VOĆINSKE ŽRTVE

PRIČE S RATIŠTA

Krenuti putem ljubavi jedini je način opstati i moći nositi bol tako svirepo nanesenu. 

 

Voćin, još jedno stratište hrvatskog naroda, još jedna bol natopljena suzama.

Koliko stratišta ima?
Koliko će ih biti?
Kada će ljubav mržnju pobijediti?

Doći na stratište,
patnjama se pokloniti,
boli, jauku i suzama.

U mislima svojim,
rane im previti,
suze obrisati.

Na trenutak stati
i pomoliti se,
nevinih se sjetiti

Hladni i magloviti prosinački dan ne daje mnogo ali ipak u toj boli osjeća se život, daruje se ljubav i ne zaboravljaju nevine žrtve nečeg što ne možemo objasnit i nazvati zločinom. To ne može napraviti čovjek, to je čin mržnje koja je razorila  ljudsku dušu i istrgnula srce, to je čin zvijeri.

Na humak doći,
u prošlost otploviti,
ljubavlju ih zagrliti.

Kolika će stratišta još biti,
boli se nanijeti,
patnja istrpjeti?

Zašto i zbog čega
tolikom mržnjom
ljubav gaziti?

Iz hladnog i maglovitog Voćna nosim jednu toplinu.  Kako reče u obraćanju gospodin Križić, pomoćnik ministra branitelja gospodina Tome Medveda:
“Još nas ima tu!”
Nadodao bih da još uvijek gori oganj i prkosi hrvatska duša, izranjavana al ponosna.
Moram kazati da šira zajednici nema onaj stvarni dojam koji čovjek ponese kada uživo osjeti dah smrti i vjeru u život kao poruku s tog pretužnog skupa.
Okom svog fotoaparata zapisa svoj osjet i doživljaj s ovog mjesta gdje ljudi nose bol i tugu, ujedno se radujući posjetu svakog čovjeka koji je došao podijeliti njihovu bol I tugu.
Krenuti putem ljubavi jedini je način opstati i moći nositi bol tako svirepo nanesenu.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.