TERENSKE ZAVRZLAME U MOSTARU

TERENSKE ZAVRZLAME U MOSTARU
Po završetku rata polagano se vraćamo u svakodnevicu i prebacujemo se iz ratne prošlosti u mir sadašnjosti, dva dijametralno suprotna načina funkcioniranja, no što se mora nije teško. Krenuli smo na posao, tko nije izgubio radno mjesto. Polovicom 96-te ekipa Mjau mjau, u koju se Ivica polagano vraćao, krenula je na novi teren, u novu državu pa će i terenska biti obilatija. Radove na Neretvi  bilo je potrebno izvesti u roku od tri mjeseca. Rane od rata su vidljive na svakom koraku,  još svježe i bolne, pa mnogi nisu objeručke prihvatili odlazak na doobro plaćeni teren.                   
Vrlo brzo ušavši u poslovnu rutinu, radeći “marginalne” stvari pospremamo u zatiljak. Radilo se svakodnevno 10 sati unatoč nesnosnoj vrućini koja je vladala kotlinom Neretve. Ekipa “Mjau mjau” kako su je zvali, imala je zadaću održavanja ispravnosti građevinski strojeva. Nije imala težak zadatak, no u svakom trenutku je morala odgovoriti na situacije kada bi došlo do  kvara na mehanizaciji. Radili su kao tim, da bi se kvarovi što prije otklonili.
Polaskom na teren svatko je bio upoznati s činjenicom da se svaki dan mora raditi zbog kratkoće rokova, pa neće biti ni praznika, nedjelje ni svetca.
Taj dio priče bio je svakom jasan, ekipa Mjau mjau je bila složna i u svakom trenutku spremna zajednički odgovoriti na kvarove. Pošto su to manje više prekaljeni terenci nije im bilo strano ni popravak tehnike van svoje struke. Mirko je na teren stigao kao prethodnica sa svojim Peugeotom 404,  68-godišnjim oldtimerom, koji je u samom početku funkcionirao i kao pokretna radiona dok gradilište u cijelosti ne profunkcionira. Dinamika posla se svakim danom povećavala kako su dani odmicali. Bilo je  ponešto i kvarova, ali posao nije trpio. Vrućine su bile nesnosne, kazaljka se svakim danom dizala na sigurni 35 stupnjeva. Ako nije bilo vjetra sparina bi nalegla nad kotlinom, žega i sparina su zajedničkim snagama crpili snagu te se svakodnevno kotrljanje i rad vidno osjećao na svakom pojedincu.
Bilo je i sreće u nesreći pa je hladna Neretva bila svakodnevno spas i osvježenje.  Kako su ljetne vrućine išle kraju i poslovni plan se sve više ispunjavao. Bližio se kraj devetog mjeseca i fešte sv. Mihovila na koju je električar Ivica pošto poto odlučio otići. Prije tog se sa svojom ekipom usuglasio tko će ga pokrivati  taj dan, ako dođe do kvara. Nikakvi problema neće biti, s tim da Ivica mora još dobiti odobrenje od svog šefa Luke. Mora dobiti odobrenje, no tu nastaje problem.
 

[sociallocker id=”10131″]

– Ne mogu te pustiti – Luka će bez ikakvog razmišljanja i daljnjeg pregovaranja Ivici.
– Radovi se izvode u rijeci i moraš biti prisutan ukoliko bi došlo do kvara na stroju ili kamionu.
– Luka, kvar koji je kritičan sa sigurnošću može riješiti Marinko, a sve drugo može pričekati jedan dan.
– Ne možeš napustiti teren – ljutito i jasno  Luka reče Ivici.
Ivica gleda u nevjerici Luku dok se udaljava , još jednom u mislima provjeravajući sve moguće kombinacije kvara na koje  Marinko ne bi mogao utjecati. Još jednom je 120 posto siguran da na terenu ne može ništa poći po zlu za taj jedan dan.
Ostaje još poslijepodne i nada da bi se Luka mogao predomisliti i prihvatiti argumente koje mu nudi Ivica.
Sati protječu, a zategnuta situacija se osjeća unatoč velikoj sparini, svatko svoj film u mislima vrti. Dan je na izmaku, strojari zgotavljanju svoj dio i polaze busom za Mostar, a ekipa Mjau mjau započinje svoju dionicu koju svakodnevno obavlja na kraju. Vrše podmazivanje strojeva i kamiona,  nadolijevanje spremnika s gorivom, uz vizualno pregledavanje svakog stroja pojedinačno da bi ujutro ponovno posao mogao startati od prve minute. Svi su upoznati s problemom oko odlaska Ivice na feštu i nema previše razgovora. Ivica u nekom svom filmu, još uvijek vrti raznorazne kombinacije. Ne može nikako shvatiti odluku svog šefa, a vrijeme odluke se približava.  Bus za Split kreće iz Mostara u 21 i 30.
Nakon što su svoj dio odradili kreću nešto prije 20 sati u bazu na večeru. Vrućina i sparina su popustili tako da se sad  svježina Neretva počela “osjećati”. Sparina popusta, ali u kombiju vlada čudan i nelagodan mir. Ivica ne priča, ali u sebi je odluku donio.
„Večeras krećem s busom, bez obzira na sve.“
Dolaskom u Mostar ekipa odlazi u restoran na večeru, a Ivica  krene u kuću gdje stanuju na tuširanje jer nema previše vremena.
Nakon tuširanja osjeća kao daje skinuo sa sebe velik teret, nervozu koja ga je pritiskala kroz dan. Sad je bio spreman za bus i pozdrav sa šefom kojeg je krenuo obavijestiti o odluci.
Ulazi u restoran, a Luku zatiče sa šefom gradilišta, pozdravlja ih i obraća se  šefu.
– Luka, ja idem na bus.
– Vraćam se preksutra,
oko 13 dati.
Luka ostaje u “raskoraku” tako da reakcije s njegove strane nije bilo, a nije moglo ni biti pošto je Ivica odmah krenuo na bus.
Sad je već odlične volje, jer je odlučio i bio siguran da ne griješi.
Ubrzo na stanicu stiže i šef koji pokušava spasiti situaciju, a ni sam više ne zna što se tu može spasiti.
 Pokušava Ivicu uvjeriti da ostane i da mu odluka nije ispravna, no sve se to razbija od samouvjereni osmjeh na Ivičinu licu i uvjerenost u u svoju odluku.
Shvativši da Ivica čvrsto stoji iz svoje odluke, Luka povlači zadnji, utopljenički potez.
-Dobro, kad si tako odlučio, idi i ne vraćaj se na teren.
– Luka, nisi si me ni posla na ovaj teren, pa mi nećeš ni određivati hoću li se vratiti.
– Imam ja svog šefa u Splitu, pa ako nisi zadovoljan kontaktiraj ga.
Ubrzo stiže bus, Ivica ulazi kreće u susret fešti svetog Mihovila, dok ga ispraća zamrznuti Lukin pogled.
Fešta je prošla, a iduće jutro kreće natrag u Mostar, zajedno s Mirkom i njegovim “repašem”, koji je neplanirano morao za Split po dijelove.
Stižemo na gradilište oko 11 sati, a Ivica od šefa prima prijekoran pogled, bez riječi i pozdrava.

[/sociallocker]

 

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.