VJETAR S DINARE

Objave PRIČE S RATIŠTA

 

„Tko se na buru naslonio nije,

taj ne zna kako bura vije“

 

Akcijom „Zima 94“  Hrvatska vojska ulazi na prostor Dinare, na prostor iznad 1500 metara nadmorske visine. Ulaskom na prostor Dinare po prvi puta dolazimo u dodir s ekstremno niskim temperaturama, orkanskim udarima bure i velikim količinama snijega na koje nitko nije bio u potpunosti spreman pa je u samom dodiru s tim teškim uvjetima došlo i do prvih problema. Veći broj ljudi je imao promrzline na dijelovima tijela koje su kod pojedinaca izazvale i trajna oštećenja na ekstremitetima. Nakon prvotnog šoka i nesnalaženja s ekstremno lošim vremenskim uvjetima situacija se popravila, privikli  smo se na novonastale uvjete. Zima je bila oštra, obilne snježne padaline u kombinaciji s orkanskim udarima bure prostor Dinare su  pretvarali pakleno ždrijelo. Kada bi oluja krenula  postrojbama raspoređenim na bojišnici  bilo je nemoguće bilo kakvo djelovanje. Glavna preokupacija u tim trenutcima je bila kako se ugrijati, zaštititi od udara bure i snježnih pahuljica koje su se pretvarale u snježne iglice.

Zadaci inženjerijskog voda sastojali su se od probijanje puteva, ukopavanje pješaštva izradom betonskih skloništa i  čišćenje puteva od snježnih nanosa  koji su ponegdje iznosili i po nekoliko metara visine, zavisno od konfiguracije terena.  Ti poslovi su se odvijali usko vezano s daljnjim djelovanjima postrojbi i vremenskim uvjetima.  Uvjeti na Dinari su bili izrazito nepovoljni i teški, velike hladnoće su bile ogromna prepreka funkcioniranja i djelovanja. Tehnika s kojom se raspolagalo bila je u lošem stanju, čelik je zamrznut a nafta se rastakala na svoje sastavnice. Stari strojevi su imali vrlo loše kabine koje se nisu mogle zagrijati pa su strojari nadljudskim naporima uspijevali odrađivati zadatke koji su bili postavljeni pred njih. U takvim uvjetima bitna zadaća je bila čišćenje i održavanje puteva preko vrhova Dinare da bi se smjene ljudstva mogle obavljati na vrijeme i da bi logistika uredno mogla opskrbljivati ljudstvo s opremom, hranom i streljivom. U Vještić goru se dolazilo preko vrdovskog polja koje je ujedno predstavljalo ulazna vrata dinarskog gorja okovanog snijegom i ledom. S Vrdova je započinjao uspon preko Peratovca na  Maglaj koji se nalazio na 1475 metara nadmorske visine  te se nastavljalo preko Poviruša, Malog i Velikog samara teško prohodnim snježnim putevima do Vještić gore. Putovanje dinarskim vrletima ponekad se pretvaralo u prave male drame jer su putevi bili zaleđeni s usponima i padovima mnogo većim od dozvoljenih u mirnodopskim uvjetima. Putevi su na nekim dijelovima više izgledali  kao bob staza ili staza za skijaške skokove. Petnaestak kilometara udaljenost od Vrdova do Vještić gore tim zaleđenim stazama znala je trajati 1- 2 sata, a u nekim gorim scenarijima i više.

Kada bi bura zagospodarila  planinom bilo je gotovo nemoguće put držati prohodnim jer su nanosi snijega nastajali vrlo velikom brzinom. Jednog subotnjeg jutra krenuli smo na još jedan zadatak čišćenja puteva da bi se izvršila smjena ljudstva na Dinari. Naša dva rukovaoca utovarivača Ult-160  Žika i Kamber su krenuli s Vrdova u proboj prema Vještić gori. Na brisanom prostoru vrdovskog platoa bura je vijala i premetala snjeg radeći zapuhe i snježne nanose. Hladnoća, snježna bjelina  i jaki udari bure doslovno lede krv u žilama. Temperatura je ispod nule, koliko je točno ne znamo, bura se zavlači u svaku poru, led ulazi u kost, vrlo teško se ugrijati. S dva terenca krećemo se iza utovarivača koji probija snježne nanose. Trapo i Juće, naša dva orijaša, imaju zadaću osiguranja i logističke podrška rukovateljima. Zajedno s drugim rukovaocem prate utovarivač i ujedno u rezervi imaju bačvu nafte za nadolijevanje .  Rad s utovarivačem i sjedenje u kabini, koja se vrlo malo razlikuje od zamrzivača, iziskuje velike napore te se svako malo mijenjaju kako bi se  malo zagrijali u terencu. Čišćenje sporo napreduje, a dolaskom na Maglaj  čišćenje postaje doslovno nemoguća misija. Na dionici od Maglaja prema Povirušama još se sporije napreduje. Nanosi su sve veći a udri bure u kratkom roku ponovno vraćaju netom očišćeni snijeg  na put. Ja i Gula smo ostali na Maglaju da otklonimo kvar na buldožeru koji je na putu prema Vještić gori i prvoj crti ostao u kvaru. Udari bure su na momente toliko jaki da se moramo pridržavati za stroj da ne bi bili otpuhani.  Logističari, topnici, vezisti, tenkisti i dio pješaštva koji su iz Sinja krenuli oko 11 sati stigli su na Maglaj. Dio puta i uspona s Vrdova prema Maglaju nije bio na direktnom udaru bure pa su se probili  do Maglaja. Stigavši oko 13  sati dalje nisu mogli, dionica je bila neprohodna, kao da se uopće nije ni čistila. Bura je pojačavala i sada je već bilo problematično naći se na brisanom prostoru. Prilikom izlaska iz vozila ili iz kuće na buru se trebalo nasloniti da nas ne bi srušila i odbacila kao najlon vrećicu. Kako se bližio kraj dana i hladnoća je pojačavala. Nastala je pomalo problematična situacija. Kuda krenuti, kako dalje?

Još uvijek se vjeruje da bi bura mogla oslabiti, da bi se ipak mogli probiti do Vještić gore. Na Maglaju je izgrađen zidani objekt za potrebe pješaštva prve bojne, prije nego se ušlo u Dinaru, pa je sada taj objekt dobro došao. Iako kapacitet  objekta nije bio velik  u tim trenutcima kompletna vojska se uvukla  u kućicu da bi se zaštitila od hladnoće i bure dok se ne odluči kako dalje. Nakon obavljenog zadatak i popravka Osmice promrznuti ulazimo u grijane prostore. Led nam se uvukao u kosti, prsti su već boljeli od hladnoće iako smo se svako malo pokušavali ugrijati u kućici.  Ne znamo kada će stići naši rukovaoci s utovarivačem i pratnja s terencem ali moramo ih sačekati da vidimo kako će se dalje razvijati burna situacija. U sami sumrak stiže ekipa s utovarivačem i terencem, Uvazom. Promrzli ulaze  u kućicu, da bi bar malo došli u normalu prije nastavka puta koji nas čeka do Sinja. Nakon nekih desetak minuta  krećemo, ali imamo jedan veliki problem. Uvaz s kojim su maloprije stigli ne može se upaliti, terenac odjednom ostaje bez napona. Pošto smo nekoliko dana prije dobili te terence  nisam bio upoznat s izvedbom elektro instalacije na njemu pa je vrlo teško znati u čemu je problem. Pokušavam brzinskim pregledom utvrditi u čemu je problem no i to postaje pomalo nemoguća misija. Hladnoća doslovno nakon nekoliko trenutaka provedenih vani paralizira kompletno tijelo, a prsti postaju drveni i bolni. Sumrak pada pa se sve slabije vidi što dodatno komplicira situaciju. Ulazim u kućicu da bi se malo zagrijao i pokušavam u mislima  riješiti problem. Pošto je nestalo struje na cijelom terencu  pretpostavka je da je u pitanju prekid strujnog kruga. To se kod građevinskih strojeva izvodi tvornički ugrađenom sklopkom, zbog sigurnosnih razloga, radi trenutnog iskopčavanja napona na stroju. Pretpostavka je da je takvo rješenje napravljeno i na terencu samo je potrebno pronaći  mjesto gdje je ugrađena.

U kućici srećem susjeda koji mi kaže da je i on dobio takvog terenca i da zna za tu sklopku, da se nalazi na šasiji ispod kontrolne table vozača. Izlazimo ponovno na buru i led do terenca ali sad ipak vjerujući da ćemo riješili problem. Potraga nije urodila plodom i prisiljeni smo nakon nekoliko minuta ponovno vratiti se u kućicu da bi se zgrijali. Noć se spustila pa nabavljam nekakvu lampu i krećem u potragu za rješenjem slučaja. Sad sam još uvjereniji da ipak mora negdje biti i da je moram naći pošto poto. Počinjem svjetiljkom detaljno pretraživati svaki dio na šasiji na prednjem djelu terenca i nalazim sklopku na suvozačevoj strani. Ugledavši je, u trenutku mi je bilo jasno što se dogodilo s naponom. Ugrađenu leptir sklopku je prilikom izlaska iz vozila suvozač  ne osjetivši nogom udario i isključio napon. Dobrano promrznut ulazim u kućicu da se ponovno malo zagrijem i obavještavam ekipu da sam našao sklopku i da možemo krenuti. Napuštamo dio ekipu koja ostaje do jutra  na Maglaju i krećemo u noć put zaleđenog  Vrdova i Dubovih vrata i napuštamo paklenu planinu. Ujutro ćemo ponovno na Maglaj i Poviruše u novu borbu protiv snijega i bure, u ispunjenje zadaća koje su pred nama.

 

Ovu priču posvećujem ratnicima Dinare, Paucima i Pumama s posebnom posvetom pripadnicima 126. brigade koja je prešla Dinaru rame uz rame s gardijskim postrojbama. Svi oni koji su osjetili pakao Dinare dobro znaju vrednovati i poštivati nadljudske napore koji su bili potrebni da bi se ovladalo vrhovima Dinare. Krvi, znojem i suzama u paklu Dinare postrojbe su povjest hrvatskog naroda ispisale velikim slovima.