TKO SAM JA

Današnjica nosi svoje, pa i čovjeka ponese . Životni moto današnjice se svodi na refren pjesme Tuti frutija,
“Vozimo se 100 na sat!” 
I doista, ne samo da se vozimo 100 na sat, već svakim trenutkom još brže vozimo.
U toj suludoj trci sa svijetom, ljudima, pomodarstvom, novcem i požudom, uvjereni smo da ne možemo drugačije, jer ćemo u protivnom ispasti iz utrke i ostati negdje u prikrajku.
Ali gdje će nas to dovesti – upitat će mnogi.
Negdje tamo daleko gdje svijeta ni svjetla neće biti. Naš tempo života sve više ubrzava pa je potrebno prikočiti i usporiti.
Ako stanemo pregazit će nas – opet će kazati.
Pa nema druge nego nastaviti.
Takav način života kod nekog traje kraće, kod nekog duže, no posljedica je kod mnogih pucanje životnih nit. Sudaramo se sa zidom života koji je neljudski bolan.
Nakon takvih bolnih sudara zapitamo se:
Čemu sve to, zbog čega mi je sudbina okrenula leđa?
O Bože moj, zar si me zaboravio?
Nakon lude i zabavne vožnje, prepune adrenalina, u trci za golubom na grani, dolazi do prisilnog zaustavljanja. Nakon mnogo vremena u prilici smo osjetiti mir i tišinu. Osjećaj je u bolan, ali ipak počinjemo osjećati vrijeme, čovjeka pored sebe. Pred nama je vrijeme ispunjeno pitanjima i razmišljanjem.
Sami sebe tad zapitamo :
Tko sam ja?
Kada bi napravili anketu s tim pitanjem, dobili bi mnogo različitih odgovora, zavisno od svjetonazora, porijekla, klasnih i drugi podjelama. Sto ljudi sto ćudi, rekli bi naši stari ljudi.
Mnogi bi danas u zemlji Hrvata ponosno uzdignuta čela izrekli:
Ja sam Hrvat, katolik i time se ponosim!
Ja sam vjernik, mnogi će kazati.
To je odgovor kojim jasno iskazujemo pripadnost i kome se utječemo. Svoje svetinje san naučio i zaslužio znanjem dobivši potvrdu od majke crkve. Nakon životnih brodoloma naša vjera je na kušnji, osjetimo se pomalo prevarenim.
Sve sam dobro radio, bio dobar vjernik, pa što još treba?
Kada malo zastanemo, bol popusti, misli se oslobode grča, gnjeva i sveg onog što se u tim trenutcima nakupi u ljudskom srcu, počinjemo razmišljati i tražimo dublji smisao pitajući se tko sam ja?
Zastajemo u tišini nemajući odgovor.
Sve sam znao, imao i živio, a sad odjednom ne znam tko sam.
Bože, pa tko sam ja?
U knjizi života iz prispodobe u prispodobu, jasno se ocrtava ljudska slabost, vidimo koliko je čovjek slab, mali i grešan.
Ja grješnik?
Kako, pa zar nisam bio dobar vjernik?
Tu se mnogi sudaramo sa zidom.
Osjećamo kao da se susrećemo sa Supermenom, koji je negdje daleko i gleda na nas kao na podanike.
No, zavirimo ponovno na početak i sjetimo se slabosti koju su Adam i Eva pokazali. Već tada nam je Bog ponudio ruku pomoći, ne osuđujući slabost koja ih je odvela u grijeh .
Nije božanski naum da nas vuče po blatu, da bi nakon svega dajući nam ruku pokazao svoju veličinu.
Bog je svjestan težine tereta kojeg čovjek ne može uvijek nositi, zbog kojeg pada u ponor i tamu
Tu se odigrava bitka za život, bitka dobra i zla. Zato, kada nam je najteže, kad su tama oko nas, kada nas ljudsko srce ne vidi, ne prepoznaje, jer smo statusno veoma nisko rangirani, tada nas još samo vidi naš Supermen i bori se za nas da nas otrgne iz ralja zla.
Podiže nas i briše nam rane i suze baš kao Isusu Veronika i Šimin i oprašta nam svu grešnost koja se nakupila u našem srcu i kaže nam:
Idi i ne griješi više!
Mnogi će zlurado primijetiti kako je taj naš Bog, tako velik u svemu, napravio nesavršeno biće. Opet samo zbog toga da bi tješeći nas i pomažući, ukazao na svoju veličinu naspram nas obični smrtnika.
Sude mnogi, a ne znaju koliko je ljubav jaka i velika. Bog stvori čovjeka i svjestan je od prvih trenutaka kolike opasnosti vrebaju i koliko je čovjeku samom teško obraniti se od zla. Koliko je teško kada čovjek popusti naletima zla i propusti ga u svoje srce.
Teške su to bitke o kojima nam biblija progovara, prikazujući Isusove kušnje i zamke koje mu je postavljala sotona u pustinji. Danas smo svjedoci uraganskih naleta zla koje se oblači u najfinije ruho, zla koje nam nudi društveni status, nudi nam životno izobilje.
Vidimo koliko je naša bitka sa sotonom svakodnevna i teška, ali kada nam je najteže sjetimo se uplašenih učenika i Isusovih riječi upućenih učenicima:
Ne bojte se, ja sam vama!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.