TRAŽIO SAM VJERU

Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!
Isus nama je obznanio u jednoj rečenici sve ono za čim nam je hoditi, što tražiti. Nije lako ni jednostavno. Mnogo nas je poput Tome, u vjeri mali, sve bi željeli vidjeti i opipati.
Odrastao sam o katoličkoj obitelji, u duhu vjere i sve je išlo svojim tokom. Svete sakramente koje su mi roditelji „priskrbili“, primivši ih od Boga samostalno sam kročio u život, a bili su mi putokaz kojim putem krenuti kroz život. Ponosno sam znao reći da sam odgojen u vjeri, da vjerujem u Boga. Ipak, znao bih se naći u preispitivanju, nisam bio siguran jesam li dobar vjernik, vjerujem li baš onako kako su nas učili. Bogu sam se molio da mi podari vjeru, da mi pomogne shvatiti i proniknuti dublje u vjeru. Bio sam svjestan svoje površnosti. Tražeći vjeru, tražio sam nekakav fizički dokaz. Materija mi je bila stvarna a vjera tako daleko, nestvarna. Pokazatelj da to ipak nije tako, da je vjera živo tkivo koje postoji bila je moja majka. Gledajući svoju majku vidio sam snagu vjere, znao sam da vjera postoji no ja je nisam posjedovao. Nisam se u potpunosti mogao opustiti, doživjeti i proživjeti vjeru, tražio sam je i nisam je nalazio. Želio sam je nekako na svoj način, da je prilagodim sebi i uzmem ono što meni odgovara a one dijelove koji su malo teži ostavit ću negdje sa strane. Nisam bio spreman dublje zaroniti i krenuti putem kojim nas Isus zove.
 
Ostavi sve i kreni za mnom!
Kako ostaviti sve, napustiti i krenuti tim teškim putem? Pitanje o kojem sam razmišljao. Poruku nisam shvaćao i tu sam gubio bitku. Nisam bio spreman odreći se svega, moja vjera je bila slaba i površna da bih mogu krenuti tim putem. Ipak i dalje sam tražio i molio: „Oče, povedi me svojim stazama, pokaži mi put!“ Ponekad nisam bio siguran kuda me ti putevi vode. Strah me bilo da sam krenuo stranputicom. Mnoge stvari su mi bile nejasne. Želio sam ostaviti sve i poći za Isusom ali sam se istodobno grčevito držao za materijalno, ono meni vidljivo i opipljivo, kao utopljenik za slamku. Da, tražio sam vjeru i nisam je nalazio, a znao sam da postoji. Majka mi je svakim danom svojim primjerom pokazivala i to me držalo, davalo snage da i dalje molim. „Bože osvijetli mi svoje staze da mogu njima kročiti.“ Koračajući kroz život tražio sam vjeru, izvor života. Bog me učio i vodio me ali  još uvijek je u meni materija prevladavala i sputavala me da krenem pravim putem.
No Bog je bio strpljiv i mao je svoj plan, s mene je skidao komad po komad , sloj po sloj. Skidao je sve ono što mi je smetalo da krenem za njim. Sve dok me nije ogolio do kože, oslobodio ovozemaljskih okova koji su me smetali da mogu živjeti i vjerovati. Uslišivši moja traženja oslobađao me materije kojom sam bio ogrnut. Tonuo sam sve dublje i dublje. Pitao sam se: “Kuda plovi moj brod?” More je bilo nemirno, padao sam pod svojim teretom, gubio sam se. Našavši se na samom dnu, susret s bolešću i materijalnim minimum doslovno me paralizirao. Strah i nemoć su pritiskali, još mi je ostala jedino vjera u Božju pomoć. U tim trenutcima Božjom Providnošću stiže pomoć, dolazi čovjek po imenu Ilija, nije sveti al velika srca, od Boga poslan i unosi svjetlo i mir u moj dom. Shvativši da u nevolji nisam sam, da mi Bog pomaže preko svojih posrednika na mene je djelovalo poput najboljeg ljekovitog pripravka. Sigurnost i mir koju sam dobio smirili su oluju koja je vladala mojim bićem. Mir koji je zavladao u meni ne može se mjeriti ovozemaljskim mjerilima. Snagu Božje ljubavi koju sam spoznao ojačali su moju vjeru. Sve drugo će doći Providnošću Božjom. Primajući poklone kojim me Otac darivao mojoj sreći nije bilo kraja. Oslobodivši se ovozemaljskih „darova“ dobio sam slobodu duha, vjeru da nisam sam, da je Otac sa mnom.
Ne bojte se! Ja sam s vama!
Čudan je taj naš Otac, teško ga je razumjeti kao da nam se obraća jezikom s neke druge planete. Što smo materijalno bogatiji to ga teže čujemo i razumijemo. Kada nam iz ruke izbije mač oholosti kojim siječemo i odsijecamo sve i svakome, tek tada smo spremni da čujemo riječ Božju. Pomoć koju dobijemo u teškim životnim trenutcima, kada padnemo pod teretom križa, primamo s velikom radošću. Veselimo se da nismo sami. da ima još uvijek dobrote u ljudskom srcu koja Božjom Providnošću dopire do nas. U tim trenutcima strah nestaje, postajemo svjesni ljubavi i darova kojima  nas Otac obasipa.