TKO NAM UKRADE ŠTALICU I SLAMICU

Prije nekoliko dana slušam emisiju na drugom programu Hrvatskog radija, a tema razmišljanja je vrijeme Došašća, pripreme za Božić.
Kako doživljavamo vrijeme Došašća i u kolikoj mjeri smo se počeli pripremati? Jesmo li počeli ukrašavati domove i paliti razno razna svjetlosna pomagala da bi napravili što bolji štimung i ugođaj. Bilo je svakojakih razmišljanja, odgovora i primjedbi, a voditeljica je vodila emisiju tako da je svatko imao pravo na mišljenje i kada bi se dogodila “situacija” odmah bi slušatelja upozorila da svatko ima pravom na svoje mišljenje i svoje viđenje Božića. Sve u svemu dolazimo do zaključka da postoji više vrsta Božića, načina kako će netko proslavit svoj Božić.

 


Živimo u čudnom vremenu kada se Božić slavi i kada se za taj dan pripremamo danima, ali ne kao nekada s krunicom i molitvom, već se za taj naš Božić pripremamo po trgovačkim centrima s popisom stvari i darova u ruci, koje nam je za kupiti da bi taj veliki dan bio na nivou, da bi bilo svega na stolu.
Od silnih zahtjeva i želja zaboravljamo na malo djetešce koje se ima roditi.

 

Jučer sam bio prisutan na otvaranju izložbe “Udruge prijatelja hrvatskih božićnih jaslica”, u organizaciji Narodnog sveučilišta Dubrava. Pogled na božićne jaslice i posjetitelje izložbe, mahom starije životne dobi, vraća me u prošlost kada su ti isti ljudi, s jednim posebnim osjetom i ushitom, radosno iščekivali rođenje malog djetešca.
Bilo je tu topline koja je grijala srdašca, mala i velika.

Posebnost te večeri i noći u kojoj dolazi malo djetešce i ulazi u domove je bila toplina i mir. Domove u kojima se po podu prostirala slamica i tako simboličnim činom iskazivala spremnost i želja primiti Mariju i Josipa i zajedno se veseliti dolasku na svijet malog Isusa. Današnjica nas u mnogočemu podsjeća na vrijeme kada su Marija i Josip tražili svratište, ali ga nisu našli, nisu ih primjećivali, kao ni njihove potrebe.
Vidimo onaj isti narod koji ne primjećuje nikog, posebno ne stare, nemoćne, siromašne, ljude u potrebi, svi negdje žure.

Tako i danas na jednom malom prostoru možemo pronaći iste detalje. Trgovački centri su postali svratišta u kojima nema mjesta za malo djetešca, dok u toplini Narodnog sveučilišta odzvanja pjesma, a ljudi s periferije života još uvijek radosno iščekuju malog Isusa simbolično prostirući slamicu u štalici.

Ima li više načina na koji možemo pokazati duh Božića?

 

Mnogi će potvrditi da ima, da su došla druga vremena kada možemo birati svoj način kako ćemo dočekivati i slaviti Božić.
Ipak samo jedan put vodi stazom Došašća u susret Božiću, to je put ljubavi.
Put na kojem ćemo primjetiti one potrebite koji traže svratište. Pomoći im da i njihova srdašca osjete toplinu u božićnoj noći. Sigurno ih nećemo primijetiti budemo li držali popis u ruci i slavili neki svoj Božić.

Trebate biti prijavljeni za objaviti komentar.