Bog, odabrao ga je kao najvećeg  međ nama, nešto najvrednije. Radujte se u vjeri daje vaš otac bio čovjek velik u svemu, u svakom trenutku je mogao pogledati svakom u oči. Vjerujte ma koliko je  gubitak teško primiti i shvatiti da ćete mnoge stvari jednog dana moći pogledati drugačijim očima i da je bez obzira na sve vjera, ljubav i dom bogatstvo, kamen temeljac, da će jednog dana naši potomci slušati vašu tužnu priču s poštovanjem.