UZBUNA NA BADNJI DAN

Klajo

Ulaskom predvečer u hladnoću kuhinje  pokušavamo razgovorom razbiti razmišljanje o hladnoći međutim sve je kratkog daha. Poneki vic nas nasmije ali led u kostimima stišće ne da nam mira I pomalo smo u stanju očaja ne znajuć kako izdržati večer koja se odužila. Više uopće ne razmišljamo o Badnjoj večeri, o uzbuni, jednostavno hladnoća frustrira, ubija svaku misao o nečem lijepom.

Svećenik i vojnik ne može biti svatko. Kada obučeš uniformu vojnik si od jutra do sutra. Poslije ratno razdoblje za sobom vuče ratne teme i razmišljanja. Potrebno se prešaltati iz ratnog u mirnodopski sustava. Naš inženjerijski vod se rastao i svatko je pošao svojoj kući, oni koji su imali sreće da im firma nije nestala u ratnom vihoru, vratili su se na posao. Sve je to za sobom vuklo i ratni dodatak, nesnalaženje u sredini koja više nije ista kao prije a ni sami više nismo isti. Naviknuli smo se na život bez života, pa se sad osjećamo kao riba na suhom. Dobivši ponudu da se ponovno obučeno u uniformu, da uđemo u sastav 40. inž. brojne zbog potreba pri izgradnji nove ceste za Visovac većina prihvaća ponudu i krećemo na miljevački plato. Vrši se rekonstrukcija dotrajale ceste s jednim trakom u cestu s dva traka i kružnim tokom pri samom jezeru. Vrlo brzo se uklapamo u ekipu i terenski način života. Stacionirani smo u samom gradu Drnišu u prostorima gdje smo oformili radione za popravak tehnike. Nije neki komfor ali i ne tražimo previše, bitno da imamo krov nad glavom i vojnički krevet. Naučenim smo na malo i oskudno pa ne tražimo mnogo. Dolaskom jeseni noći su duže pa večernje sate kratimo odlaskom u grad na piće. Teku dani, jesen svoje bogato i raskošno ruho poklanja prirodi, prvim burama nas priprema za zimu, snježne radosti i hladnoće. Kiše počinju zalijevati suhu zemlju i miljevački kamenjar. Studeni, mjesec koji broji zadnje jesenje dane polagano popušta pred prosinačkih hladnoćama koje lede krv u žilama. Sa zimskim danima snježne pahuljice ukrašavaju vrhove Promine, sve se nekako priprema i ukrašava za svetkovinu rođenja malog Božića. Radovi na trasi teku bez većih problema i iznenađenja. Svi smo već polagano u mislima kod kuće pripremajući se za nadolazeće blagdane. Bura s Promine je popriličnom očistila zrak i spustila temperaturu na nekoliko stupnjeva, zavlači se u svaki kutak, svaku poru, uvlači se u kosti, ali dobro pred blagdansko vrijeme ne može ništa pokvariti. U gradu se na svakom koraku osjeća veseli duh Božića a ljudi se vesele i žure što od hladnih udara bure što od žurbe pripremajući se za sutrašnji Badnji dan. Nama preostaje još izgurati večernje sate u veselom ozračju kafića gdje su se tih dana počeli prikupljati Drnišani pristigli sa svih strana. Alkohol i pjesma podižu atmosferu pomažući zagrijati se, opustiti i zaboraviti na buru i hladnoću koja vlada drniškim krajem. U veseloj atmosferi prolazi večer, nikom se ne da vani na buru koja još pojačava. Ipak nama je poći do naše garaže i sutra prije podne se pripremiti za polazak svatko svom domu i obitelji. Izlaskom iz kafića na zaleđenu atmosferu opustjelih ulica vrlo brzo se hladimo, bura se poigrava s nama, pleše i jurca gradskim ulicama. Hladnoća se vrlo brzo uvukla u nas dok smo pješačili do naših prostora ali sama pomisao na sutrašnji polazak svojim obiteljima olakšava borbu s udarima bure. Ulazimo u toplinu kuhinje, ponoć samo što nije pokucala na vrata, osjećamo glad pa smo odlučili večerati. Suha vratina i nešto sira je dovoljno da mognemo lakše zaspati. Telefon u hodniku zazvoni dok smo bili pri kraju s jelom , pogledasmo se u čudu i zapitasmo koji čudan svat u ovo doba noći može telefonirati. Službujući pođe da se javi a mi osluškujemo pokušavajući odgonetnuti što je to tako važno i žurno ali iz razgovora nikako ne možemo povezati o čemu je riječ, tek smo shvatili da ipak nije čudan svat već netko zove iz naše postrojbe u Divuljama. Nakon završenog razgovora službujući ulazi u kuhinju i po njegovu izrazu lica smo odmah shvatili da je nešto krenulo stramputicom. Slušamo vijest i ostajemo zaleđeni, nevjerujući što čujemo.

-Mario, moraš odmah krenuti autom za Divulje po pisanu zapovijed!

-Bojna je u stanju pripravnosti, pod uzbunom, svi ostajemo do daljnjeg u Drnišu.

Vijest nas je nakratko zaledila, ne vjerujući što smo čuli. Trenutak tišine zavladao je u kuhinji, svatko u mislima vrti film koji je naglo prekinut. Uzbuna je na snazi, pa iako smo pričuvni sastav i na nas se zapovijed odnosi. Nema uzmaka ni pokušaja iznalaženja alternativnih varijanti. U tim trenucima slušamo buru koja kao da se veseli što će zajedno s nama proslaviti blagdane.

Šok i nevjerica vladaju, nema razgovora, jedan po jedan odlazimo na spavanje pitajući se tko se tako grubo poigrao s nama i ukrao nam toplinu Božića u obiteljskom domu. Sad nam se čini da se i bura smije pojačavajući svoj noćni ples. Nakon prespavane noćne vijesti kao da se hladnoća uvukla u krevete. Ustajemo se nakon izležavanja i ubrzo shvaćamo da hladnoća koju smo osjetili nije samo posljedica loše vijesti. Tijekom noći zbog jakih udara bure nestalo je struje, a zagrijavanje prostora je bilo termoakumolacionim pećima koje su nestankom struje grijale smanjenim kapacitetom, akumuliranom toplinom peći koja je bila na samom kraju.

Nakon svega ostajemo u nevjerici pošto nemamo nikakvu alternativu za zagrijavanje prostorija. Bura se ne zamara s našom problematikom već nastavlja svoj divlji ples, dok mi možemo samo čekati njeno stišavanje da bi ekipe Hep-a izišle na teren i otklonile kvar, kada će ponovno poteći toplina i zagrijati naše prostore. Do tada je potrebno nekako preživjeti i dobro se obući. Preko dana smo radili u radionama pa smo gibanjem i radom malo zaboravili na hladnoću prostora koji nas čekaju u poslijepodnevnim satima i na večer. Zima je, zima e pa što ako je zima nije lav, kaže dječja pjesmica. Nije lav ali hladnoća koja se uvlači u naša tijela ne daje nam ni trenutak mira. Ulaskom predvečer u hladnu kuhinju pokušavamo razgovorom zaboraviti na hladnoću međutim sve je kratkog daha. Poneki vic nas nasmije ali led u kostima stišće, ne da nam mira I pomalo smo u stanju očaja ne znajuć kako izdržati večer koja se odužila. Više uopće ne razmišljamo o Badnjoj večeri, o uzbuni, jednostavno hladnoća frustrira, ubija svaku misao o nečem lijepom. Na nogama smo i ne znajuć zašto dok pokušavamo razgovorom utišati zvukove bure koja još ne namjerava zastati I smiriti svoje igre. Razgovaramo, iako smo jednim djelom u mislima otplovili našim obiteljima. Nikola Veliki poskoči i onako veselo i važno nam priopći vijest.

-Sad sam se sjetio kako ću se zagrijati!

Gledamo ga u nevjerici ne mogavši ni u najluđim kombinacijama shvatiti kakvu je čudnu mašinu za zagrijavanje smislio.

-Kako ćeš se zagrijati – pitamo gas svi u čudu.

-Sad ću izaći vani na buru i dobro se ohladiti pa kad ponovno uđem unutra bit će mi toplo.

Svi skupa smo se dobro nasmijali i nastavili ledeno druženje u hladnoj kuhinji očekujuć stišavanje bure, dolazak struje i prestanak uzbune.

Next Post

Plava noć na fontanama

Subscribe US Now

%d blogeri kao ovaj: