VELI VRH – SVILAJA

Objave PRIČE S RATIŠTA

Početkom kolovoza 1993 godine ljetne vrućine su bile na vrhuncu, užarene sunčane zrake doslovno spaljuju prirodu i pretvarale je u spaljenu zemlju. Naša satnija dobiva premještaj s Debelog brda na Vrdovu i odlazimo na Svilaju u ispomoć vrličkoj satniji, prve bojne na Veli vrh. Prikupljamo se u Sinju u subotnje jutro dan uoči Alke. Iako u ratnom ambijentu Alka podiže tenzije u gradu, narod se okuplja i prkosi ratnim stradanjima i činjenici da je Sinj još uvijek na dometu neprijateljskog topništva. U 10 sati se ukrcavamo u autobus i krećemo preko Sutine i Muća do Ogorja gornjeg. Kod škole u Ogorju nas čekaju dva kamiona, Dajca, prekrcavamo se u koševe i krećemo u vrleti Svilaje.
Putovanje se pretvara u neugodnu avanturu. Po grbavom putu kamioni skaču kao koze tako da je pravo umijeće sačuvati opremu i sebe da ne ispadnemo iz koša. U takvoj situaciji zaboravljamo na vrućinu. Nakon 45 minuta vožnje stižemo u bazu pri Velom vrhu. Odmah se razdvajamo i naš dio satnije nastavlja putovanje pješke na Veli vrh, na 1304 metra nadmorske visine, dominantni svilajski vrh koji je osiguravao kontroliranje prostora i daljnje napredovanje HV-a. Iako je pješačenje naporno ne može se ni u kojem slučaju usporediti s patnjom prilikom vožnje kamionom. Većina staze je kroz šumu pa nam je pješačenje olakšano. Stižemo na cilj i preuzimamo položaj. S nama je i jedan dio ekipe iz prve bojne kojima smo u ispomoći. Žuti i ja nastavljamo daljnje pješačenje i odlazimo na isturenu izvidnicu da zamijenimo preostalo dvojicu iz satnije na odlasku. Dolaskom na izvidnicu mijenjamo ekipu koja nas nestrpljivo čeka polazak . Ukratko nas upoznaju sa stanjem na prvoj crti, osim sporadične pucnjave nema većih problema . Položaj je utvrđen po propisima ratovanja, bunker je izgrađen vrlo kvalitetno, sa ekipom na položaju smo povezani poljskim telefonom. Naša dva sata su pred nama. Po dolasku na položaj saznali smo da se na Veli vrh doprema kuhani obrok. To nam izgleda kao hotel s 5 zvjezdica. Jedan stariji čovjek s konjem svaki dan doprema kuhani obrok. Vrućina koja vlada još je izraženija kada smo se našli u kamenom ambijent bunkera, ali imamo jednu malu prednost, kada zvizdan zapeče samo se sjetimo vožnje kamionom i odmah je jednostavnije podnositi žegu. Kako to biva za vrijeme ljetnih vrućina u poslijepodnevnim satima razvija se naoblaka i vrlo brzo počinje grmljavinsko nevrijeme. Za vrijeme grmljavine poljski telefon doslovno postaje glavna opasnost a posebno ako ga se upotrebljava u trenutku grmljavine.
Na našu sreću nevrijeme je kratko trajalo i naša smjena prolazi mirno. Dolaskom s izvidnice zatičemo ekipu koja je već ručala te se odmaraju u skromnom komforu drvene kolibe. Već dobrano gladni prilazimo manjerkama i prihvaćamo se graha s kobasicama. Poslije užine hvatamo se hladovine i žeđ gasimo vodom. Pošto je prije nepuna dva mjeseca 8. lipnja 1993. na Veli vrh izvršen pješački napad od strane četničkih diverzanata na položaju se broj stražarskih mjesta udvostručio tako da se tijekom noći osiguravanje drži s četiri strane. Dan je prošao s ponekom pucnjavom i zalaskom sunca mogli smo odahnuti od vrućine. Na radiju osluškujemo atmosferu u gradu pod Kamičkom koji se priprema za sutrašnju Alku. Ulaskom u noć sve se utišalo i primirilo te nakon napornog putovanja i dolaska na položaj ipak nam je san najpotrebniji. Zapovjednik položaja Damir ima zadatak nadgledanja i smjenjivanja straže tijekom noći. U maloj drvenoj kolibi je poslije 23 sata zavladao mir, utonuli smo u san. U nekom trenutku noći počinjem osjećati bolne grčeve u stomaku. Neko vrijeme u polu snu se grčim i borim s bolovima te nakon 15-tak minuta se budim i postajem svjestan problema koji me je snašao. Bolni grčevi se pojačavaju i postaju učestaliji. Već u potpunosti probuđen kroz polu tamu primjećujem zapovjednika Damir kako nešto potiho razgovara s Nedom, jednim starijim vojnikom ali ne obraćam previše pozornosti na njihovo došaptavanje jer me grčevi u stomaku doslovno katapultiraj iz kreveta te izlijećem iz kolibe i prolazim pokraj dvojice šaptača, samo je upitno dokle ću se moći odmaknuti od kolibe do novog bolnog napadaja. Odmakavši se petnaestak koraka od kolibe primoran sam kamenjar pretvoriti u wc. U tom trenutku shvaćam da nešto nije uredu jer su zapovjednik Damir i Nedo okrenuti prema meni i noćnu tišinu razbija repetiranje puške. U meni nastupa blokada i strah me u tom trenutku preplavljuje jer se ispred mene događa čudan film koji mi je totalno nejasan. U pitanju su djelići sekunde koji mi se čine kao cijela vječnost, trenutci kada se ne može točno predvidjeti sljedeći potez. Stojim ukočen bez ikakve reakcije u razmišljanju da bi bilo kakav moja kretnja mogla potaknuti reakciju dvojke nasuprot mene. U tim trenutcima začujemo glas s druge strane i kašalj, glas Čupavog nama dobro poznat, koji razbija tišinu i napetu situaciju. Vrlo brzo se javlja i Bubi s druge strane. Situacija se brzinom svjetlosti rasvijetlila i svima nam je postalo jasnije što se dogodilo. Na položaju smo imali problema s crijevnom virozom koja je zahvatila veći dio ljudstva, jedan dio je imao teške simptome a drugi dio blaže, s tim da su se simptomi pojavili kod svih u isto vrijeme preko noći. U trenutcima kada je crijevna viroza počela djelovati zapovjednika je uhvatio san i nije primijetio izlazak vojnika iz kolibe. Čuvši nekakvo komešanje u potpunosti se razbudio ali trojka je već napustila kolibu pa nije znao što se događa. Začuvši zvukove s više strana u međuprostoru između nas u kolibi i naših stražara nije znao što se događa pa je probudio Nedu da se posavjetuje. Nije im nikako bio jasno da straža uopće ne reagira a u među prostoru se odvija nešto što nikako nisu mogli razjasniti. Pod psihozom noćnih posjetitelja jednostavno nisu registrirali moj prolazak pokraj njih i sve skupa se zavrtjelo u čudnu noćnu zagonetku koja nimalo nije bila ugodna. Problemi sa zatrovanjem su se nastavili i tokom iduća dva dana. Osim tog ručka na početku nismo više ništa pojeli jer su se svakim pokušajem unosa hrane grčevi ponovno pojačavali. Bilo je veoma naporno u takvom stanju odrađivati stražarske dužnosti. Nakon promišljanja što je uzrok zatrovanja došli smo do činjenice da smo se vjerojatno zatrovali od vode. Slično stanje je bilo i kod drugog djela satnije koji su se nalazio u bazi pa jednostavno nismo bili u mogućnosti iznaći rješenje situacije već smo bili prisiljeni stisnuti zube i izvršiti svoju zadaću do kraja.