UBACI U RIKVERC I KRENIMO U BOLJE SUTRA

Ima li itko u Lijepoj našoj da mu bar jednom nije na uši počelo izlaziti ovo silno prebrojavanje na ustaša i partizan, na crne i crvene ili vjernike i nevjernike.
Prebrojavamo se i prebrojavamo, da ti pamet stane, dojadilo Bogu i čovjeku, ali ipak nikako da prestanemo.
Kod mnogih kako sat otkucava i vrijeme neumitno odmiče od bolnih i tužnih 90 – tih, kada na svu sreću nije bilo prebrojavanja, znamo čuti uzrečicu, pitanje, što li je već:

-Pa doke će te gledati unatrag, zar nje vrijeme da počnemo živjeti kao i svi drugi normalni ljudi i gledati u budućnost?

Svi ponekad padnemo, pa kada se dignemo osjećaj boli je taj koji najviše osjećamo. Krećemo naprijed držeći se za bolno mjesto i još dugo se osvrćemo unatrag, pogledom usmjerenim na mjesto pada i bola.

Dosadilo je i meni, jer ne vidim kraja, očito da mnogim odgovara lov u mutnom .
Zašto je naša današnjica , bolje rečeno prošlost toliko mutna? Danas kada postoje sofisticirane tehnologije još uvijek se žrtve broje po medijskim stupcima i tv mrežama.
Kao obični smrtnik koji završi srednju školu, ne mogu u taj dio ulaziti. Bilo bi neozbiljno pošto je to znanost i zahtjeva učenja i vremena.
Ipak, školu je dobro pohađati, i u srednjoj nešto naučiš.
Za ovu problematiku prebrojavanja koja nas svakodnevno progoni dovoljna je i osnovna škola, zbrajanje i oduzimanje, množenje i dijeljenje.

Krenuvši sa školom na izlete bilo je nešto posebno za svakog od nas. Odjednom nam se počeo svijet otvarati i saznavati do tada činjenica koje smo učili iz povijesti i mjesta iz zemljopis. Učili su nas kako je vrlo bitno dobro upoznati svoju prošlost, kako ne bi ponovno upadali u iste zamke.
U tom izletničkom djelu nastave učvršćivali bi dodatno gradivo i ponavljali bi nam što se točno zbilo na tom mjestu za vrijeme drugog svjetskog rata.

Iz povijesti smo učili domaće izdajnike, to si mora znati i dok spavaš, učili smo brigade koje su sudjelovale. Između ostaloga se sjećam vrlo bitnih činjenica koje su u svakom ratu bitne i bolne, za pobjednike i za poražene, a to su žrtve.
600 000 do 700 000 tisuća žrtava je brojka koja je upisana zloglasnom ustaškom logoru Jasenovac.
To su velike brojke s kojim se nije igrati, u pitanju su ljudski životi. Napominjući da je ta brojka možda i veća, pa se spominjalo do milijun žrtava.

Dođe 90-ta, rat i poraće, od 700 tisuća i više broj žrtava dolazimo do deset put manjeg broja, na sedamdesetak tisuća.

Tko je ovdje lud?

No hajmo malo razmišljati tržišno, ući u trgovinu kada se na kraju godine računi broje. Ako se račun ne slaže tada nema šale, ide se ponovno u prebrojavanje, da bi došli do točnog računa i gubitka.
U trgovini je nestalo ulja ili krumpira, dok su kod nas u pitanju ljudski životi i sudbine, pa i sudbina hrvatskog naroda, kojeg se za Jugoslavije, psihološki i marketinški u cijelom svijetu prikazivalo u najmračnijem svjetlu, s hipotekom milijunskih žrtava koje se nabacivalo na Hrvatski narod.

Reklo bi se ništa čudno što ti netko drugi ne želi dobro, ali kada sam svom narodu ne želiš dobro onda je to problem.
Cjelokupni pakleni plan su kovali u Beogradu, ali tu su bili i Hrvati koji su predstavljali svoj narod.
Ni dan danas nemaju petlje priznati činjenicu da je ogromna razlika u broju žrtava floskula kojom se označavalo hrvatski narod, u kojoj su sudjelovali i njihovo očevi, namjerno ili nenamjerno. Kada su u pitanju činjenice o NDH tu sve znaju i cvrkuću kao naj bolji slavuji.
Dobro su poznate metode kojim se koristila i jedna i druga strana . Zločin je zločin, ma koga napravio, ali ne možeš optuživati nekog da je ubijao bez zakona i suda, a sutra to isto radeć po kratkom postupku.

Na žalost jaz i prebrojavanje koji se stvara, razara cjelokupni narod. Ne može se krenuti naprijed dok su jedni zločinci koji su ubijali iz mržnje, a drugi čuvari slobode rješavajući se zlog sjemena. Mnogi nevini stradaše po diktatu i direktivi.
Nakon Domovinskog rata uhvatiše se ponovno u kolo pa im smeta i bijelo polja i uniforma HOS-a i povik ZDS, koji su bili vrlo bitna karika u obrani u samim početcima. Samo im ne smetaju njihovi očevi i djedovi, koji su prešutno pomagali jednom monstruoznom planu zločinaca s kojim su jeli i pili, pjevali i s tugom znaju danas kazati:

Eh kako se tada dobro jelo i pilo!!!

Koliko ste svjesni one stare narodne :
„Vreću držao ili u vreću krao….“
Kad će doći vrijeme da netko smogne snage pogledati istini u oči.
Priznati istinu da su u tom režimu mnoga strašna nedjela izvršena, prihvatiti odgovornost za zločine koje njihovi očevi počiniše u ime naroda.

Žalosno je kada se lonac loncu ruga, a oba crna. Danas je popularno kazati za HDZ-ovce kako su utrpali tone uhljeba. Jesu, ali koliko je bilo onih koji su ljubili sliku druga Tita i uhljebilo svojih snaga dok su svoju djecu i unučad debelo i dobro uhljebili u prave firme.
Na kraju podsjećam one koji se ponose svojim demokratizmom i ogrću plaštem svjetskog antifašizama.

Krivnju treba snositi pojedinac, a ne svi.

Sve dobro štima dok se ne sudi njima. Sve ukupno što od svega osta, malo starčadi i prazna zemlja na kojoj caruje politika zavadi pa vladaj.

Da je sveukupno stanje svijesti veoma žalosno, zorno pokazuju „navijači“ koji sebi uzimaju za pravo kazati da su novinari, a postali su samo sluge pojedinih opcija, čast iznimkama.
Podsjetio bih činjenicu da se lijeva navijačka skupina iz petnih žila držala teze i prihvatila izgovor tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića kako je bio zavedeni i da nije imao namjeru veličanje ustaškog pokreta, već eto zavedoše ga kao mulca od 14 godina. S druge strane ti i isti medij se izruguju s predsjednicom Kolindom Grabar – Kitarović i njenim promjenama mišljenja oko povijesnog pozdrava ZDS.

Kada ćemo krenuti u bolju i svjetliju budućnost?
Možda nikada, a možda kada mnogi u svojim glavama shvate činjenicu da previše krvava prošlost nikad ne može biti zdrav temelj za bolju budućnost.

ZLOČIN NE ZASTARIJEVA NIKADA!!!!

Trebate biti prijavljeni za objaviti komentar.