VINO NA SAMARU


 

 

Pogled na Svilaju i na poziciju vrha Samar 



Život piše čudne priče, a ponekad se priče pretvaraju u drame, Rat je sam po sebi više od drame, to je jednostavno horor, začinjen ponekad s malo humora. Da horor previše ne diramo okrenut ćemo se dogodovštinama koje pamtimo i rado ih se sjećamo. Donosim jednu zanimljivu priču kroz koju želim pokazati kako se humor u malo i u kratko može pretvoriti u horor. Samar je vrh na Svilaji gdje je formirana nova linija bojišnice, dvije ćuke: Samar 1 i Samar 2. Nekako s prvim danima jeseni prvu crtu smo pomaknuli nekih par kilometara naprijed. Ušli smo u prazan prostor i primaknuli se nadomak prvih kuća sela Otišić. Samo zauzimanje prostora je pomalo stresan događaj kada se odvija u susret zimi i kada dolazite na golu zemlju. Došavši prvi put na Samare 1 i 2 nije nas zateklo ništa osim vijesti da će nam tokom dana biti dopremljena kućica i oprema. Jutro je bilo turobno sivo i kiša je polagano pojačavala kada smo se iskrcali u šumi. Zapovijed je bila da jedan dio ekipe odmah krene na ćuke, a ostatak ostaje u bazi, ako bi se put u šumi mogao nazvati bazom. Bili smo relativno loše opskrbljeni kabanicama pa su kabanice dobili oni koji kreću na ćuke. Sve je skupa bilo pomalo nalik kao da gledamo loš film. Nadali smo se da će se stanje tokom dana popraviti i da ćemo se do večeri sklonit u nekakvu kućicu. U međuvremenu je kiša toliko pojačala da to nije bio pljusak veće „prolom oblaka“.   Nakon jednosatnog pješačenja kroz šumu ekipa je došla do ćuke gdje ih je dočekala „rupa“. Za prvu ruku je bilo izgrađeno sklonište u zemlji, u škripu. Nije bilo nikakve mogućnosti da se upali vatra, jer bi se svi pogušili od dima. Onako mokri s mokrom rezervnom opremom nije ugodno uvući se u vlažnu rupu bez mogućnosti da se stanje popravi, da se nekako mogu osušiti. Logističari su dopremili sivu metalnu kućicu u bazu. Nakon razgovora s ekipom koja je dovezla kućicu saznali smo da oni tokom dana imaju odraditi još zadaća, ali da se nijedna ne odnosi na nas. Pomalo gledamo u čudu i nevjerici, pa se pitamo dali je to san ili java. U kontaktu s ekipom na ćukama zapovjednik voda Šunje je odlučio da se povuku u bazu, da se napravi zamjena pošto smo mi u bazi još suhi. Stigavši u bazu bili su revoltirani stanjem u kojem smo se svi skupa našli. Jedan od ekipe „mokrih“ u takvom stanju izveo je moglo bi se reći nekakvu vrstu performansa. Onako mokar sjeda u lokvu na putu i poziva nas „suhe“ da mu se pridružimo u ispijanju kave. Odlučeno je da ekipa mokrih krenu pješke natrag put Sinja da ne dođe do pothlađivanja i još gorih posljedica po zdravlje. Ako budu dobre sreće neće morati pješačiti 15 – 20 kilometara. Sve zavisi kojom brzinom će logistika reagirati i uputiti vozilo po njih. Zapovjednik naše satnije Renato Rudić se nalazio u Sinju i saznavši za trenutnu situaciju reagirao je onako kako pravi zapovjednik može i mora reagirati. Krenuo je do zapovjednika brigade i zatražio da se trenutno pokrenu sve odgovorne službe unutar brigade i da stanje što prije dovedu u normalu. U popodnevnim satima smo počeli dobivati opremu. U sumrak su stigli kreveti, deke, vreće za spavanje i ponešto pribora za izradu nadstrešnice koja će nam služiti kao “dnevni boravak” s kominom. Tokom večeri smo uredili kućicu, spavaću sobu tri sa tri. Pošto smo dobili višak deka ostatak smo zgurali na pod ispod kreveta. Kod ekipe “mokrih ” dvojica su završili s jačom upalom pluća.Tu završava prvi dio priče. 

Idući put, dolaskom na Samare 1 i 2 imali smo zadatak izgraditi drvene kućice na ćukama. Inženjerija je iskrcala drvenu građu na kraju puta. Naš je zadatak bio da drveni materijal prenesemo kroz šumu do ćuke. To je bio zahtjevan posao jer smo nosili daske dugačke 6 metara. Kretanje s teretom je dodatno bilo otežano pošto se sve odvijalo na snježnoj podlozi pa je bilo dosta klizanja i padova. Za prijenos jednog komada i povratak bilo je potrebno više od dva sata tako da smo tokom dana imali „normu“ dva komada građe prenijeti na ćuku. Kad bi se vratili u bazu imali smo odmor u našem dnevnom boravku pored komina. Tu bi se ugrijali, odmorili i nešto prezalogajili. Tokom dana ulaskom u sivu kućicu, našu spavaonicu, počeli smo „čuti“ nekakav neugodan miris. Pokušavali smo odgonetnuti odakle dolazi taj neugodan miris. Višak deka koji se nalazio na podu ispod kreveta izvlačili smo i provjeravali da nisu počele gorjeti pošto su se nalazile u samoj blizini komina, samo ih je lim kućice dijelio. Nismo primijetili ništa sumnjivo na dekama pa smo ih vratili nazad ispod kreveta. Pomalo nehajno smo pristupili tom „neugodnjaku“. Navikli smo na sve i svašta pa ćemo već naviknuti i na taj miris. U predvečerje smo uspjeli od zapovjedništva dobiti terensko vozilo da se spustimo u selo po vino. U večernjim satima jedina zanimacija je razgovor, gradelavanje i pijuckanje vina.Još više se pojačao neugodan miris, ali kako nismo mogli zaključit u čemu je problem odustali smo od daljnjeg pregledavanja. Relaksacija uz vatru, čašu vina i razgovor trajao je do 21 sat kada smo krenuli na počinak. Pošto je bilo još uvijek bilo dovoljno vina dvojka je odlučila žustru raspravu istjerat na čistac pa onda krenuti za nama u krevet. Raspravu su uspjeli dovršiti kroz pol sata pa su zagasili vatru i krenuli u krevet. Otvorivši vrata spavaonice osjetili su neugodan miris. Posvijetlivši vidjeli su zadimljenu prostoriju. Odmah s nas alarmirali i probudili iz sna, a neki su već bili lagano omamljeni. Dim je izbijao iz deka na podu koje smo izbacili vani u vodu. Još uvijek su tinjale i nisu se dale zagasiti. Nikada u životu nismo osjetili tako neugodan miris koji nam se pomalo već zavukao u pluća. Kada pomislimo što bi bilo da nije bilo čaše vina i da smo svi zajedno pošli na spavanje polagano nas je hvatala jeza.



Ovu malu priču posvećujem zapovjedniku 1. satnije 3. pješačke bojne Rudić Renatu čoviku koji je bio svima nama prije svega primjer u beskompromisnoj ljubavi prema domovini i svom narodu.  To je bio zapovjednik koji je imao  gard pobjednika.  Dobivši zadatak nije bilo pitanja ni rasprava  ali za njega je vojnik bio čovik  i nije  bilo cjene koja bi  ga zaustavila kada je tribalo  stati i zaštititi svog vojnika.  To je jedan od mnogih koji su stali na čelo kolone i krenuli u boj za narod svoj.  Imavši takve ljude na čelu Hrvatska je imala samo jednu ratnu opciju, pobjeda. Na spomen  čoviku i zapovjedniku – Renato Rudić – Pametko. 
Laka ti bila Hrvatska gruda.