UTIHA

Odlazak na nedjeljnu misu je za vjernika  “dužnost i obaveza”. Nedjelja je dan susreta s Bogom i slušanje Bozije rijeci . Molitva je poveznica koju nam je Isus podario .  No, što kada čovjek nemože moliti, kada nema snage, kada padne?  Mnogi u današnjem vremenu gube bitku s svakojakim napastima, koje vrebaju na svakom koraku. Ritam je takav da čovjeka melje. U takovim trenutcima veoma je teško naći mir zastati, tada molimo više zbog običaja i potreba  koje nas pritišću. Nemamo snage stati i poslušati svoje srce i popričati sam sa sobom i s Bogom.
Nemir je danas u srcima mnogih, neda im mira, tjera ih u pokret. Potrebno je stati, utihnuti, promišljati zbog čega toliki nemir koji nas razara, pobjeđuje.
Današnji odlazak na nedjeljnu misu za mene je bio po mnogo čemu poseban. Prisustvovao sam misnom slavlju u križevačkoj crkvi Gospo od Žalosti gdje sam na poseban način osjetio mir i Božju prisutnost tijekom mise koju je predvodio mladi svećenik.
Promišljao je o riječi Božjoj zajedno s nama na jedan ugodan i tih način. Jednostavnost i blagost kojom nam je
prenosio riječ Božju bila je dar koji je ovladao mojom nutrinom. Utiha je bila riječ kojom nam je ukazivao na mir koji nam je potreban da stanemo, utihnemo. Tada će taj mir donositi molitvu koja će krenuti sama od sebe, iz srca, iz duše. Krenuti će naš razgovor s Bogom. Taj razgovor s Bogom je na mene ostavio jedan poseban dojam kojeg sebi nisam mogao objasniti dugo vremena. Još dugo sam tražio odgovor zbog čega sam propovijed svećenika primio na jedan poseban način. Pitanja i razmišljanja me u jednom trenutku odvode u biblijsko vrijeme među apostole same i uplašene poljuljane olujom koja je vladala njihovim bićima. Tada shvatih da i ja prolazim kroz oluju, da i mojim bićem vlada nemir i strah.  Baš kroz riječi svećenika čuo sam poruku upućenu meni. 

Mir tebi. Ne boj se, ja sam tu s tobom.