VOŽNJA KRUMPIRA

PREPREKE ZA OSOBE S POSEBNIM POTRRBAMA ZAGREB U PRIČI

Vozeći se autobusom ZET-a na prigradskoj liniji u jednom trenutku sam imao namjeru doći do vozača i priupitati ga:

„Gospon dali ste nekad u životu prevozili krumpire?“

„Ako pak niste mogli bi pokušati jer ova vožnja spada u tu vrstu prijevoz.“

Nekad davno prije 30-tak godina autobusom sam krenuo u Zagreb,  „Zagrebački Transporti“ su bili tvrtka  a vozač je bio jedan stariji gospodin.  Tu vožnju sam upamtio po tome što je bila po mom tadašnjem razmišljanju i temperamentu veoma spora, mogao bih kazati da me polagano frustrirala, ali samo u početku. Nakon tog sam utonuo u sjedalo, „otpustio sve kočnice“ i s užitkom razgledao pejzaže koji su se izmjenjivali na proputovanju do Zagreba.

S današnje distance, kao bivši vozača prisilno umirovljen zbog Parkinsonove bolesti,  mogu kazati da tu vožnju pamtim kao školski primjer kako treba upravljati vozilom za prijevoz putnika. Vjerojatno unutar Zet-a ima telefon za pritužbe na vožnju vozača autobusa ili tramvaja, ali nije mi ni na kraju pameti da uvodim reda i da poimenice dostavljam imena vozača koji voze reli autobusima kroz gusto naseljena mjesta i pri tom vrše svako malo nagla kočenja i ubrzanja. Meni osobno je vožnja bila izuzetno naporna, čvrsto držeći se za rukohvat tijekom cijele vožnje. Kažem da ne želim nikog prozivati ni označavati za takvu vrst vožnje jer za utvrđivanje tih vožnji i vozač ima netko plaćen unutar samog Zet-a.

Vrlo jednostavno se može ustanoviti matematički za koliko vremena se prevali putanje od točke A do točke B kada se vozi brzo i agresivno  i koliko je potrebno vremena kada je u pitanju vožnja po pravilima struke, da se pri tom putnici, bili oni invalidi, starije osobe, djeca ili odrasli, ugodno osjećaju i sigurno stignu na odredište.

Da ova vožnja nije iznimka mogu potvrditi vjerojatno i mnogobrojni putnici i u tramvajskom prijevozu.  Tijekom agresivnih vožnji tramvajima i busevima starije osobe imaju veliki problem održavanja ravnoteže prilikom naglih kočenja i ubrzavanja. Teško je uvijek imati pod kontrolom svakog vozača i  svaku vožnju ali bi na takvu problematiku trebali djelovati dugoročno i stimulativno na one vozače koji voze profesionalno i školski. Izdvajajući i novčano nagrađujući takve vozače krenulo bi se u smjeru pasivnog kažnjavanja onog manjeg djela vozača agresivaca.

To je proces koji živi i kojeg je potrebno provoditi i poboljšavati pa ovim putem izražavajući negodovanje zbog nelagodne i neudobne vožnje dajem svoj udio u procesu s ciljem da imamo kvalitetniji i ugodniji prijevoz u gradu Zagrebu.